Ksenija Kušec - Jednostavna, inteligentna i zabavna spisateljica

Piše Dario Grgić

Gašenje rubrika za kulturu, što više nema osobine trenda nego epidemije, posebno oštećuje autore medijski slabije prisutne, trendovski izmještene, distancirane u odnosu na taj kerozinom tržišta gašeni kulturni život. Mnoge knjige zbog toga prođu nezapažene, novinske vjestice prate samo autore koji su svoj status izgradili u vremenima kada je takva “izgradnja“ bila moguća, u vremenima prije ove apokalipse.

Nesumnjivo je da će se ova vrsta nastojanja svođenja kulture na etno-rezervatsko djelovanje u godinama koje su pred nama nastaviti istim, ako ne i jačim intenzitetom. Pisci će za koju godinu biti isto što i nekoć Indijanci u rezervatima: mrvičak nacionalnog identiteta s folklornim utemeljenjem, u okviru šire stvorenih zajednica poput Europske unije bitan tek kao relikt prošlosti, izjednačen s narodnom nošnjom, posve marginaliziran i izvođen na perifernom jeziku Carstva kao zabava za zaljubljenike u vještine koje je pregazilo vrijeme.

Jer, tržište kaže, slabo se čitaju rubrike posvećene kulturi, općenito, slabo čitaju Hrvati, slabo u smislu malo. Dva i pol milijuna građanki i građana ove zemlje u godinu dana ne pročitaju ni jednu knjigu. To nije samo kritika stanja nego i temelj za svaku buduću raspravu na temu kulture. Za nju ionako nikoga nije briga. Statistika je zauzela mjesto metafizike. Amerikanizacija Europe polako se privodi kraju.

U okolnostima u kojima onim jednim, napol zatvorenim, pismenim i čitalački znatiželjnim okom, Hrvat prati događanja na domaćoj literarnoj sceni, bez organiziranog predstavljanja književnih noviteta teško da je moguće zamijetiti pisce koji lete ispod radara, što nije mala šteta, jer bi netko vrlo pospan mogao pomisliti kako se ovdje, u nas, baš ništa ne događa, osim već viđenog. A to su, kako rekosmo, pisci koji su ime izgradili dok su ga imali gdje izgraditi, prije ovog posljednjeg odvodnjavanja kulturnog terena.

 

Zamislite Ljudevita Gaja, Strossmayera, Matoša, Ujevića, Krležu, da nas vide u ovim povijesnim okolnostima, zamislite, na koncu sebe: sada kada napokon imate državu, u njoj provodite mjere koje će invalidizirati jezik na kojemu govore njeni stanovnici. Mislim da bi nam čak i s planeta glupih, spomenutog u romanu Ksenije Kušec, stanovnici spočitnuli neinteligenciju. Nije to samo mazohizam, izboriti se za nešto pa to onda ovako kraljevski omalovažiti, nije to samo povijesna okolnost, to je zbilja nešto više i bolnije.

 

Ksenija Kušec objavila je pet knjiga: zbirku priča za djecu “Priče iz Sunčeva sustava“ (Profil, 2010.), zbirku priča “Reci mi sve“ (CeKaPe, 2013.), roman za djecu “Janko i stroj za vrijeme“(Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2013.), roman za djecu “Prozirna Lili“ (Evenio, 2015.), te roman “Sobe“ (CeKaPe, 2014.), koji ćemo vam ovdje pokušati predstaviti. Možda bi bilo dobro početi od autoričina stila, koji je vrlo ekonomičan, Ksenija Kušec izbjegava gomilanje riječi, za nju papir odnosno ekran na kojemu piše nije smetlište, nego ikebana, ona iz gomile asocijacija i njima prizvanih riječi bira najtočnije, najpribližnije, čak bih se usudio reći – najljepše.

Je li tome tako što autorica piše i za djecu, gdje je mogla izbrusiti ovaj zanat, to je teško reći, no kada bi to bila receptura koja daje rezultat – u smislu književnog treninga – onda bi u književne radionice kreativnog pisanja valjalo kao obaveznu disciplinu uvesti pisanje za malene, riječi nisu snijeg što ga lopatamo ispred kuće, nego nešto mnogo finije.

“Sobe“ su roman dvostruke fabule, u jednoj pratimo naratorku na otoku, kamo je stigla sa svojim suprugom, trudna je, vrlo senzibilna, i s određenom dozom antropološke radoznalosti prati događaje u širem obiteljskom krugu gdje joj bode oči gramzljivost u vezi kuće u vlasništvu dide, odnosno djeda, koji osim što je u posjedu kuće, također piše i SF priče i onda ih čita naratorici i Borisu, čija je obitelj također pikirala jednu od soba u spomenutoj kući. Navada je čudna: više obitelji šalje delegata na noćenje u kuću, ne bi li time pokazali svoje vlasničko pravo nakon djedove smrti.

