Filip David - Bez drhtaja ruku o lažima naših ideja o zajedništvu

Piše Dario Grgić

Čitajući zadnju priču objavljenu u sabranim pričama Filipa Davida, pod naslovom “Princ vatre“, sjetio sam se jedne opaske Imre Kertesza koja se ticala promjene u njegovu unutarnjem razvoju. Kertesz je napisao kako je zbog toga što mu se život odvijao u totalitarnim sustavima došlo do promjene u njegovu karakteru, i kako je umjesto o stvarima koje su ga zaista zanimale morao početi pisati o stvarima koje su ga povrijeđivale.

Filip David, koji je spisateljsku biografiju otpočeo pišući fantastiku, u trenutnom je spisateljskom momentu odjednom propisao o strahotama koje su odredile i njegov život. Počeo je pisati direktno o Holokaustu, o zlu koje nema nužni metafizički uzrok, koje je sada, na vrhuncu svojih moći, odlučio ispitati i izvan okvira žanrovski određenih strategija, ispisujući stranice snažnog dokumentarnog naboja. Ova spomenuta zadnja priča iz “Princa vatre“ ujedno je i prvo poglavlje trećeg romana Filipa Davida, “Kuća sećanja i zaborava“. Obično se dodaje: tek trećeg romana, ali netko tko piše dobro ne piše malo, on piše puno. Malo pišu oni drugi koji pišu loše.

 

Odmah na prvim stranicama upoznajemo se s temom romana: pisca zanima porijeko zla i David kreće u ekspertizu, iako je ekspertiza pregruba riječ. Njegov se narator nalazi na predavanju na kojemu se govori o jednoj od najčuvenijih sintagmi prošloga stoljeća, o banalnosti zla Hanne Arendt. Naratorov sugovornik jedan je od tipičnih Davidovih likova, neznanac koji goneta tajnu i radi komparacije istraživanja i življenja – on na kraju također gine od terorističke ruke i tako se pridružuje svim svojim rođacima koji su, ovako ili onako, stradali u nekoj od “oslobodilačkih“ akcija ljudske vrste.

 

Čitatelj vrlo brzo shvati kamo pisac smjera: Filip David kao da nam želi reći kako je zlo jednostavno sposobnost, jedna mogućnost, nešto za što mi imamo neobično razvijen talent. Nije to samo odvođenje u logor, nego u jednakoj mjeri i nastavljanje normalnoga života u vrijeme odvijanja velikih i malih tragedija.

Imre Kertesz je u “Čovjeku bez sudbine“ prikazao kako to još može izgledati portretiravši ugledne članove židovske zajednice koji su ubojicama nudili svoje usluge, Filip David piše o Rubenu Rubenoviču koji stoji na željezničkoj postaji i prstom pokazuje tko su među masom Židovi. On nije mogao postupiti drugačije jer je uvaženi član zajednice.

 

 

Naravno, Filip David ne pravi loše viceve, ovdje se ne radi o izjednačavanju ubojice i žrtve, čak ni u slučajevima u kojima Židovi prokazuju jedni druge, nego o kvalitetno postavljenim pitanjima, među ostalima i onom pitanju koje glasi: kako bi se trebali držati najbolji među nama? Je li poslušnost i uklopljenost, pokornost, netalasanje, doista tako bezopasan put po trnju, kako se hvali i ističe, kako, na koncu, oni dobri među nama uče svoju djecu? Davidov roman sastavljen je od nekoliko slojeva, kuća je to prazna od živih, ispražnjena, s nekoliko odaja po kojima odjekuje eho glasova pobijenih, od kojih je sastavljen ovaj roman.

E sad ono glavno pitanje, obrađeno minuciozno i najavljeno već uvodnim mottom knjige, citatom Denisa de Rougemonta, po kojemu je najveći đavolov trik uvjeriti nas u njegovo nepostojanje, iako činjenice govore drugačije. Davidovi junaci Albert Vajs, Miša Brankov, Solomon Levi i Urijel Koen polažu velike nade u Svevišnjeg i njegovu sposobnost poništavnja prijetećeg Zla, daimona koji se nadvio nad njihove živote – najveći problem, teško je reći je li to filozofski problem, njihovih spekulacija je u činjenici da su te dvije odvojene i suprotstavljene sile možda i supstancijalna cjelina jednog golemog i zagonetnog bića.

 

Drugi veliki problem romana je problem samoubojstva – dvojica likova koji su tome posvetili razmišljanja su Albert Vajs i Solomon Levi, obojica gotovo posve zamračeni optimističnijim činjenicama iz vlastitih biografija, spašavanjem njihove djece od Holokausta. Njihov odgovor na životne košmare je različit: jedan se ubija, drugi nastavlja živjeti, iako je njegov život samo onaj šekspirovski kaos sastavljen od buke i bijesa.

