Alen Brlek - Tko poznaje riječi može promijeniti svijet

Razgovarala Adrijana Vidić
Fotografija Siniša Sunara

Alen Brlek (1988., Zagreb) objavio je zbirku poezije “Metakmorfoze“ (Algoritam, 2014.) koja je 2013. godine dobila nagradu Na vrh jezika za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti. Zadarskoj će se književnoj publici, po prvi put, predstaviti na KaLibar bestivalu (www.facebook.com/kalibarbestival/)16. rujna, što je povod ovom razgovoru.


* Prvi put se predstavljate i čitate u Zadru. Moram napomenuti da mi se čini da vašu poeziju uopće nije jednostavno čitati naglas zbog naglašene igre interpunkcijom, riječima, semantikom... I sam naslov vaše zbirke je u najmanju ruku dvosmislen, a u njoj je bezbroj “nečitljivih“ primjera, poput rado isticane pjesme “Art,ikulacija za,reza“, pred kojom je usmena reprodukcija ipak donekle nemoćna. Jeste li pronašli fiksan način čitanja takvih mjesta ili čitate prema trenutnom nadahnuću? Strepite li od tuđih izvedbi vaše poezije i otkud je došla ta za vas već prepoznatljiva zaigranost?

- Zapravo nijednu pjesmu ne doživljavam fiksnom i prilično ovisi o trenutku i stanju u kojima se nađem pred njom. Iako, na stvari je određeni paradoks, jer pjesme poput “Art,ikulacije za,reza“ ostaju to što jesu kakav god se ja našao. Nakon nekoliko pokušaja čitanja naglas shvatio sam da ne ide, da pjesma računa na čitanje okom. Računaju i ostale jer pratim i vizualni identitet onoga što pišem, što vjerojatno samo meni ima smisla, ali ova je poseban slučaj. Doslovno je nečitljiva i zapravo je samo prikaz, odnosno pokušaj prikaza onoga što nam pismo sve omogućava, a da ostanemo unutar smislenih granica. Raširenih, vrlo, ali smislenih.

S vremenom sam konkretno tu pjesmu počeo promatrati kao svojevrstan niz simbola na zidu neke osobne unutarnje spilje, kretanje unatrag po jeziku. U tu spilju rado odlazim i igram se otkako sam svjestan da je sve oko nas isključivo jezik, jezik je bilo i u jezik se vraća, bez kojeg ništa ne funkcionira, a koji ne gubi na potpunosti ni onda kada šutimo. Terence McKenna, američki pisac i filozof, rekao je da je svijet sastavljen od riječi i tko poznaje riječi može promijeniti svijet. To je ono u što vjerujem, grubo rečeno to je “moj bog“, a bog se želi igrati.

Ne strepim od tuđih izvedbi moje poezije, nikako, jer način nekog drugog često mi otkrije nešto čega nisam bio svjestan. Pretpostavljam da se dio nesvjesnog neizbježno upliće u svjesno tokom stvaranja pa oni koji izvode ili tumače stvoreno do određene mjere simuliraju našu podsvijest.


* Iz jednog radijskog razgovora s vama sam saznala da ste imali poprilično neobičnu inicijaciju u književnost, barem ima li se u vidu poezija koju danas pišete. Naime, vaš put u poeziju otvorio je rap. Koliko je glazba ostala važan dio vašeg stvaralaštva?

- Prva rap pjesma koju sam snimio počinje stihom “riječ bijaše početak, riječ bit će kraj“, a završava s “imam riječi, dakle jesam“. Tek sad primjećujem koliko je korijenje to pustilo… no, da se vratim – rap je, također, jedan od izvora zaigranosti. Ostala je vrlo važan dio, najčešće dok pišem, slušam i glazbu. Što slušam ovisi o onome što pokušavam artikulirati, uglavnom dopuštam jeziku da bira jer ima vlastiti ritam koji bih narušio “e sluša mi se baš ovo“ trenutkom.

No nije samo glazba važan dio, katkad me i najmanji zvuk ometa, i radije bih ju opisao kao stabilizator onoga što potakne pisanje, a to može biti bilo što i uglavnom je nasumično. U redu, vjerojatno nije toliko nasumično jer u svakome postoji sklop pod kojim promatramo svijet, svakome nešto drugo privlači pažnju i tjera ga na djelovanje, ali jest nasumično jer ne upravljamo time kad će nas i što izmjestiti. Sa mnom je tako da može biti bilo što i sve ima jednaku važnost, od pjesme koju sam slušao već nebrojeno puta – ali tek sada čuo, do oblika nečijeg obraza kad izgovara određenu riječ.


* Zbirka je imala odličan kritički plasman, mahom je proglašavana zrelim prvijencem. Čini se da kritika unisono bez strepnje iščekuje vaš sljedeći potez, a sami ste u intervjuima dali naslutiti da će se nova zbirka osloniti na izričajni temelj koji su postavile “Metakmorfoze“. Kritika je rekla svoje, a što vi imate za reći o književnoj kritici u Hrvatskoj danas? Kakva nam je književna scena u najširem smislu i koliku važnost za vas ima regionalna? Jesu li za vas kao pjesnika – za pretpostaviti najmanje utrživog stvaratelja – književni festivali nužno zlo, jesu li uopće zlo ili primjeren način vidljivosti?

