Mislav Pasini - Treš je izvanredan za razumijevanje muško-ženskih uloga

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Iz obiteljske krize amaterski pisac izlazi prekidom problematične veze u kojoj ga razdiru sumnje u nevjeru, a njegovu katarzu upotpunjuju i dvije nesreće u kojima smrtno stradaju dvoje ljudi s kojima se tek počeo zbližavati. U romanu "Baba mi je Maur" Mislava Pasinija redaju se mučne životne ispovijesti, erotski susreti koji ne donose ispunjenje, samoubojstva u afektu… Sve su to životne situacije iz kojih bi glavni lik najradije pobjegao, ali izlaza nema, čak ni za one koji ne donose pogrešne životne odluke.

Ne živimo u savršenom svijetu, stoga ne budimo licemjerni i priznajmo da je ovo doba antiheroja, podsjeća Mislav Pasini čiji je roman "Baba mi je Maur" zagrebački Sandorf, također nimalo licemjerno, objavio u biblioteci provokativno nazvanoj Treš. Mogao bi to biti tek prvi u nizu treš-romana, jer na kraju knjige Sandorf poziva autore na natječaj za sljedeći roman koji će biti objavljen u biblioteci Treš.

Mislav Pasini čitateljskoj je publici poznat kao vrlo produktivan pisac fantasyja i horora. Autor je prvog hrvatskog zombi-romana "Točka dezorijentacije", njegov je roman "Sumrak razbijenog uma" te vampirski "Blackout". Upravo se očekuje objavljivanje njegove prve knjige fantasy serijala "Urghove kronike", dok autor ubrzano završava i nastavak.


* Glavni lik u romanu "Baba mi je Maur" zatičemo u krizi koju ne zna riješiti već traži katarzu koja će ga odjednom osloboditi svih problema, umjesto da sam raspliće krize na različitim područjima svog života. Primjećujete li da je takav način reagiranja tipičan za današnji duh vremena? Jesu li muškarci skloniji drastičnim rješenjima nego žene?

- Pisanju ovog romana prišao sam na jedan za sebe posve neuobičajen način. On je zapravo nastao iz horor pripovijetke koju sam pripovijedao na jednom Pričiginu. Kada sam nakon nekog vremena istu pripovijetku ponovno pročitao, pomislio sam - sve je ovo u jednom trenutku moglo poći jednim drugim tijekom, čak i ako isključim duhove iz te storije. I tim sam pravcem krenuo… Jednostavno, pustio sam mislima da me vode i pokušao probuditi životinju u sebi, što mi, vjerujte, nije teško. Dovoljno je da se barem na trenutak opustite i dozvolite svojem tijelu i duši da se pretvore u magnet. Pritom napravite nešto još opasnije - isključite mozak i vidjet ćete kako se problemi sami lijepe.

Ako bi moj glavni lik rasplitao krize na svim područjima svog života, tada ne bih dobio roman kakav sam htio, već šturi obrazac ponašanja i iznalaženja rješenja u životnim situacijama. A mene to ne zanima, nisam iscjelitelj, nemam nikakvih moći, nemam savjeta, jer puno puta ni samom sebi ne znam pomoći. No smatram da sam pripovjedač, pa zašto onda ići kroz priču jednostavno, ako je se tako lijepo može zakomplicirati? Osim toga, moj je lik pun problema, a mi smo društvo koje obožava probleme, pogotovo ako nisu osobni… To je ona krilatica sapunica "i bogati plaču", eh, pa zašto ne smijem i ja.

Ova je priča tipičan način reagiranja za današnje vrijeme, jer, istina je, koliko god licemjerno društvo šutjelo o tome - da, familije se ne vole, dapače, one se ne podnose, ljubav nije rješenje za sve probleme, koliko god to mi priželjkivali, i djeca (nažalost) nisu uvijek zlato, a rođenje djeteta ponekad ne može spasiti vezu ili brak.

Tradicija je samo loš pokušaj zadržavanja nečega što ne valja još iz svojih temelja, a mi pred time ne želimo otvoriti oči. Zato na jedan način moj lik priželjkuje osobu koja uza sebe nema familiju, a život je takav, koju god osobu za partnera izabrali, paket s njom je neizbježan. Zapravo, ovo je roman s negacijom svega što nam se u okolini nudi kao moguće rješenje. "Baba mi je Maur" ne daje odgovore. Htio sam samo, na neki način početi od samog sebe, razmisliti što je dobro, a što ne za nekakvog urbanog čovjeka, koji se samo pokušava održati na površini dubokog i tamnog oceana koji čini život.
 

* Koliko je odnos prema ženama u romanu "Baba mi je Maur" tipičan za današnje muško-ženske odnose? On ne vjeruje u ljubav, nego "u gorčinu koja ga drži budnim", dok njegova partnerica u dijalozima znalački objašnjava i njega i njihov odnos. Koliko je vaša generacija svjesna teškoća u komunikaciji između spolova? Znamo li komunikacijom raspraviti ili popraviti loše veze?

- Ovo je retoričko pitanje, jer ste kao pametna žena sami shvatili koliko su žene intuitivnije od muškaraca. Da, moj je lik pun gorčine, no ona ga održava budnim, gorčina mu daje snagu za život, i on bez vlastite gorčine ne bi mogao živjeti. No, pitanje je tko bi takvu osobu mogao ili htio trpjeti pored sebe. U ovakvom raskrinkavanju stvorio bi se prostor za čistu ljubavnu priču, ali "Baba…" nije ljubavni roman. To je roman o kanibalima, o onima koji ljubav spoznaju, ili tek misle da su je spoznali, unutar vlastite ljubomore i vlastitih bjesova. A to je i roman o onima koji sve to jako dobro koriste, jer se hrane tuđim slabostima, pa kada osjete da su iscrpili sve što se iscrpiti dalo, odlaze bez pozdrava.

Mislim da komunikacija među spolovima nikada nije bila gora. Ne znam kako bih se ponašao u današnjem vremenu, jer ja sam svoju luku našao i sretan sam. Žene su intuitivnije i mislim da su muškarci to konačno shvatili, zato nije čudno što muškarci u zadnje vrijeme biraju životne partnerice starije od sebe. U konačnici, to je dobro i za jedne i za druge.


* Koliko književnost, pa čak i kad je "treš", može pridonijeti razumijevanju muško-ženskih uloga koje nam društvo nameće? Je li "Baba mi je Maur" muški roman, ne samo zato što je pisan u prvom licu i zbog scena seksa i nasilja, već i stoga što se u njemu muškarci mogu lakše prepoznati nego žene?

- Ma ne znam koliko je to baš muški roman, jer mogao je biti pisan i u ženskom licu. Mislim, ako nam se hoće, svi mi možemo biti kurve u duši! Da, možda, zapravo, moj lik na kraju romana svojim odlukama postaje toliki egoist da svojim nastavkom života i njegovim shvaćanjem sve postignuto dovodi do ruba dobrog ukusa. No, ne znam je li to muški roman. Neki će prije reći to je uvredljiv roman, mada mislim da nije niti to. U konačnici zašto se uvijek moraju pisati bajke; život je nešto drugo, i svaki je čovjek jedinka za sebe i svatko će u datoj situaciji reagirati po svom nahođenju.

Treš je izvanredan za razumijevanje muško-ženskih uloga. U trešu ne moram, zapravo ne smijem biti implicitan, traži se eksplicitnost u svemu; u razgovoru, unutar opisa, unutar radnje pa čak i u čudnim rečenicama unutar romana na kojima sam inzistirao, i koje su bile vrlo neobične uredniku Darku Milošiću, no to je bit treša. Želiš li konačni uspjeh svojeg nauma, pokaži zube, ali, opet pazi, da ne odeš u potpunu krajnost.
 

* U romanu ne odajete što piše glavni lik, samo po njegovoj kreativnoj krizi vidimo da mu je stalo do pisanja. Koliko su vlastite kreativne krize inspiracija za "Baba mi je Maur"? S obzirom na dosta visoku produktivnost, jeste li otporni na kreativne krize?

- Što piše glavni lik? Pa vjerojatno fantasy roman "Urghove kronike" čiji izlazak očekujem negdje na jesen. (smijeh) Kreativne krize?! Znate što, neke stvari vas jednostavno odrede. Nakon romana "Točka dezorijentacije" činilo mi se da sam i sam ušao u to polje nekakve dezorijentiranosti, barem što se tiče pisanja. Pravih kriza po pitanju pisanja nije bilo, no zasnovao sam obitelj, skakao s posla na posao i izgubio se u pripovijedanju, a onda sam iz ladice izvukao priču sa Pričigina. Ne razmišljam puno o autorskim krizama. Ako mislim da mi treba nekakva inspiracija slušam glazbu, gledam sebi drage filmove i vraćam se najdražim stripovima. To je pravi lijek kojim suzbijam početak stanja koje se naslućuje.
 

* Čitatelji vas poznaju kao pisca fantasyja. Najavljujete li romanom "Baba mi je Maur" možda žanrovski zaokret, primjerice prema erotskom trileru? Bi li profesor iz romana mogao postati istražitelj?

- Uh, kao prvo, imao sam ideju poći tim pravcem još iz vremena romana "Sumrak razbijenog uma". Čak su me i oni koji su pročitali roman pitali kada će nastavak priče o spisatelju Marku Morrisonu. Imao sam ideju stvoriti serijal o piscu koji, poput Dylana Doga, rješava dijabolične slučajeve. I bio sam na dobrom putu, no na njemu nije bio i tadašnji izdavač. Što se tiče erotskog trilera… ne znam, moglo bi se poraditi, premda, ako čitam erotski roman, onda volim da je čisto erotski roman. 


 

Facebook komentari

Novo u katalogu