13 priča s terena u kojima se novinari nisu mogli obraniti od emocija

Piše Tanja Tolić
Fotografije privatni arhivi

Zvala se Fatma. Znam da se Boris nada da se i dalje zove Fatma. Da je ima, negdje, bilo gdje. Šest godina je bila stara kad su Boris Orešić i Darko Mihalić, u to vrijeme novinar i fotoreporter Globusa, posjetili njezino selo uz granicu s Irakom. Nosila je dugačku crvenu haljinicu. Kad je ugledala fotoaparat, počela je plakati.

"Njezin nam je otac objasnio da je mislila da je aparat puška. S pomoću nekoliko bombona uspjeli smo zaustaviti suze. U njezino smo selo došli ispričati priču o životu u ratnoj zoni jer je američka vojska iz susjednog Iraka bombardirala pogranična naselja u Siriji. Fatma je tako kao jako mala naučila što su bombe i puške. Pitam se gdje je danas i što je ostalo od njezina sela koje je 2014. palo u ruke islamista."

 

"Nikad više ne želim vidjeti Siriju", nije jednom rekao Boris, iako Sirija prati njega, i on nju, već godinama. U Siriji se uvijek osjećao dobrodošlo i sigurno. Bila je to zemlja u kojoj u bilo koje doba možeš bilo kuda šetati bez straha da će te tko napasti ili opljačkati. Stopa kriminala bila je gotovo ravna nuli. Atmosfera na ulicama mediteranski opuštena. U Siriji je rajčica imala okus rajčice, jagoda jagode, breskva breskve, nešto što smo mi na zapadu odavno zaboravili.

 

Sirija 2015. godine, Sirija danas, pakao je na Zemlji. "U Siriji više nema sigurne oaze. I po Damasku svakodnevno padaju bombe, ljudi ginu na ulicama dok idu na posao ili do trgovine. Malo je obitelji u kojima nitko nije poginuo. Cijene su deset puta više nego prije rata, pa većina ljudi živi na rubu siromaštva. U takvoj Siriji zavijenoj u crno, kako čujem, ostali su još samo oni koji nemaju kamo pobjeći ili nemaju za kruh, a kamoli za put. Milijuni ljudi legalno i ilegalno odlaze iz Sirije spašavajući živu glavu. Tko ostaje, miri se sa sudbinom da mu život ne vrijedi puno."

I zato Boris više nikad ne želi vidjeti Siriju. Mira nema na vidiku, a i kada jednoga dana nastupi, još jako dugo tamo neće biti sreće jer proliveno je previše krvi i suza. Od normalnog života ostale su samo uspomene. Sirija je zemlja koje više nema, kaže. Tako glasi i naslov njegove, jedne od trinaest novinarskih priča upravo objavljenih u "Nakon deadlinea - priče s terena", knjiga koju je priredila bivša Globusova novinarka Bisera Fabrio, a ovih je dana izišla u nakladi Profila.

 

 

U trenutku kad su pisali ili proživljavali ove reportaže, neki od njih radili su u sasvim drugim redakcijama, ili drugim medijima; uopće, njihovi novinarski putovi pravi su labirint, ali vjerujem da je većini njih i danas zajednička novinarska strast. Njihove priče sabrane u knjizi koju je priredila Bisera Fabrio manje su novinarske, više narativne; oni su manje reporteri, a više ljudi.

"Ljudski smo doživljavali i tragedije i euforiju. Pisali smo objektivno, osjećali smo subjektivno. Plakali smo nad tuđim sudbinama kada je kamera bila isključena, razmišljali budni u hotelskim sobama o onome što nas je negdje u tom dalekom svijetu dotaknulo, identificirali se sa svojim sugovornicima, s onim kroz što su prolazili, uvijek spremni ići dalje, putovati vodom, zrakom i kopnom do mjesta gdje je priča", piše Bisera Fabrio u uvodu knjige.

