Ottó Tolnai - Pisac koji se spustio u zdenac vremena

Piše Dario Grgić

U devetnaestom stoljeću u Francuskoj živio je danas zaboravljeni Edmond Texier koji je pisao i pod pseudonimom Sylvius. Pseudonim je preuzeo od Franciscusa Sylviusa, stručnjaka za anatomiju iz sedamnaestog stoljeća, te pod ovim imenom napisao djelo “Fiziologija pjesnika“. Sylvius je pisao o poeti Olimpijcu, poeti Lamartinjanu, poeti turistu, poeti katoliku, o dvorskom pjesniku, akademskom pjesniku, salonskom pjesniku kojega u stopu prati njegov proleterski kolega.

Pisao je i o poeti intime, koji nas ovdje ovom prilikom posebno zanima. Njega, ovog pejzažista unutarnjih prostora, akribičara složenih psiho-interijerskih kanalizacija, Sylvius posebno najavljuje, riječima: “Voilà, pažnja, sada je na redu pjesnik intime, poeta usrdni: oprezno s njime u odnosu na druge“. Intimni pjesnik nema nijednog čitatelja, bodro dodaje Sylvius, ali to ga ne smeta, ne usporava, ne priječi mu inspiraciju. Pjesnik intime autentični je sin muza kojega je nemoguće zaustaviti. Piscu bez publike je cijeli svijet potencijalna meta poetskih ostvaraja.

Sylvius je, naravno, zločest, namjera njegovih klasifikacija to, međutim, nema u podtekstu: prije da se radi o demonstriranju izgleda stvari prilikom rabljenja pogleda iskosa, paralaktičkog viđenja već viđenih stvari koje u ovoj novoj perspektivi ne dobiju samo svježu, nego obrane i staru poziciju, onu koju Sylviusovo pisanje dovodi u pitanje.

 

Problem koji je ovdje važan, a dotiče se knjige mađarskog pisca Otta Tolnaija, zapravo bi tek trebalo odraditi u još nenapisanoj knjizi čiji bi naslov mogao biti “Poetika djetinjstva“, gdje se djetinjstvo pojavljuje i kao antićevski beskrajni praznik i kao manje praznično a više dramatično elijadeovsko rodno mjesto svih mitova. Djetinjstvo je, na koncu, unatoč fabularnim klipovima pod nogama, glavni junak i “Velikog Meaulnesa“ Alain-Fourniera; potraga za blijedom djevojkom duge smeđe kose, potraga za spasonosnom ljubavi samo je krinka pod kojom se događa olfaktičko čudo bez granica, difuzni bestijarij ranih dana.

 

Danilo Kiš i Henry Miller znali su točno o čemu se radi kada govorimo o ranim danima: radi se o jadima koji se pojavljuju pod krinkom otkrivanja – te najopasnije iluzije – na velikom maskenbalu života. Vlada li Tolnai sviješću o opasnostima kao dijelom svoje argonautičke potrage za zlatnim runom mladosti?

Freud bi zadovoljno trljao rukama tijekom Tolnaijevih opisivanja vaojerskog uhođenja Nušike, najljepše žene u varošici. Dječaci su se penjali na stablo s kojega su mogli vidjeti u sobu u kojoj se Nušika kupala. Dječaci su se, da ne bi pali s drveta, za granje vezivali vojničkim remenjem, zakopčavali su kapute oko stabla, učvršćivali su se psećim lancima, sve ne bi li im ruke ostale slobodne, ne bi li akt promatranja kao akt vrhunskog života, protjecao u što većoj sigurnosti i izvjesnosti. Nušika je proces svlačenja otpočinjala donjim rubljem, povodom čega se Tolnai pita “može li se svlačenje gaćica nazvati operacijom“, i ispisuje epifanijske stranice posvećene momentu u kojemu Nušika gaćice nogom odbacuje prema vješalici.

Nesvjestice, vrtoglavice, evo pravih mladalačkih filozofskih pojmova, ne tek opisa emotivnih stanja, nego prvih kristalizacija svijesti, dionizijskog kozmosa na otvaranju – na koncu i Hegel je, stogo uzevši, bio mistik čiji bi se apsolutni duh možda i postidio uspoređen s ovom tolnajevskom nesvjesticom - riječju za koju se odlučio ne bi li prikazao maksimum koncentracije, jednu zapravo ogromnu količinu pažnje. I onda Tolnaijev dječak s dvojicom drugara – kao neko svjedočanstvo bogatstva ovih nesvjestica djetinjstva – promatra golu Nušiku na putu do kade, nagu, kako kaže drugi dječak, ili kao od majke rođenu, što je izraz kojim je posegnuo treći promatrač.

 

 

S druge strane, Tolnaijeva literatura izdanak je srednjoeuropskoga pisma na liniji Musil, Kosztolányi, Kiš iz obiteljske trilogije, znakovito naslovljene “Porodični cirkus“, i još neki autori poput Esterházyja, Konráda, Máraija i Nádasa, s kojima dijeli ako ne facinaciju tim maglovitim, neodređenim geografsko-poetskim prostorom Srednje Europe, onda svakako nešto od poetskih strategija strategija spašavanja potonulih svjetova.

