Andrija Škare - Književni portret pronađene generacije

Piše Dario Grgić

Na književnoj sceni Andrija Škare se pojavio prije skoro deset godina zajedno s ekipom s kojom je tvorio književnu grupu Eventualisti. Eventualisti su imali, kako i dolikuje ozbiljnim okupljačima, manifest, poetičku trasu oko koje su se okupili. Radove je bilo moguće čitati u knjizi njihovih proza “Nagni se kroz prozor“ (Celeber, 2006.), a Škare je nakon toga objavio publicističku knjigu “S više mlijeka, molim“ (Celeber, 2008.), u koja je vodič kroz svijet zagrebačkih kafića – zgodan vodič kroz metropolu napisan od strane pažljivog opservatera.

Razloge zbog kojih ljudi idu u kafiće vrijedno je spomenuti: Škare smatra da se većina ljudi zapućuje u kavanu (ili kafić, svejedno) jer inače nemaju osjećaj da su živi. Kavane (kafići) su tako ferment društvenosti, bitna veza na relaciji zajednica i pojedinac, i ondje se upražnjavaju razne socijalne prakse, od indiskrecije pa do padanja u zagrljaj nekome od bliskih, srodnih duša. Kako reče Stephen King: prijateljstvo im je bilo izlika za alkoholizam.

 

Zbirka priča “Život koji će doći“ (CeKaPe, 2014.) prvi je pravi Škarin izlazak u književnost, što je standardna hrvatska priča, jer on živi od pisanja, no radi se o televizijskom novinarstvu, scenaristici i pisanju za časopise. Sam priča kako mu je ova knjiga mogla biti objavljena i prije pet godina, no zbog situacije na književnom tržištu, kojoj tepamo kao složenoj, to se događa tek sada.

 

No i ovo lagano kaskanje za samim sobom nije od njega napravilo retro pisca čiji tekstovi bazde na naftalin. Škare je dobar pripadnik spisateljske generacije koja, nadamo se, dolazi, a nije toksinirana opasnošću kao podizačem adrenalina, ratom i politikom, kao što ni ne pati od sindroma pretjerane pameti, pa kada piše odmah objašnjava što je to tranzicija, kakve su i koje prepreke između Europe i Hrvatske, i slično.

Njega zanima stvarnost priče, i to se fino vidi u ovoj zbirci koja je podnaslovno organizirana oko glazbe pop i rock bendova indie provenijencije: to su mali bendovi koji prave velike pjesme, a mali su zbog promjene snaga na terenu tržišta, ne iskaču iz pašteta.

Zadnja priča u zbirci je najduža, zove se “Fiction“ i povezuje ovog autora s piscima Quorum generacije, ovdje je Škare metatekstualan, sav uronjen u način funkcioniranja književnog mehanizma, zaigran oko nastanka književnog teksta, no i dokumentarističan, jer portretira uredničku scenu na jedan prilično brutalan način, no nedovoljno brutalan, po mom a čini se i autorovom sudu: stara je istina da nakon bubnjeva najbolje ide dinamit, da jedno proizlazi iz drugoga. Škare se i sam vrti oko ovakva stava, samo što on poteže Čehova i njegovu pušku – Čehov više uopće ne ide bez puške, još će ta puška nadživjeti Čehova – kao oblik predbacivanja samome sebi što o uredničkoj i izdavačkoj sceni piše suzdržano.

 

 

Podsmjeh prema svakodnevici najbolje je izražen u priči “Sutra rušimo“, a aktualna je kao da je napisana jučer, uzmemo li u obzir gužvu oko puštanja bivšeg premijera iz Remetinca, za kojega se jamčilo bespravno ili pravno nepotpuno uknjiženim nekretninama: u Hrvatskoj kažnjavaju samo neposredne kriminalce, lopove koji su lopovi. Zamisao da bi koji general sam išao rušiti bespravnu građevinu toliko je nadrealna i društveno kritična da je priča jedan od vrhova zbirke. Škare je ovdje ispisao fin komad angažirane književnosti, a da pri tome nije uporabio niti jednu frazu. Priča je ujedno i portret televizijske ekipe i njihove distanciranosti u odnosu na spektakle koji su za njih tek jedan posao više.

“Na praznik“ je potencijalna ljubavna priča koja se preokreće u storiju o sažaljenju, milosrđu i oprostu – njih u priči nema, ali lebde iznad teksta kao neostvarena mogućnost. Zato smrt nije neostvarena mogućnost, jer je pokretački lik priče, djevojka, mrtva na bolničkom krevetu.

“Nestajanje“ je priča o čitanju i preklapanju čitanja teksta i čitanja “stvarnih“ događaja. Ova priča najbliža je poetici autorova omiljena banda The Mountain Goats: John Darnielle također je i pisac, a njegov roman “Wolf in White Vain“ obilježen je sličnim kockarskim narativnim konceptom, hrabrim pretpostavljanjem, s podvlačenjem značaja sitnica u životu. Čak i veliki Krleža (u smislu produkcije, gdje je sve mega) znao je sve o važnosti nijansi: pozovi suicidalna čovjeka na pivo, pisao je, i možda se neće ubiti...