"Naša je novinarska generacija jedna od posljednjih relativno sretnih generacija. Svi autori tekstova u ovoj knjizi poznaju se već dugo, gotovo dva desetljeća. (...) Stasali smo u ratno vrijeme, razvijali se u pelenama hrvatske demokracije, još onda dok se nije baratalo terminima poput ograničenih budžeta i ljudskih resursa koji su nam ograničili horizonte. Baš zato što smo vidjeli puno, snažno novinarski proživjeli svoje teme i voljeli svoj posao, poželjeli smo ispričati jednu zajedničku generacijsku priču. Svatko na svoj način, a opet zajedno. Onako da se vidi da zaista volimo svoj posao, da smo zaista ljudi terena i ljudi stvarnih priča, gonjeni mišlju da je naš posao i dalje važan, da je sedma sila i dalje sila. Novinari reporteri koji su svoj posao proživljavali i nakon deadlinea. I donijeli priče koje su možda kratko trajale na našim televizijama i u našim novinama, onoliko koliko jedan prilog ili čitanje jednog teksta traje, ali ponosni što smo bili tamo gdje smo u tom trenutku trebali biti i odakle smo mogli donijeti priču koju smo željeli", nastavlja Bisera Fabrio.

 

Ivana Dragičević tako u priči "Hotel Europa" piše o izbjegličkoj krizi koja je pogodila Lampedusu, "vrata Europe", simboličnu prvu točku ulaska tisuća migranata na europski kontinent. Reportaža je nastala u kasnu jesen 2013. godine, nakon prvih dviju velikih tragedija u kojima su potonuli krijumčarski brodovi i umrlo više od 700 ljudi.

 

Bisera Fabrio u priči "Jahanje dupina u ukrajinskom žitu" piše o ruskoj aneksiji Krima i ukrajinskoj krizi 2014. godine. Priča Renata Rašović, "Proljeće na Bosporu", odvija se u svibnju 2013. godine u Istanbulu, u vrijeme brutalnog obračuna policije sa šačicom aktivista koji nisu željeli dopustiti ruiniranje posljednje zelene oaze europskog dijela Istanbula. Borba za 600 stabala izrasla je preko noći u najveću bitku u novijoj povijesti Turske, revoluciju koja se valja ulicama turskih megapolisa i prvi put je ozbiljno zaprijetila premijeru Erdoğanu i njegovoj vladavini dugoj više od desetljeća.

Ana-Bella Leikauff u priči "Leaving New York, Never Easy..." bilježi trenutak iz studenog 2001. godine, kad odlazi na svoje prvo putovanje u New York, ujedno i svoju prvu skupštinu UN-a. Putuje dva mjeseca nakon terorističkog napada na Ameriku.

Nataša Barac i Zorana Bajt napisale su otkačenu i duhovitu priču, "Kako smo nosile Vegetu na Sejšele", o tome kako je Zorana osvojila nagradno putovanje za dvije osobe zahvaljujući časopisu Qatar Airwaysa, a Nataša im je potom sredila dvotjedni smještaj na Sejšelima. Na rajskim plažama odlučile su proslaviti Zoranin gubitak posla i Natašinu rastavu...

Slijede reportaže Jasmine Kuzmanović o jednoj kavi u Singapuru, Elizabete Gojan o tuzi Indije i varljivom sjaju Šri Lanke, te priča Dragana Nikolića o Castrovoj Kubi u dimu Cohibe.

 

 

Jerko Bakotin u svojoj priči otkriva tko su partizani Sahare, a knjiga završava reportažom "Dan kada je potpisan Dejtonski sporazum" koju je napisala Snježana Pavić, danas novinarka Jutarnjeg lista, a u kojoj opisuje zbivanja iz studenoga 1995. godine. Snježana Pavić tada je u dvadesetim godinama, iza sebe ima svega desetak reportaža, u to vrijeme radi u Novom listu. Redakciju nju i fotoreportera Sergeja šalje da naprave reportažu iz Livna, Bugojna i Jajca.

Naime, dok su se pregovori u Daytonu rastezali, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uspio je dogovoriti s Izetbegovićem pilot-projekt povratka Bošnjaka u Jajce i Stolac, a Hrvata u Travnik i Bugojno. Prva dva držao je HVO, što znači da u njima od 1993. godine više nije bilo Bošnjaka, a druga dva Armija BiH.

I tako su ona i fotoreporter pošli u rat, iz Rijeke u Bosnu. Snježana i Sergej u tih nekoliko dana studenoga 1995. godine prolaze trasom na kojoj će u iduća dva desetljeća biti iskopano nekoliko desetaka masovnih grobnica...

* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus

 

Facebook komentari

Novo u katalogu