Svi spomenuti pisci – od kojih su većina Mađari – pažljivom bi oku mogli izgledati kao ronioci koji izranjaju amfore i one kišovske “klavire iz dubina“, za koje uopće nije izvjesno da su postojali u faktičkome smislu, da se ne radi o pjesničkim izmišljotinama do kojih je došlo uslijed forsiranja kulture, po kojima je poznat prostor Srednje Europe.

Ali kulture kao bontona, kao kodeksa socijalno prihvatljivog ponašanja, kao načina na koji se čitaju novine i ispija kava, ne kao sustav pronicanja u zamršene intelektualne građevine, pa onda svi ovi autori, uz neosporni blistavi intelekt, u konstrukciji svojih djela imaju nešto neopozivo barokno, secesijsko, ovdje redovito možemo prisustovati obilju prelijevanja oblika, višestrukim prelamanjima točaka gledišta, skepsi spram doslovnoga smisla.

 

Niti jedan dio svijeta nije neskloniji, npr., analitičkoj filozofiji, a opet, upravo ovdje rodio se jedan Wittgenstein, ali on je već bio propali habsburgovac, on čak nije htio ništa imati s tim dvorcima i licitarskim srcima, kod njega se austrijski duh pojavljuje u obliku poodmakle estetske demencije koja projektira ružne, ali funkcionalne kuće. Da se ipak radi o srednjoeuropskome tautologu – jer tautologija je majka habsburgovske mudrosti – vidi se tek iz kraja “Logičko-filozofskog traktata“ gdje Wittgenstein izriče besmislenu zapovijed po kojoj se “o onomu o čemu ne možemo govoriti, o tome moramo šutjeti“, što je u rangu najlakšeg filozofskog zahtjeva ikada, budući da nam u tom slučaju ništa drugo nije ni preostalo. Jer, ne zaboravimo, naklapanje ima i temu i smisao – što je u “Gramatici mnoštva“ zorno prikazao Paolo Virno.

 

Tolnai kombinira pasaže seksa s momentima ukazanja famozne mrtve prirode, predmeta; komadi namještaja nasuprot komadima obnaženoga ženskog tijela, pa onda lijepu Nušiku nasljeđuje pasus o kredencu – već je sama riječ, nešto poput varenike kod Mirka Kovača, verbalni objekt koji k nama dolazi iz davnina, iz jednog drugačije strukturiranog vremena.

A odakle nama dolazi Tolnai? Rođen je 1940. u Kanjiži, školovao se u Zagrebu i Novom Sadu, a daleki eho njegovih modernističkih lektira – između ostalih i Krležinog nesukcesivnog i nesistematičnog “Djetinjstva u Agramu“ – moguće je osjetiti i u njegovoj “Morskoj školjci“. Ono asocijativno, naizgled bezbrižno zibanje od teme do teme, povezivanje sjećanja na nago tijelo lokalne ljepotice s tajnama koje u sebi može kriti sam kredenac kao objekt, ali i kredenac kao riječ, što jasno dekonstruira slutnje o nasumičnosti izloženih nizova, pokazujući jasnu pripovjedačevu namjeru zamaskiranu u naizgled proizvoljne pripovijedne grozdove. Intimno u ovakvim trenucima prerasta individualni značaj i umjetničkom transpozicijom postaje opće.

Sylvius, da mu je zadaća opisati Tolnaija, zato ne bi započeo s “Voilà, pažnja!“, nego bi bio tiši, vjerojatno i zamišljeniji nego igdje u svome glosariju poetskih poza. Njegov bi tekst mogao ići nekako ovako: Oprez! Sada ćete ući u svijet pisca koji radi na tanananim, a opet i temeljitim radovima iskapanja tunela kroz vrijeme. Prije nego je započeo s poslom, pisac se oboružao starim riječima, onako kako je Nietzsche, pišući čekićem svoju novu filozofiju, posegnuo za riječima otprije par stotina godina, već zaboravljenim riječima i intonacijama, jer su nove užasno umorne i prekrivene krivim razumijevanjima.

 

 

“Morska školjka“ sva je u nastojanju bilježenja koagulacije događanja u događaj, bez ambicije da sam događaj bude zamrznut u vremenu, budući da je, zbog vjeronosti trenutku, potrebno pribilježiti i treperenje, atmosfere, kao i nezaboravne bezdane ravnice. Jer svaka ravnica ima bezdan, Tolnai to zna, i onda pedantno bilježi. Na dnu bezdana nalazi se morska školjka. Morska školjka izložena vjetru proizvodi zvukove koje pjesničko uho čuje kao pjesmu.

Malcolm Lowry je mislio kako je većina djece pjesnički nastrojena, i kako samo najrjeđi uspijevaju sačuvati zrelost i akustiku djeteta u sebi. Eto, o tome svemu i još mnogočemu svjedoči Tolnaijev razbarušeni, iščezlim mirisima bogati spisateljski opus.

* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Lica okolice


 

Facebook komentari

Novo u katalogu