- Kritika i scena… mislim da više-manje svi znamo gdje smo otprilike. Kad pogledamo ljude na tom polju nemamo nijedan razlog biti pesimistični, zaista, ali malo se razloga nalazi biti optimističan kada pogledamo ljude van tog polja, a koji u suštini određuju moguće i nemoguće. Pogotovo kada se dogodi netko poput Hasanbegovića koji unazadi čitavu kulturu i, što mi je posebno teško reći, naroda koji će i dalje vjerovati, u većini, da stvarno postoji lijevo i desno kada je u pitanju politička vlast.

Ipak, kad je u pitanju regionalna slika scene, iz mog iskustva, mislim da stvari funkcioniraju jer se ispreplićemo na sve konstruktivniji način. Upoznao sam nevjerojatne ljude koji su danas dio svakodnevnog i čini mi se da je većini stalo podržati ono što je dobro, prije svega online, a onda i predstavljanja, festivale… Sami festivali su i nužno zlo, upravo zbog utrživosti, ali i primjeren i lijep način jer se događa opipljivost koja meni osobno katkad nedostaje. Uostalom, djeluju kao stanice na kojima se razvija ono buduće, kao inkubatori ideja. Sve to jedan je od tih malo razloga za optimizam koji, na mojoj vagi, ima najveću težinu jer nudi svijet bez granica.


* Jedan ste od finalista Nagrade za književnost na društvenim mrežama Post scriptum. Kakav je odnos između Facebooka i vaše poezije? Većinu onog što napišete uskoro objavljujete na Facebooku ili čuvate za tisak? Je li i prva zbirka nastajala ili se oblikovala online? Kakvu ulogu u tome igra interakcija s neposrednom publikom koju društvene mreže nude?

- Nerazdvojiv. Već dugi niz godina profil na Facebooku mi je gotovo kao bilježnica, katkad upravo u prostoru za status nastaje pjesma. K tome, većina toga što sam napisao u jednom je trenutku bila na profilu, bilo dobro ili loše, tako da mogu reći da su se “Metakmorfoze“ oblikovale upravo tamo, u interakciji s publikom. Bilo je savjeta, nakon što je knjiga objavljena, da bih možda trebao manje objavljivati online i čuvati napisano za tisak, ali to nikako ne mogu usvojiti, niti želim, jer kroz tu interakciju stvaranje dobiva dimenziju koju nemam kada sjedim za stolom sam s papirom ili Wordom.

Naravno, prije nego što se pjesma nađe na profilu, nasamo sam s njom i njenih x verzija s kojima razgovaram, ali ne prođe mnogo vremena od gotove pjesme do objavljivanja pa kritičkog osvrta s bliskim ljudima. Jednako sudjelujem u takvim procesima kod drugih autora koji objavljuju na svojim profilima. Jednostavno mi se sviđa ideja stvaranja i rastvaranja u realnom vremenu, sagledavanja samog formata i kako utiče na jezik, izraz, razvoj… divota.


* Kao vaše središnje tematske obuzetosti redovito se navode identitet, odnosi i politika. Kako gledate na angažiranost književnoga teksta? Tko su “zidari slobode“ kojima ste posvetili “Metakmorfoze“ i jesu li među nama? Na čemu trenutno radite i pišete li isključivo poeziju?

- S obzirom na “mog boga“, angažiranost, promatranja i dekonstrukcije bilo kojeg odnosa kojeg nude okviri današnjeg me raduju, bilo individualni ili kolektivni i smatram to bitnim. Svakako me zanima i raduje stvaranje teksta koji je angažiran samim sobom, da tako kažem, ali svijet u kojem živim, živi u meni i neizvedivo je očekivati odgovore, a ne postavljati pitanja, a to čine zidari slobode, zar ne… Propituju i nude odgovore koji su bliži ljubavi nego odgovori prije. Nju bih i stavio u prvi plan svoje tematske obuzetosti, odnosno identiteta, odnosa, politike… Ljubav.

Jeste, među nama ste.

Trenutno se odvija proces objavljivanja druge knjige, koji može poći i u smjeru neobjavljivanja, je l'. Rana faza. Pored toga se trudim izvući iz glave kratke priče koje se već dugo razvijaju, no nikako da progovorimo isti jezik.


* Neizostavan set klišej pitanja za kraj. Koji su vam autori i autorice važni? Što biste na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni izdvojili kao zanimljivo i koga od kolegica ili kolega najradije čitate? Što trenutno čitate?

- Također neizostavan klišej odgovor – važni su mi Celan, Pogačar, Šeparović, Jagić, Aras…, ali u suštini mi je nerealno izdvajati, jer važni su mi i autori s kojima komuniciram, uz koje se razvijam i izvan svijeta stvaranja. Anita Pajević, Dalibor Tomasović, Minela Masleša, Sanja Anđelković, Bojan Todorović… i još toliki, koji i nisu primarno književnici. Dok ne dokaže suprotno, svakog čovjeka smatram važnim autorom. Možda sam to odmah trebao reći.

Kao zanimljivost na suvremenoj književnoj sceni izdvojio bih Krunu Lokotara. Taj čovjek je pregazio vrijeme.

Trenutno čitam “Perlinov šum“ Anite Pajević, “Prijem u bašti“ Katherine Mansfield i “Bakakaj“ Witolda Gombrowicza.


Više o Kalibar bestivalu doznajte na:
www.facebook.com/kalibarbestival/



 

Facebook komentari

Novo u katalogu