 

“Recite mi da sam lijepa“ je priča o izlasku iz djetinjstva. Likovi se znaju cijeli život, a sad su u fazi da si već žestoko idu na živce, pa se gombaju kroz noć, ne štedeći ni sebe ni alkohol. “Bez svjedoka“ je humoristična priča u maniri Jamesa Thurbera (čitao ga Škare ili ne). Par stoji na groblju i muškarac pusti vjetar. Thurber ima priču o razvodu do kojeg je došlo jer je suprug tvrdio kako je najveći glumac na svijetu Paja Patak, a ne Greta Garbo.

 

“Zagreb je trebao nešto posebno“ je priča o muškarcu u sedmom desetljeću koji sprejem ispravlja imena gradova, pa Sisak ispadne “Sisa“, a Hamburg “jeftini hamburgeri“. Starost i samoća, jer se u ovu avanturu lik upušta nakon suprugine smrti, te infantilizam trinaestogodišnjaka djeluju oslobađajuće, čišće nego boćanje u naselju, svakako individualnije, unatoč dementnosti radnji, ili baš zbog njih.

“S ploče, molio bih lijepo“ je posvećena svim diskofilima, odnosno, oni će dobro znati o čemu se ovdje radi: momak i djevojka ulaze u prodavaonicu ploča i nalaze prvo izdanje albuma, raritet za koji se u inozemstvu plaća prilična svota novaca. Škare je sve priče organizirao oko pjesama, odnosno negdje su mu okidač, negdje (kao u zadnjoj, npr.) ideja, glazba je važan element njegova svijeta i njegove poetike.

Andrija Škare pripada mlađoj književnoj sceni, onoj koja je tek u nastajanju, i njihove estetske i etičke predispozicije mogle bi starijim kolegama izgledati eskapističke. Nema tu partizana, ustaša, urbanih, i to ni za lijek, što je osvježavajuće u smislu konzumiranja štiva netoksiniranog tipičnom dnevničkom ponudom središnjeg televizijskog i egzistencijalnog programa.

Možda bi o knjigama trebalo pisati i sa stanovišta zamišljenog čitanja od strane političkih struktura. Pokušajmo zamisliti tipičnog člana koje od naše dvije velike parlamentarne stranke kako čita priče iz zbirke znakovita naslova “Život svijeta koji će doći“ – bilo bi divno da je svijet čiji je senzibilitet opisan u knjizi sljedeći politički svijet koji će zapasti Hrvatsku i regiju. Da neće biti dostatno umjesto svega nuditi nacionalno okupljanje ili pisanje o Paveliću i Titu ovdje i ondje. Da će se u politiku vrbovati ljudi koji se vesele kupnji raritetnih ploča, čiji su fanatizmi tako ljudski i tako podnošljivi.

 

 

Rukopis mu nije monolitan, vidi se da su priče nastajale kroz piščevo formativno i poetičko odrastanje i sazrijevanje, arsenal književnih sredstava također odlikuje raznovrsnost, književnost je njemu iznad svega izvor same sebe, tako da je naizgledna stvarnosnost pojedinih priča realna u istoj mjeri u kojoj su zamislivi hrvatski generali koji ruše vlastite kuće jer su bespravno sagrađene.

On se i poetički predstavio u zadnjoj priči kao pisac koji voli kratke rečenice. Za ovu se tvrdnju može reći kako se radi o jasnim rečenicama, rečenicama koje ne kriju tajno znanje, ili, što je najčešći slučaj, neznanje, jer se obično njega kamuflira u tone lažnih učenosti, s kojima, kao s onim Heraklitovim mnogoznanstvom, književnost nema nikakve veze. Što ne znači da pisci moraju biti mamlazi, oni dobri pisci to redovno nisu.

Škare je sad objavio zbirku ranih radova, a to objavljivanje se po njegovim riječima dogodilo barem pet godina poslije. Zapanjujuće je da je i prije pet godina Škare bio ispred recentnog književnog trenutka uronjenog u filozofska i sociološka i historiografska tumačenja svijeta, pretencioznog i ispraznog, i da je ovdje dao književni portret pronađene generacije, ako su ove prije nje bile izgubljene.

I to ne eventualno, nego u svakom smislu, a osobito u neideološkom, jer Škare predstavlja generaciju koja bi se mogla razlikovati od ideologijama zatrovanih i upropaštenih, do vraga otišlih očeva i djedova, tako da je ova zbirka putokaz na kojemu piše: eno ondje, u onom smjeru se nalazi dobra stara književnost.


* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
 

Facebook komentari

Novo u katalogu