 

 

Druga radnja odvija se u Zagrebu, ovdje imamo aktualije, ono s početka teksta spomenuto tržište, naratorica je profesorica matematike u privatnoj školi u vlasništvu vrlo problematične, tiranski nastrojene gospođe. Svi uposlenici imaju problema na poslu, svoje djelatnike oslovljava imenom predmeta što ga predaju, a i divlja im po plaćama: skida, smanjuje, uvodi dopunske radne dane i slično, što je poznato svakome tko radi u privatnom sektoru, gdje se ponovno, i to sve po tržišnom PS-u, vraćamo u robovsko stanje. U tijeku joj je renoviranje stana, odnosno sređivanje sobe, sin studira izvan zemlje, a život joj se, osim od renoviranja i rada u školi sastoji i u traženju novog posla. Do njega i stiže, i tamo čak dobija i sobu, odnosno ured.

Sobu na otoku dvadesetak godina prije također je preuredila, što nije promaklo tetkama koje su ondje zbog toga ostavile na vješalici crnu haljinu, valjda kao egzistencijalnu i životnostilsku poruku i kritiku. Nasuprot njima je djed kao drugačije biće: SF kao žanr u kojemu su se događale njegove priče uvijek je varijacija na temu ljudskosti plus do sada najmasovnije prihvaćena ljudska proteza: tehnika, koja je masovnom uporabom i vjernošću debelo nadmašila religiju, ma što o tome mislile dalaj lame svijeta. Boris se naratorici dopada, brak joj se raspada, a kao podvarijacija iste teme tijekom čuvanja jedne od soba odvija se preljub između šogora i šogorice.

Ksenija Kušec sve ove turbulencije iznosi protkano nizovima detalja viđenih usput, ona je velemajstor detalja, pisac je s onim famoznim dobrim okom. Borisova aura, ili još bolje aura njegove aure, naratoricu prati po gradu u kojemu živi, događaji s ulice i iz tramvaja prirodan su dio njena rukopisa, a ne tek naknadno utkane anegdote. Tako opisuje dvije starije gospođe koje vodaju svoje pse u šetnju, i doda kako uzice drže en garde, pune prikrivene agresije. Ne nedostaje ni političke kritike: jedan umjetnik uokvirio je fotografije političara zatvorskim daskama, pored svakog rada bilo je i uže za povlačenje vode, tako da se moglo pratiti koji je političar najnepopularniji.

Mobing i stara sjećanja, ova utrka između dva oblika svakodnevne represije, izvedeni su u gotovo neprimjetnim promjenama ritma: kao kod Stevea Reicha, vrtnja je minimalna, ali konstantna. Tako mirno ispisana je i politička kritika, kao nešto što se događa non-stop, no ona ne izjeda tekst, njegove intencije išle su šire od toga. Naime, glavnu kritiku čine djedove/didine priče koje nisu samo kritika nego i književnost, povremeno čak vrlo uspjela SF književnost.

 

Rijetkost je da je u hrvatskoj literaturi netko tako jednostavan, inteligentan i zabavan, baš rijetkost. Hrvatski pisci granicu književnosti pred navalom zapadnih barbara odlučili su, čini se, braniti najtežim oružjem, haubicama historije, ontologije i sociologije, što nije za osudu, iako se osjeti na poraz u smislu čitanosti, jer su često barem jednako važne kao pobjede upravo izgubljene bitke: sjetimo se Custera, Waterlooa, samih sebe.

 

Ksenija Kušec je u okviru tako zamišljene borbe za izraz odlučila stvar odigrati književnim sredstvima, gotovo pa po uputi Stephena Kinga iz “11/22/63“ (romanu je dao naslov po datumu ubojstva Kennedya): što jednostavnije to bolje. Samo što nije jednostavno pisati jednostavno, potrebno je svašta znati i u općenitom i u spisateljskom smislu. I potrebno je stvoriti lik koji će se neštedimično, a opet rafinirano ogoljeti pred čitateljem, što je njoj pošlo za rukom, uspješno je izbjegla zamke kojih je na putu bilo koliko hoćeš, od misaonih (da npr., daje kritiku otočkog mentaliteta) do vulgarnih (da preduboko uđe u opis relacije naratorice i Borisa).

Zadnjih smo godina imali nekoliko romana otočke toponimnosti. Baretićev “Osmi povjerenik“, Prtenjačino “Brdo“ i evo sad Kseniju Kušec i “Sobe“. To su tri različita i važna prozna pisma u recentnoj književnosti, nešto što će potrajati i koju godinu nakon završetka okupacije i privatizacije. Nadam se ne kao sjećanje i junačka predaja o kojoj će se pričati književnim turistima prilikom obilaska naše zemlje za koju se, čini se, borilo samo stoga da bi je se unovčilo, umjesto da taj prostor bude mjesto na kojemu će se, između ostaloga, i trgovati, što da ne. Na imaginarnom tržištu književnim dionicama “Sobe“ Ksenije Kušec imale bi lijep i zavidan status.

 

* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
 

Facebook komentari

Novo u katalogu