Moć nesavršenstva - 10 načela sretnoga života

Piše Tončica Šiškov

Ima ljudi koji žive punim plućima i srcem, koji uživaju u životu maksimalno, voleći sebe, druge i život. Ali, tajna njihovog veličanstvenog života nije u tome što su se rodili sa “zlatnom žličicom“ u ustima, ili zato jer ih je život mazio, nego u tome što sebe smatraju dovoljno vrijednima.

A što znači doživljavati se dovoljno vrijednim? Odgovor bi vas, ponovno, mogao iznenaditi. Ne radi se o tome da su imali savršene roditelje, brižnu okolinu ili da su uživali podršku drugih zbog kojih je njihovo samopouzdanje na zavidnoj razini. Upravo suprotno, u svakom smislu riječi, sretni ljudi su odrastali kao i većina nas, a ključna razlika između njih - sretnika i nas - običnih smrtnika, u tome je što oni na osobiti način definiraju važne životne pojmove kao što su ranjivost, hrabrost, stid, perfekcionizam, suosjećajnost prema sebi, povezanost s drugima...

Ovako u svojoj knjizi “Moć nesavršenstva“ piše Brené Brown, doktorica znanosti, predavačica na Koledžu socijalnog rada Sveučilišta u Houstonu, koja je posvetila dvanaest godina svom, kako ga zove, životnom djelu - istraživanju metodom dubinskih razgovora s nekoliko stotina ljudi u dobi od 18 do 87 godina koji za sebe tvrde da su sretni.

 

Rezultati koje je dobila ukazuju na sindrom svojevrsne revolucije u malom, barem ako je riječ o nekim temeljnim aksiomima znanosti. Naime, ona se drznula u znanost “uvući“ pojam sreće, pokušati je objasniti znanstvenim metodama i dati odgovor na vječno pitanje i najvećih filozofskih umova svijeta: što je to sreća, koji su njeni čarobni sastojci i zašto su neki ljudi sretni, a drugi ne.

 

Štoviše, u tome je i uspjela! Nakon što pročitate ovu, ili njene druge knjige (ukoliko već niste!), svi vi kojima govore da ste previše romantični, naivci, zanesenjaci, idealisti koji žive u oblacima, moći ćete se poslužiti argumentiranim tvrdnjama stotina ljudi koji žive sretan, ispunjen život. A što je najdivnije od svega, sastojci sreće su toliko jednostavni! Radi se o malim, uobičajenim, svakodnevnim, svima dostupnim aktivnostima koje, pod uvjetom da ih redovito primjenjujemo, mogu naše živote odvesti “nebu pod oblake“. A te male aktivnosti, zlatne misli svojih sretnih sugovornika Brené je pretočila u deset životnih načela.

Prije negoli ih pobrojimo, vrijedi se osvrnuti na nužne preduvjete njihovog življenja. Ključni rezultat istraživanja, magična formula koja je mnogim ljudima život pretvorila u “bajku“ može se svesti u rečenicu: Živjeti takav život znači živjeti sebe iz pozicije dovoljno vrijedne osobe!

Ali, ako je to tako jednostavno, zašto nam sreća izmiče? Zato jer živimo u društvu koje ove pojmove ignorira, tvrdi Brené, koja je pod povećalo svog znanstvenog istraživanja stavila ranjivost i stid, razotkrivajući kulturalni mit da je ranjivost slabost. Njeni ispitanici tvrde upravo suprotno - priznavanje vlastite ranjivosti i nesavršenosti zapravo je najtočnija mjera naše hrabrosti. A hrabrost je važna za sreću!

 

 

Zato je ovu knjigu posvetila objašnjavanju dobrobiti svjesnog, odgovornog priznavanja vlastitog nesavršenstva. “Moćan u svojoj ranjivosti“, postaje tako sintagma koja precizno opisuje zašto i na koji način nam ranjivost daje moć, zbog čega nas osnažuje, na koji način ponekad blagotvorno djeluje na odnos prema nama samima, ali na isti način i na sve druge vidove odnosa... Tema je ovo kojoj je posvetila svoje najproduktivnije godine znanstvenice i iz privatnih razloga.

Ona je, naime, liječena alkoholičarka kojoj se, kako sama kaže, život svodio na tulume, Marlboro i viski. Povezujući rezultate s iskrenim iznošenjem iskustava iz svog života, opisuje svoj životni put od nesigurne osobe do one koja uvjereno kaže “Ja sam dovoljno dobra“, pojašnjavajući da su nesavršenost, stid, perfekcionizam, kao i mnogi drugi pojmovi koji nas ometaju u življenju “pravih nas“, itekako korisni i vrijedni, pod uvjetom da ih koristimo za sebe, umjesto protiv sebe.

