Nenad Veličković - Stari smo kad nam smiješne stvari prestanu biti smiješne

Razgovarao Kruno Lokotar
Fotografija Arhiva autora

Nenad Veličković je pisac, urednik, profesor… čije su knjige, poput romana "Konačari" i "Sahib", zbirke priča "Đavo u Sarajevu", duhovite analize medija i seksualnosti "Viva Sexico" ili školstava "Školokrečine" čuda koja u sebi spajaju vrhunski stil, duhovitost, analitičku preciznost i čvrste stavove.


* Zadnjih, barem šest do sedam godina, bavite se kritikom obrazovnog sustava. Što je preusmjerilo vašu pažnju i dobrim je dijelom odvuklo od književnosti? Je li obrazovni sustav nužno i odgojan?

- On je prvo odgojan, pa tek onda obrazovan. Ili, da zakomplikujem, pod obrazovanjem se misli na obrazovanje stavova putem indoktrinacije, a ne na upoznavanje mladih ljudi s činjenicama o svijetu u kojem žive i o načinima da ih razumiju i tumače.


* Niste stali samo na kritici, napisali ste i nekoliko udžbenika, koji nisu ušli u upotrebu. Ima li nade da se po njima, makar u nekakvim alternativnim varijantama, predaje književnost i jezik? Možda, on-line?

- Da, bio sam dio grupe koje je napisala pet čitanki, za osnovnu školu, za razrede od petog do devetog. A tri su i u upotrebi, iako sporadično. Prije nekoliko dana izašla je u Beogradu nova Reč, u njoj je tekst koji govori o svemu tome. Evo na PDF (www.fabrikaknjiga.co.rs/wp-content/uploads/2016/08/REC-86-32-str.125.pdf). I sve su čitanke online. Evo i tog linka (citanka.ba/citanke/).


* S obzirom na odluku da se bavite kritikom obrazovnih sistema nameće se pitanje: znači li to da svjetopopraviteljski angažman književnosti danas preskromnog dosega? Generalno, kako gledate na književnost koja ignorira turbulenciju svojih društava? Ne mislim pri tome na turbulencije poratne Švedske, nego naših krajeva.

- Taj je "svjetopopraviteljski" angažman uvijek bio slabog učinka, i nadam se da će takav i ostati. Ne treba književnost ništa da popravlja, pa ni svijet. Obrnuto, ne treba ni da ga kvari. Kad govorimo o književnosti u obrazovanju, u školi, onda govorimo o njenoj specifičnoj upotrebi. Dakle, ne književnost uopšte, ne književnost sa velikim K, nego način njenog čitanja, kroz institucije, kolektivno, s ciljem... To je ono što me zanima, i što mislim da treba popravljati. To možemo. A svijet neka popravljaju bolji majstori.


* U Švicarskoj, u Zürichu, ste dosta detaljno ispitali kolegicu koja tamo živi i radi o tome kako se u Švicarskoj predaje književnost. Pamtim da su prve impresije bile slične, samo ne tako drastične. Jeste li se uspjeli donekle uputiti u školske sisteme uspješnijih zemalja i, ako jeste, u čemu je ključna razlika, naravno, ako je uopće ima na tom području?

- Nažalost, nisam. To nije posao za jednog čovjeka. Švicarska mi je bila zanimljiva zbog prividne sličnosti s Bosnom i Hercegovinom, u smislu da obje zemlje tronarodne. Zanimalo me kako to tamo funkcioniše. Kolegica je potvrdila moje pretpostavke; iako su uslovi mnogo bolji, jer je zemlja bogatija i s dužom demokratskom tradicijom, i u njoj škola radi po istom skrivenom kurikulumu kao i na Balkanu. S ciljem da se djeca prilagode vrijednostima kolektiva. Konzervativnog, naravno.


* Kako se humor, jedan od zaštitnih znakova vaše poetike i prirode, nosi s vremenima nesklonim humoru? Ovo pitam dvostruko, i poslovno i privatno.

- Čini mi se dobro. Roman na kojem ne radim trebalo bi da to potvrdi. A da je vrijeme nesklono humoru, s tim se ne slažem. Možda je naša generacija umorna od poraza, pa nema više snage da se smije. Ali vidim, recimo na Facebooku, da se mladi odlično zabavljaju. Ima baš duhovitih stvari. Ima i onih kojima se oni smiju, a ja ih ne razumijem. To sam proglasio prvim ozbiljnim znakom starenja. Ovo, sjeda kosa, naborano čelo, stomačić, to je ništa. Stari smo kad nam smiješne stvari prestanu biti smiješne.


* Šta dakle da se radi?

- Da se smije.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu