O stvaralačkoj moći i vremenu koje se udaljava

Piše Dario Grgić

Podnaslov Kovačeva zadnjeg djela “Vrijeme koje se udaljava“ je “Roman, memoari“ i doziva u sjećanje naslov Kiševe knjige “Život, literatura“, kao znak čitatelju u kojem bi smjeru trebao krenuti kada se u ovom izvanserijskom djelu – a takva je, uostalom, većina Kovačeva opusa – krene sretati sa stvarnim imenima i osobama prikazanima iza njih. Ti ljudi neće biti tračani nego rasmješteni po hijerarhijskoj ljestvici, to je taj smjer koji dijeli s Kišem: sve je estetika koja je i etika.

Kovač je na knjizi radio godinama, moglo bi se reći cijeli stvaralački život, budući da se u knjizi često poziva na bilješke, sveščice, fascikle, na cijeli ropotarij sahranjenoga života, gotovo pa u smislu Šejkina “Đubrišta“, ili one pasije i sposobnosti Pabla Picassa da od otpadaka sa smetlišta sastavi skulpturu.

 

Ovdje se radi o stvaralačkoj moći, ona je taj ključni faktor koji vremenu koje se udaljava onemogućava blijeđenje i nestajanje, da bi se u svojevrsnoj transmutaciji na koncu došlo do spašenoga vremena, kao kod Prousta. Nabokov, prema čijem se opusu Kovač donekle distancira u svojem “Romanu, memoarima“, u svojim je predavanjima o Proustu govorio kako se kod njega prije svega radi o “fabrikaciji sjećanja“ kombiniranoj s potragom za blagom, a blago je vrijeme, dok je prošlost mjesto u kojem je blago skriveno.

 

Proust je u svoju potragu uključio razvoj ličnosti, ona je presudan rezultat rovarenja po minulim događajima, do čega je pisac došao pod utjecajem filozofije Henrija Bergsona, koji je inzistirao na pojačanoj pozornosti kada su događaji iz podsvijesti i krhotine sjećanja u pitanju. Odatle Proustov stil koji podsjeća na glazbenu formu improvizacije, na spiralasto kretanje oko teme, na hiperdigresivnost pri kojemu bi digresija nakratko osvojila odvojenu formu: kod njega se ne radi samo o sintaktičkom umetanju rečenica nego i o nastajanju samostalnih esejističkih i poetičkih grozdova koji su ujedno i smisleni gradivni elementi velike cjeline romana.

Kovač se u svom romanu-memoarima također šeta po vremenima, no on piše kontrolirano – to ne znači da je Proust “nekontrolirani“ pisac – njegova spisateljska putanja oko teme je stroža, lišena aspiracije impresioniranja čitatelja golemim plućima, koja omogućavaju piscu da zaroni ispod teme na šezdeset stranica i onda se vrati nazad kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je njegov odnos prema vremenu diktirao osjećaj kako vremena – nema, što je podvučeno i naslovom označenim vremenom kao onim elementom iz naših života koji tone nekamo, odlazi, udaljava se.

 

 

U vrijeme sveopćeg turizma i supremacije vertikalnih znanja ova je vještina gotovo posve istrijebljena plitkim kritizerstvom koje bi trebalo simbolizirati odraslost, a površna vrtnja teorijskih termina stavljena je na mjesto sakralnog osjećaja svijeta kao pozornice na kojoj bi se mogla otvoriti tajna. Ovog laganog naklona punog poštovanja ima podosta u “Vremenu koje se udaljava“, kao i piščeve blagosti, Kovač se ovdje pokazuje kao biće lišeno gorčine, iako je za nju, barem po biografiji, moglo biti povoda.

Hrvatska je književnost Kovačevim preseljenjem u Rovinj i prebacivanjem knjiga na ijekavicu dobila nezasluženi poklon, Kovač je u lijepu našu stigao početkom devedesetih, u jeku svođenja hrvatskog jezika na njegovu četvrtinu u okviru destilirane čiste varijante koju su tada provodili politikom pogurani i omogućeni jezični čistunci. U njegovu prebacivanju knjiga preko jezične Drine bilo je više subverzije nego u metrima aktivističkog angažmana, a dodamo li tome i Kovačevu publicističku djelatnost u okviru Ferala, onda imamo završen portret odgovornog pisca na kraju stoljeća, autora koji nije zaobilazio teme, i što je navažnije, autora čije je djelo bilo dovoljno veliko da se politikom ni u primisli nije bavio kao mjestom na kojemu će se konačno izboriti za status koji mu pripada.

Njegovi hrvatski vršnjaci i kolege u odnosu na Kovača izgledali su smiješno i patetično: vječiti nezadovoljnici zarobljeni upornim reinterpretiranjem vlastitih uloga oko npr. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika ili oko vlastitih prenaglašenih angažmana za vrijeme Hrvatskog proljeća, gdje se politika pokazala važnijim dijelom njihovih biografija nego samo pisanje, izgledali su kao političari koji se u slobodno vrijeme bave lijepim umjetnostima, kao hobisti zvanja koje je Kovaču bilo poziv. Kako piscu, znači otpadniku od sistema, neakademskom znalcu odmetnutom od državnih skruktura u fukoovskom i atlizerovskom smislu, kao i ovom suvremenom gdje se kultura odjevena za pobunu pojavljuje u okviru standardne trgovačke ponude u manekenskom obličju.

 

Davno je Veselko Tenžera zapisao gledajući punkere prije kazališne predstave: tko bi rekao da će jednog dana pobuna izgledati ovako konfekcijski. Velike kulture poznaju kategorije pisaca koji nisu u dobrim odnosima s kulturnim mrežama moći. Moglo bi se čak reći kako je bolja polovica svjetske literature Dvadesetog stoljeća potpisana od takvih individua, da je, kako je Deleuze dobro rekao, pisanje manjinska stvar. Sve tamo još od Lovecrafta pa do Kovača radi se o pismu koje nije dominanta kulture iz koje pisci dolaze, ne možete ga dobiti jednostavnom operacijom zbrajanja dotadašnjih kulturnih dostignuća sredine, nego su oni prije efektan primjer osvajanja dotad nepoznatog prostora i ugla gledanja, atipičnog za okruženje koje počesto ne zna što uraditi s tako drugačije koncipiranim i ostvarenim djelima.

 

Kod Kovača je evidentan nemar prema prepariranome zvaničnom stavu pisca koji prije i iznad svega mora biti uzgajatelj nacionalnih vrijednosti jezika na kojemu piše knjige. Kada je prije nekoliko mjeseci umro ovu su činjenicu dobro osjetili neki od pisaca in memoriama, govoreći o Kovaču kao o posljednjem jugoslavenskom piscu. Kovačevo je pisanje, naravno, pretraumatično da bi ga se moglo svrstati u okvir bilo kakvog nostalgičarskog doživljaja svijeta, bio je on spisateljska velesila i bavio se važnijim stvarima od prisjećanja, njegov pogled na literaturu nije bolovao od partikularizama, i iako je zadnjih nekoliko desetljeća bio upravo onaj pisac uz kojega najnormalnije liježe pridjev velikoga, on se u svojim tekstovima radije osvrtao prema ostavštinama svojih prijatelja – a ispalo je da su to odreda veliki autori – nego što je cementirao svoj ugled i na osnovu njega kamčio socijalne beneficije.

Jednako tako, Kovaču je bilo strano komesarenje, nije upadao u klasičnu zamku pisca od utjecaja koji u zalog stavlja vlastito umijeće zarad gospodarenja književnim životom, propisivanja normi, određivanja što je dobro, a što zlo. Sve se to može dobro vidjeti u u knjizi “Vrijeme koje se udaljava“, gdje se obrazac iznevjeravanja očekivanog ponašanja, razvijeni sustav klanjanja političkim veličinama, okreće naglavce pa knjiga započinje Kovačevim putovanjem u Zagreb, želio je vidjeti tada od sistema odbačenog Tina Ujevića kojemu je čaršija tepala kao vucibatini i protuhi s kojom ozbiljni ljudi nemaju nikakva posla.

Kao i nedavno Vaništa u novinskom razgovoru, i Kovač se legitimira kao biće koje nema osobite veze s cijenjenim protokolima takozvanog normalnog svijeta. Vaništa zdvaja što nije imao snage sve skinuti s dnevnog reda, kao što su to učinili Tom Gotovac i Tin Ujević. Ali da stvaranje nema veze sa svakodnevljem divljine Kovač prikazuje pišući o Crnjanskome, kao o faunu u odijelu, jednako kao i o Oskaru Daviču koji se pojavljuje u obličju satira, Panova sljedbenika bogatog seksualnog života i vrlo uredne građanske egzistencije.

Mirko Kovač otprije se pokazao kao pisac kojemu je drag autobiografski žanr, no on ga je uvijek malo izvrtao, kao da je, rableovski tražio malo srži u srčiki dosadnoga svakodnevnog postojanja. Još kao mlad pisac napisao je “Uvod u drugi život“, možda najbolji autobiografski tekst u južnoslavenskim književnostima, to nisu bile uspomene iz djetinjstva nego bilješke sa ceste pisca koji je od svojih početaka izazivao prijepore. Kada je pisanje u pitanju, pa tako i autobiografsko, Kovač je učio od najboljih: obožavao je “Ljubav i izgnanstvo“ Isaaca Bashevisa Singera kao i dijelove “Ružičastog raspeća“ Henryja Millera, a Singerovo čuđenje i Milerov brutalizam u svojem je djelu “Vrijeme koje se udaljava“ nadopunio blagošću, jakom sviješću kako se u moru događaja koje preplavljuju naše živote treba držati onih hranjivih elemenata u njima. Ova je knjiga rječito svjedočanstvo o tom procesu koji, što se njega tiče, izgleda nije prestao do samoga kraja.
 

* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor


 

Facebook komentari

Novo u katalogu