Življenje punim plućima i srcem nije put uz struju - to je put svjesnosti i odabira. To nije nešto što možemo činiti bez istinskog truda, niti je to odluka koju donesemo samo jednom. To je proces, koji nije lišen uspona i padova, pa i privremenih odustajanja. Na to ključno putovanje života otiskujemo se uz pomoć tri alata - hrabrosti, suosjećajnosti i povezanosti. No, ove je alate pogrešno doživljavati kao uzvišene ideale življenje kojih podrazumijeva riskantan ulog. U stvarnosti su oni svakodnevni postupci koji - pod uvjetom da ih dovoljno često ponavljamo i primjenjujemo u svakodnevnom životu, postaju navika, neka vrsta automatizma.

 

“Riskantno je prihvatiti vlastitu ranjivost“, piše Brené, “ali nije ni izbliza toliko opasno kao odustati od ljubavi, pripadanja i radosti – jer izbjegavanjem tih iskustava postajemo još ranjiviji“. S druge strane, ono što nam ide na ruku jest činjenica da nas upravo naše slabe strane - jednom kada udarimo “u zid“ prisiljavaju da se počnemo koristiti tim čudesnim alatima. Zbog toga hrabrost, suosjećajnost i povezanost, tj. pripadanje postaju darovi – darovi nesavršenstva.

 

A što je to hrabrost? Po definiciji, ona znači iskreno i otvoreno govoriti o tome tko jesmo, o tome što osjećamo i o svojim iskustvima (dobrim i lošim). U svakodnevnom životu hrabrost se ne odnosi na junačka, epohalna djela; upravo suprotno, ona podrazumijeva naizgled male stvari kao što je, primjerice, izjaviti “Ja to ne znam“. Među najhrabrije postupke spada i zatražiti ono što nam je potrebno, moliti pomoć ili se izložiti potencijalnom razočaranju - umjesto da se, iz straha od razočaranja, pravimo da nam to nešto nije važno.

Prirodno je da, kada vjetrovi stida zazvižde oko nas, teško možemo zadržati perspektivu ili se prisjetiti svojih dobrih osobina, svijest o kojima nam pomaže da, unatoč stidu, zadržimo vjeru u vlastitu vrijednost i da svoju autentičnost ne damo u zamjenu za odobravanje. Ali, sa stidom se možemo boriti i pobijediti ga, na samo jedan, i to jednostavan način. Tako da budemo hrabri i da tu priču, istu tu koja nas je postidila, ispričamo nekome. Što prije! Jer, stid ne podnosi svjetlost, kad se otvorimo, ne podnosi kad ga izrazimo riječima, ne može preživjeti ako pričamo o njemu. Stid voli tajnost. On je poput vampira, neophodan mu je mrak. Zato je, nakon sramotnog iskustva najopasnije sakriti se ili priču zatajiti. Učinimo li to, stid će metastazirati. Jedino ga može uništiti pričanje o njemu, pri čemu se istodobno aktiviraju sva tri alata: hrabrost (da bismo mogli ispričati svoje sramotno iskustvo), suosjećajnost (jer ga dijelimo s osobom za koju znate da će suosjećajno reagirati i da nas razumije), povezanost (jer ga dijelimo s osobom s kojom smo povezani).

I zato, idući puta kada vas prelije sram, što prije, bez oklijevanja, ispričajte ga osobi koja vam se zna i može prilagoditi, koja vas prihvaća sa svim vašim pozitivnim i negativnim osobinama. Dakle, nije sram ono što trebate čuvati: trebate čuvati i paziti sebe, tako da poštujete svoje poteškoće. A to činite tako što ćete ih podijeliti s nekim tko je zaslužio pravo da ih čuje, birajući pravu osobu u pravom trenutku o pravom problemu. Ispričati svoju sramotu u ozračju suosjećajnosti znači osjećati se potpuno izloženim, a istodobno i potpuno voljenim i prihvaćenim. Stid i strah ne mogu podnijeti takvu vrstu moćne povezanosti među ljudima.

 

 

Ipak, nije ovaj “susret“ u tami ono što suosjećajnost čini zahtjevnom; svijest o nužnosti postavljanja granica ono je zbog čega je mnogim ljudima nedohvatljiva. Na prvi pogled zvuči nevjerojatno da su ljudi koji istinski izražavaju suosjećajnost najsvjesniji toga. Međutim, kako je u srži suosjećajnosti prihvaćanje, neophodno je razlučiti što i zašto prihvaćamo, odnosno što i zašto ne trebamo ili ne želimo prihvatiti, što i podrazumijeva pojam granica. Tek kada možemo jasno razgraničiti svoju odgovornost od odgovornosti drugih, kada tuđu odgovornost ne prihvaćamo, nego je prebacujemo na leđa vlasnika, smatrajući sebe odgovornima za svoje postupke i ponašanje, a druge za njihove, tek tada smo istinski suosjećajni. Tada ćemo moći odvojiti čovjeka od njegovog postupka, što će nam omogućiti da ne osuđujemo i ne zamjeramo, da se ne ljutimo i ne optužujemo druge. Istinska suosjećajnost znači da možemo prihvaćati druge, istodobno ih smatrajući odgovornima za njihove postupke.

Zato, kada idući puta zaključite da je potrebno disciplinirati dijete, neka vam ne bude žao. Upravo ćete činjenicom da ste osudili njegov postupak (konkretnu akciju), a ne njega kao osobu, dokazati svoju suosjećajnost, i staviti mu do znanja da njega volite, ali da to ne znači da volite i to što nam radi.

Treći alat, povezanost, Brené definira kao energiju koja postoji između ljudi kad osjećaju da ih druga osoba vidi, čuje i cijeni, kad mogu davati i primati bez osuđivanja te kad iz tog odnosa crpe energiju i snagu. “Mnogo sam naučila o davanju i primanju od muškaraca i žena koji žive punim plućima i srcem“, kaže Brene, “ali ništa nije važnije od ovoga: sve dok ne možemo primati otvorenim srcem, nikad zapravo ne možemo ni davati otvorenim srcem. Ako osuđujemo dok primamo pomoć, svjesno ili nesvjesno ćemo osuđivati i kad nekome pomažemo. Ako je povezanost energija koja teče između ljudi, prirodno je da ti tokovi moraju ići u oba smjera“.


DESET NAČELA SRETNOG ŽIVOTA
Ili: Što čine sretni ljudi?



PRVO NAČELO
Njegovanje autentičnosti. Ne zamarajte se mišljenjima drugih

Autentičnost nije osobina koju dobijemo rođenjem, ona je odluka. Svjesna odluka o tome kako želimo živjeti, koju moramo donositi cijeli dan, iz dana u dan, i koju aktivno,
dosljedno primjenjujemo. Ona je svakodnevno nastojanje da odbacimo ono što mislimo da bismo trebali biti i prihvatimo ono što jesmo, a ključno u njenom građenju jest obračunati se s mišljenjima drugih i društvenim očekivanjima.

Naravno, nije jednostavno biti i ostati svoj u kulturi koja nam određuje gotovo sve- od toga kako trebamo izgledati, do toga što i na koji način jedemo, pa i razmišljamo, u kulturi koja od nas želi da se “uklopimo“ i “udovoljimo drugima“, Brené nudi svojevrsnu anatomiju autentičnosti, definiciju koju koristi kao mjerilo.

Evo kako su sudionici istraživanja opisali svoja nastojanja da budu vjerni sebi:

* U drugima ne treba izazivati nelagodu, ali trebamo biti iskreni.
* Nikoga ne bismo smjeli uznemiriti ili povrijediti, ali bismo trebali reći što mislimo.
* Trebali bismo se ponašati kao informirane i obrazovane osobe, ali ne i kao sveznalice.
* Ne trebamo govoriti nepopularne ili sporne stvari, ali trebamo biti dovoljno hrabri da se suprotstavimo gomili.

Kako je razviti? Postavite autentičnost kao prioritet. Učinite li to, nikada nećete sebe razočarati. Jer, ako vam je cilj autentičnost, a ljudi vas ne prihvate takvu, osjećat ćete se sasvim dobro. No, ako vam je cilj svidjeti se nekome, a to se ne dogodi, bit ćete u nevolji.

Nešto poduzmite! Budite promišljeni: kad god ste suočeni s vlastitom ranjivošću, osvještavajte svoje namjere, ponavljajući ih u sebi u vidu neke vama prihvatljive mantre, kao što je: “Nemoj se povući u sebe. Ostani na svom svetom tlu“.


DRUGO NAČELO
Njegovanje suosjećajnosti prema sebi: Odbacite perfekcionizam!

Kao osoba koja za sebe kaže da je bolovala od perfekcionizma i uzaludno se trudila biti dovoljno dobra prema drugima Brené je, zahvaljujući svojim sugovornicima, naposljetku uspjela u tome da postavi jasnu granicu između toga što perfekcionizam jest, a što nije, i kako utječe na naš život.

* Za razliku od zdravog, prirodnog nastojanja da budemo što bolji i da stremimo zdravim postignućima i rastu, perfekcionizam to nije. Perfekcionizam je uvjerenje da ako živimo savršeno i tako izgledamo i postupamo, možemo ublažiti ili izbjeći patnju, osuđivanje i stid. Perfekcionizam je štit - nekoliko tona težak oklop kojeg vučemo za sobom misleći da će nas zaštititi, iako on u stvari sprečava da nas obasja svjetlost.
* Perfekcionizam nije ni poboljšanje samog sebe. To je pokušaj da dobijemo nečije odobravanje i prihvaćanje. “Ja sam ono što postižem, i onoliko sam dobra koliko sam uspješna.“ Udovoljiti drugima. Biti uspješna. Biti savršena. Što će drugi misliti? S druge strane, zdrava su nastojanja usredotočena na samu sebe: Kako se mogu poboljšati?
* Perfekcionizam jača stid, sram, strah, krivicu. “Ja sam kriva, jer nisam dovoljno dobra.“
* Razumjeti razliku između zravog truda da budemo što bolji i autentičniji i perfekcionizma je presudno kada želimo spustiti štit i nastaviti sa svojim životom. Ako ste perfekcionist, užasno je riskirati, ne živite svoje snove. Perfekcionizam je toksičan zato jer savršenstvo ne postoji, zato jer je ono nedostižan cilj.

Kako razviti suosjećajnost?

* O nesavršenosti govoriti nježno i iskreno, bez straha i stida. Ne osuđivati ni sebe ni druge;
* Biti ljubazan prema sebi; njegovati topao odnos i razumijevanje kada patimo;
* Ljudskost: shvatiti da je patnja univerzalna i da se ne događa samo nama;
* Svjesnost: ne preuveličavati, niti potiskivati negativne osjećaje.

Nešto poduzmite! Napravite ljestvicu suosjećajnosti prema sebi, i određujte na kojoj ste točci u pojedinim životnim situacijama/trenucima. Popišite popis stvari koje ometaju vašu suosjećajnost.


TREĆE NAČELO
Njegovanje otpornog duha: Nadrastite otupjelost i bespomoćnost

U svijetu punom stresa i teškoća, sposobnost prevladavanja nevolja sve je češća tema istraživanja zadnjih četrdesetak godina. Zašto se neki ljudi bolje i brže oporavljaju od problema? Kako to da se neki hvataju ukoštac sa stresom i traumama na način koji im omogućuje da nastave sa svojim životom, dok drugi to ne mogu?

Odgovor se krije u pojmu otpornosti, koji uključuje naše zaštitne čimbenike - sve stvari koje radimo, osobine i sposobnosti koje imamo i koje primjenjujemo kako bismo se oporavili od stresa. Prema vlastitim tvrdnjama, otporni ljudi su:

* Dosjetljivi i vješti u rješavanju problema:
* Skloniji su tražiti pomoć;
* Vjeruju da mogu napraviti nešto što će im pomoći da ovladaju svojim osjećajima i uhvate se ukoštac sa stresom;
* Dostupna im je podrška drugih ljudi:
* Imaju ono što nazivamo “duh“, a to je osjećaj/prepoznavanje činjenice da smo svi povezani na neki način. Oni imaju razvijen osjećaj pripadnosti, bliski su s članovima obitelji, povezani s prijateljima.

Također, ispitanici su spominjali i svojevrsno zlatno trojstvo načela otpornosti: njegovanje nade, promjena kritičke svijesti i ublažavanje otupjelosti, ranjivosti, nelagode i bola. Govoreći o nadi, tvrde da se u njenom srcu kriju tolerancija prema razočaranju, odlučnost i vjera u sebe. Za njih je ona način razmišljanja kojeg možemo naučiti, i da je satkana od: sposobnosti postavljanja realističnih ciljeva (“Znam kamo želim ići“), shvaćanja kako ih možemo postići, uključivši i sposobnost prilagodljivosti i osmišljavanja alternativnog puta (“Znam kako ću stići onamo, uporna sam i mogu podnijeti razočaranje te pokušati ponovno“), vjere u sebe (“Mogu to učiniti“), te uvjerenja da ne moramo za baš svaki uspjeh u životu prolijevati suze i mučiti se.

Kako razviti nadu? Promjenom kritične svijesti! To podrazumijeva realno doživljavanje vlastitih iskustava i očekivanja (jer nas oni oslobađaju strahova da nismo dovoljno dobri). Da bismo razvili otporan duh, moramo svoj život prestati uspoređivati sa slikama, moramo naučiti objektivno promotriti ono što vidimo, sagledavati širu sliku.

Nešto poduzmite! Pitajte se svakog dana: “Što sam danas napravila za sebe? Što sam napravila za druge? Zadržavam li u sebi neizražene emocije? Što se dobrog dogodilo? Jesam li danas brinula za sebe?“


ČETVRTO NAČELO
Njegovanje zahvalnosti i radosti: Nadvladajte ideju o oskudici i strah od mraka

“Do jedne od najvažnijih promjena u mom životu došlo je kad sam shvatila odnos zahvalnosti i radosti“, piše Brené. Ona je uvijek mislila da su radosni ljudi zahvalni zbog toga jer imaju razloga biti zahvalni. Istražujući priče o radosti i zahvalnosti, međutim, otkrila je tri moćna obrasca:

* Svaka osoba s kojom je razgovarala aktivno je prakticirala zahvalnost te svoju radost pripisivala upravo tome. One radost ne odvajaju od zahvalnosti, smatrajući da ni radosti ne bi bilo bez aktivnog prakticiranja zahvalnosti, jer bez nje radost i ne može “živjeti“.
* I radost i zahvalnost ospisane su kao duhovne metode, povezane s vjerom u međusobnu povezanost svih ljudi i moć koja je veća od nas.
* Ti su ljudi mogli bez razmišljanja ukazati na razliku između sreće i radosti, a to je razlika između sreće kao ljudske emocije povezane s okolnostima i konkretnim razlogom, te radosti kao duhovnog načina povezivanja sa svijetom, a koja je povezana s osjećajem i izražavanjem zahvalnosti.

Naše je doba, kažu ispitanici, ispunjeno tjeskobom i strahom, a i jedno i drugo izaziva oskudicu. Bojimo se da ćemo izgubiti ono što najviše volimo, bez čega ne možemo. Čak vjerujemo i da će nas život manje boljeti ako sada ne budemo zahvalni i sretni; mislimo da ćemo manje patiti ako preduhitrimo ranjivost unaprijed zamišljajući gubitak. Griješimo. Postoji samo jedno jamstvo: ako ne izražavamo zahvalnost i ne dopustimo sebi da upoznamo radost, propuštamo dvije stvari koje će nam pružiti snagu tijekom teških razdoblja koja će neminovno doći.

Kako ih razviti? Odbacite oskudicu u svojoj glavi! Kad je odbacite, otkrit ćete istinu koja glasi - svega ima dovoljno. Pod tim se ne misli na količinu bilo čega; to nije mjera za imati, dovoljno, ili nemati. To je iskustvo, kontekst koji stvaramo, objava, spoznaja da svega ima dovoljno i da smo mi dovoljno dobri.

Misli kojima smo skloni, a čiji je fokus na negativno, kao što su: “Nisam se dovoljno naspavala“, “Nemam dovoljno vremena“, mijenjajte snagom volje u misli s pozitivnim prefiksom: “Spavala sam dovoljno da izdržim do popodne“, “Imam vremena taman da dovršim ono najhitnije“.

Nešto poduzmite! Aktivno stvarajte iskustva koja vas usrećuju; vodite dnevnik zahvalnosti, izgovarajte “Zahvalan sam na...“, razmišljajte o zahvalnosti; ona je aktivna vještina i uči se samo praktično, primjenom; ukrasite staklenke u kojoj čuvate poruke zahvalnosti; upijajte one male, svakodnevne trenutke radosti - dok vodite djecu u vrtić, dok se tuširate mirišljavim šamponom, dok jedete omiljeno jelo...


PETO NAČELO
Njegovanje intuicije i vjere vs. logike i razuma: Odbacite potrebu da sve u životu bude predvidljivo i očekivano

Kad se važnost vjere i intuicije pojavila u istraživanju kao ključni obrazac sretnog života, Brené se malo zbunila. Ponovno je imala osjećaj da su njeni dobri prijatelji - logika i razum izloženi napadu, pa je posvetila godinu dana ispitivanju ovih pojmova. I naposljetku ostala iznenađena zbog spoznaje da intuicija, vjera, logika i razum i nisu baš toliko međusobno nespojivi.

Naime, intuicija je razumski proces brzog, nesvjesnog asociranja: mozak primi podražaj/informaciju, pregleda “dosjee“, uspoređuje podražaj s ranije obrađenim srodnim podražajima, znanjem i iskustvima, a kad poveže niz opažaja koji odgovaraju jedni drugima, mi dobivamo instinktivni osjećaj o onome što smo zamijetili. Intuiciju doživljavamo kao unutarnju mudrost koja nekad šapne “slijedi me“, nekad “provjeri“, a ponekad govori i da ne znamo dovoljno, zbog čega ne možemo donijeti odluku bez dodatnog istraživanja.

No, najčešće nemamo povjerenja u vlastito znanje i unutarnju mudrost; kad trebamo sami donijeti odluku osjećamo se ranjivima pa tražimo mišljenje drugih, u potrazi za znanjem, za sigurnošću. Potreba da živimo u prostorima poznatog i predvidljivog sputava intuiciju; volimo poznate stvari i jamstvo, ne volimo živjeti u neznanju, ne volimo rizik izazova. Ova potreba potkopava intuiciju, što se očituje i na ovim primjerima:

* Učinit ću to. Više mi nije stalo.
* Umorna sam od razmišljanja. Previše je stresno.
* Želim djelovati, a ne čekati.
* Ne mogu podnijeti to što ne znam.

Intervjuirani ljudi često su govorili “imati vjeru“ i “moja vjera“. Oni ne koriste izraze kao što su “Za sve postoji razlog“; ne objašnjavanju tragedije frazom “Tako je valjda trebalo biti“; oni čak nužno i nisu vjernici, niti se smatraju duhovnim osobama. Njihova definicija vjere opisuje ju kao “nešto tajanstveno u čemu nalazimo hrabrost da povjerujemo u ono što ne možemo vidjeti i snagu da otpustimo svoj strah od nesigurnosti“.

Oni smatraju da su nam, ako želimo otkriti smisao u ovom nesigurnom svijetu potrebni i vjera i razum (odnosno, i potreba za sigurnošću, i potreba da budemo “u pravu“). Štoviše, oni decidirano tvrde da je vjera najvažnija kad odlučimo živjeti punim plućima i srcem, u svijetu u kojem većina ljudi želi jamstvo. “Ako kažemo - živjet ću svoj život punim plućima, to zaista od nas traži da slijepo vjerujemo“.

Kako je razviti? Odbacite potrebu da sve bude predvidljivo i očekivano. Njegujte mantru: “Imati snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrost da mogu dokučiti razliku.“

Nešto poduzmite! Posvećujte sebi vrijeme u tišini; osluškujte glas svoje intuicije; počnite s njom “razgovarati“ da biste naučili njen jezik. Neka vaša misao dana bude: “Živjet ću svoj život punim plućima!“


ŠESTO NAČELO
Njegovanje kreativnosti: Nemojte se uspoređivati s drugima

Lako je uvidjeti koliko je teško pronaći dovoljno vremena za važne stvari kao što su kreativnost, zabava, radost, autentičnost kad nevjerojatnu količinu vremena i energije trošimo na konformizam i natjecanje. Živimo u društvu uspoređivanja, koje funkcionira pod geslom “uklopi se i istakni“, nimalo svjesni istinitosti izreke “uspoređivanje s drugima krade nam sreću“.

Šteta jer kreativnost, kao izraz naše originalnosti pomaže nam da ostanemo svjesni kako je ono što donosimo na svijet neponovljivo i ne može se uspoređivati s drugima. A ako se ne uspoređujemo - pojmovi kao što su isprijed ili iza, najbolji ili najlošiji gube svoj smisao. Šteta je i zbog toga što, kako odrastamo, tako odustajemo od kreativnosti u ime uspjeha - tj. uspoređivanja s drugima. Kreativnost svodimo na puko samougađanje sebi, izraz dječjeg/nezrelog u nama, čak je i doživljavamo nečim nepouzdanim, nezrelim, neodgovornim.

Šteta, jer jedini jedinstveni doprinos koji ćemo ikada dati na ovome svijetu nastat će iz naše kreativnosti. I umjesto da težimo tomu, upadamo u zamke lažnih mitova kao što je onaj “nisam dovoljno kreativan“. Šteta, jer se ljudi ne dijele na kreativne i one koji to nisu. Postoje samo oni koji je iskazuju, i oni koji to ne čine. U nama potisnuta, neiskorištena kreativnost tako živi pokunjena u nama, ne nestaje, sve dok, uslijed dugotrajnog zanemarivanja ne odumre, ili dok je ne ugušimo negodovanjem i strahom. Ili, kako kažu Brenéini ispitanici: “Ako želimo stvarati smisao, moramo stvarati umjetnost. A umjetnost je i kuhanje ručka. Sve dok radimo, mi stvaramo smisao!“

Kako je razviti? Kreativnost nije luksuz; njome se ne treba baviti samo u slobodno vrijeme. Djelujte i stvarajte, jer stvaranje usmjerava našu pozornost na ljepotu, pomaže nam da uočavamo u svemu smisao i potencijal, a to iz korijena mijenja naš um, naš pristup životu i pozitivno oblikuje mozak. Kad vam je stvaranje prioritet, sve u životu funkcionira bolje, zato svakog tjedna odvojite malo vremena za hobije. Neka vam misao dana bude: “Uspoređivanje s drugima krade mi sreću.“

Nešto poduzmite! Napravite popis stvari koje vas nadahnjuju, pronađite ljude koji dijele vaša uvjerenja o kreativnosti; upišite neki zabavni tečaj... nikad ne znate gdje ćete pronaći svoje kreativno nadahnuće!


SEDMO NAČELO
Njegovanje igre i odmor: Odbacite iscrpljenost kao statusni simbol i produktivnost kao pokazatelj vlastite vrijednosti

Govoreći o ovom načelu, Brené se i sama osvrnula na svoju zbunjenost, čak i nelagodu, koje je osjećala razgovarajući s ljudima koji žive punim plućima i srcem. Ponekad su joj njihove ideje bile toliko strane da nije imala riječi kojima bi ih imenovala. “Ti ljudi se stalno zezaju. Zabavljaju se. Druže se i bave zabavnim stvarima, a to ne čine na organizirani način.“ Trebalo joj je prilično vremena da shvati da se tu radi o igri, i da je igra presudno važan element sretnog života, baš kao što su to i odmor i opuštanje. U stvari, šokantna je sličnost (u neurološkom i fiziološkom smislu), između biološke potrebe za igrom i tjelesne potrebe za odmorom.

No, ne radi se samo o tome da je igra presudna za sretan život; prema rezultatima znanstvenih istraživanja ona oblikuje mozak, razvija maštu i obnavlja dušu, a valja naglasiti i da suprotnost igri nisu ozbiljnost ili rad, nego depresija.

Kako je razviti? Osnovna značajka igre je da je ona aktivnost koja nema cilj, i koja je svrha sama sebi. Stoga razmislite kako stvoriti prostor za igralačke aktivnosti i kako iz dana izbaciti nepotrebne obveze, prenaglašeni umor i stalnu žurbu. Pitajte se što češće: “Smijem li sebi dozvoliti pravo na sreću? Biti sretan, čak i pod cijenu uspjeha?!“ Sastavite popis konkretnih uvjeta koji su ispunjeni kada se u vašem životu sve odvija na zamišljeni način, a taj popis usporedite s popisom stvari koje trebate napraviti, kao i s popisom onoga što želite postići. Mogli biste se iznenaditi!

Nešto poduzmite! Smanjite popis obveza, i tako oslobodite vrijeme za slobodne aktivnosti, odmor i opuštanje. Nadahnite se popisom igralačkih aktivnosti. Neka vaša misao dana češće bude: “Danas kažem – ne! Suprotstavljam se struji. Skidam jednu obvezu s popisa, a na njeno mjesto stavljam - malo odspavati“.


OSMO NAČELO
Njegovanje smirenosti i tišine: Odbacite tjeskobu kao način života

Kako održati ravnotežu između zahtjeva obitelji, nepopustljivog pritiska posla, brige oko djeteta, bolesnih roditelja...? A rezultat panične trke s vremenom i borbe s obvezama su tjeskoba, umor, iscrpljenost, napetost, nemir, fizički simptomi... Ne radi se o tome da su muškarci i žene s kojima je Brené razgovarala bili lišeni tjeskobe, nisu čak ni bili njezini protivnici: bili su je itekako svjesni, ali su se posvetili načinu života u kojemu je tjeskoba bila stvarnost, ali ne i način života. U tome su uspjeli razvijajući u svom životu smirenost i tišinu, koje su im postale nužni dio svakodnevnice.

Smirenost su opisivali kao osobinu koja nam pomaže da u složenim situacijama zadržimo “red u glavi“, te da dozvolimo sebi osjećati svoje osjećaje, ali i da pritom ne reagiramo na povišene emocije kao što su strah i bijes. Tu su vještinu definirali kao “sporo“, promišljeno reagiranje uz brzo razmišljanje: “Imam li sve informacije za odgovor, za donošenje odluke?“. Tišina je, pak, vještina umirivanja tijela i uma, koja se vježba prakticiranjem (i u kojoj obično počinjemo uživati nakon početne faze otpora: naime, tišina u početku može izazvati otpor, uznemirenost, tjeskobu...).

Kako je razviti? Pronađite u svom danu trenutke tišine i smirenosti, i počnite vježbati tišinu. Smirenost vježbajte tako da u spornim situacijama, kada vas preplave neugodne emocije, prije reakcije brojite do deset, kažete sebi “Treba mi vremena da razmislim“, duboko udahnete i izdahnete nekoliko puta. Na taj način vježbate uočavanje emocija koje osjećamo i vježbate pozitivnu reakciju na njih. Ustrajete li u tome, prirodno će vam biti prije reakcije pomisliti: “Najradije bih pošizila. Hoće li mi to pomoći? Ne!“

Nešto poduzmite! Svatko ima svoju vrstu tišine: kakva je vaša, otkrijte sami. Možda je to šetnja u parku. Neka vaša misao dana bude: “Stvaram slobodni prostor u svom srcu i glavi, i dopuštam sebi da osjećam, razmišljam, sanjam, postavljam pitanja.“


DEVETO NAČELO
Njegovanje smislenog rada: Ne sumnjajte u sebe i odbacite ono što biste “trebali“ raditi

Govoreći o svom poslu, mnogi sugovornici s kojima je Brené razgovarala spominjali su sudjelovanje u smislenom radu; drugi su govorili o poslu kao pozivu, dok su treći opisivali čudesan osjećaj postignuća i svrhovitosti kojima ih ispunjava posao. Svi su naglašavali da je definicija smislenog rada sasvim osobna, da to ne može određivati kultura ili društvo, da je smisao jedinstven za svakoga od nas, da ga sami određujemo. O tome da je smisao ono što nas ispunjava, što doživljavamo svojim pozivom, što nas nadahnjuje.

Pričali su o unutarnjim demonima - sumnji u sebe, koja ometa utemeljivanje smislenog posla, izrugujući se našim talentima i darovima, onemogućujući proces njihovog razvijanja i dijeljenja tih darova sa svijetom.

Kako je razviti? Da bismo prevladali sumnju u sebe i poriv da se bavimo aktivnostima koje su društveno na cijeni i koje se očekuju od nas, moramo početi postajati svjesni tih poruka. Što nas plaši? Što se nalazi na našem popisu “onoga što bismo trebali raditi“? Tko to kaže? Zašto? Unutarnji demoni su poput male djece. Ako ih zanemarimo postat će još glasniji, zato je najbolje da samo priznamo postojanje poruka, i da ih zapišemo. Tim činom ne dajete veću moć njima, nego sebi. To nam ujedno pruža i priliku da kažemo: “Shvaćam. Vidim da se plašim ovoga, ali ipak ću to napraviti.“

Nešto poduzmite! Zapišite popis poslova/aktivnosti koje vas nadahnjuju, koje volite. Radite ih u slobodno vrijeme! Neka vaša misao dana bude: “Ja najbolje znam što je smisleno za mene.“


DESETO NAČELO
Njegovanje smijeha, pjesme i plesa: Odbacite potrebu da uvijek budete super i da uvijek sve kontrolirate

Otkako je svijeta i vijeka, ljudi čeznu za smijehom, pjesmom i plesom kad su radosni, kao i kad su osamljeni, tužni, uzbuđeni, zaljubljeni, slomljenog srca, uplašeni, postiđeni, samopouzdani, sigurni, sumnjičavi, hrabri, tužni i u zanosu... Postoji pjesma, ples i put do smijeha za svaku ljudsku emociju, pa i ne čudi da su ovo najstariji lijekovi za srce i dušu. Smijeh, ples i pjesma stvaraju emocionalnu i duhovnu povezanost; oni nas podsjećaju na ono jedno jedino što je istinski važno kad tražimo utjehu, proslavu, nahadnuće ili iscjeljivanje - mi nismo sami! Važnost smijeha, plesa i pjesme proizilazi iz činjenice da stvaraju emocionalnu i duhovnu povezanost - mi nismo sami, ni u dobru, ni u zlu, a povezanost iscjeljuje! Dodatno, oni odagnavaju stid i sram, guše perfekcionizma, otkrivaju nas autentične, svoje.

Kako ih razviti? Promatrajte malo dijete kako pleše, pjeva, smije se, i oponašajte ih! Jer, ne smijemo se, ne plešemo i ne pjevamo zbog potrebe da budemo savršeni, koja potiče (samo)kontrolu i potiskivanje ovih poriva.

Nešto poduzmite! Usudite se biti budalasti! Plešite svaki dan pet minuta. Snimite CD s pjesmama koje možete pjevati u automobilu. Pogledajte onaj šašavi video na YouTubeu koji vas svaki puta nasmije! Neka vaša misao dana bude: “Čini bez razmišljanja!“ 



 

Facebook komentari

Novo u katalogu