 

Život konstantno u romanu dodiruje smrt: dječaka kojeg su roditelji uspjeli izbaciti iz vlaka za Auschwitz spašava njemačka obitelj kojoj je umro sin jedinac. Supruga se vrlo brzo identificira s dječakom, budi se iz letargije i oslovljava ga imenom mrtva sina, ovo emocionalno kalemljenje mališan, međutim, odbija – jedino što se događa između novonastalog trojca zapravo je nepatvoreni užas. A užas je, na koncu, konstantni kontekst cijele knjige. To zvuči ovako rečeno kao opće mjesto, no stvarnost u kojoj se kreću junaci Davidova romana posve je razglobljena, identiteti su razmrvljeni i svatko je sastavljen od armade patuljastih Ja koji između sebe vode neugodan razgovor, ispunjen međusobnim optuživanjima.

Za roman je Filip David prošle godine dobio NIN-ovu nagradu i onda su se tim povodom razbuktale rasprave treba li ovdašnjoj publici još jedna priča o Holokaustu, je li roman donio nešto novo na temu, kojim je povodom došlo do iznošenja potpuno suprotnih gledišta, od aklamacija do potpunog odbacivanja. Samo izjednačavanje velike metafizičke teme sa sudbinom jednog naroda kao da dokazuje kako smo se u međuvemenu pretvorili u čitatelje-idiote, nesposobne za univerzalne slike. Zamislite da vam netko za “Macbetha“ kaže, uh, još jedna škotska priča, pa zar ne znamo već sve o kvoprolivačkoj nadarenosti ranih škotskih vladara?

 

Poanta “Kuće sećanja i zaborava“ nije samo Auschwitz, Auschwitz je, upravo suprotno najavama kako je nakon njega besmisleno pisati, postao jednim od temeljnih razloga za pisanje jer spada među teme koje najefektnije prikazuju, posve komprimirano, atmosferu u kojoj živimo i danas u sjeni recentnih logora na brojnim mjestima svijeta, samo što je Holokaust kvintesencija vrlo elegantno usvojenog načina na koji funkcioniraju naši državni i emocionalni ustroji.

 

Tišina koja prati stradanje u romanu “Kuća sećanja i zaborava“ remećena je jedino zvukom lokomotive koja odvozi ljude u nepoznato poznato. Nepoznato u onom hamletovskom smislu iz čuvenog monologa, poznato, jer mi odreda znamo da se nešto neugodno događa našim nestalim susjedima. Imamo s jedne strane lošu beskonačnost simpozija na temu “banalnosti zla“, kojoj nasuprot stoji jeziva beskonačnost kompozicija koje ljude voze prema smrti.

Jednako tako svijet je to u kojemu su čuvene riječi po kojima rukopisi ne gore pripisane đavolu, jer sve gori, baš sve nestaje, ne treba uzgajati lažne nade. Narator nam ovu spoznaju pripovijeda tijekom posjeta stanu Solomona Levija, punom izgorjelih rukopisa, novina i knjiga, sve što dotakne pretvara se u prah u koji se u međuvremenu pretvorio i njegov prijatelj.

Što ne znači da Davidovi junaci ne slute izlaz, ma koliko ga se moglo smatrati mističnim. Još od svojih proznih početaka David je uronjen u židovsku mistiku, odnosno mističnost kao element realnosti općenito. Kada bih mu tražio pandana na misaonoj sceni onda bi to svakako bio veliki Martin Buber i njegove zagonetne i oslobađajuće “Hasidske priče“, a od pisaca svakako i Isaac Bashevis Singer, s kojim dijeli lapidarnost tretmana teme mističnoga. Kod Davida se ne radi samo o književnom ornamentu nego o tajanstvenoj sili kojom je moguće obrađivati život, koja, na koncu, baš to i čini životu: obrađuje ga.

 

 

O tome, ali i o onome o čemu svi znamo sve, ali se pravimo da bik nije u sobi, se zapravo radi u romanu Filipa Davida. Bik je u sobi, a Holokaust je jedno od njegovih najzvučnijih, najčuvenijih imena. Ovim se romanom Filip David upisao u listu pravednika, autora koji su bez lažne pompe, bez drhtaja ruku, bez zastajkivanja srca pisali o lažima naših ideja o zajedništvu, o drhtavici koja je u podtekstu svega što odbijamo priznati i kao svoj grijeh, te na koncu, o ubijanju srca kao posljedici falsificiranog življenja koji nije preplavio samo planet, nego i svaku poru naših života. Veliki roman.

* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor


 

Facebook komentari

Novo u katalogu