Stanko Cerović – Umjetnik u civilizaciji smrti

Piše Dario Grgić
Foto vreme.com

Stanko Cerović živi u Parizu i do sada je objavio pet knjiga: "Njegoševe tajne staze" (1996), "U kandžama humanista" (2000), "Comment maigrissent les ombres" (2003), "Drvo života, plodovi smrti" (2007) i "Vrijeme je krv". Ova posljednja objavljena je nedavno u Beogradu i na samom početku čitatelju nudi sliku koja izaziva zebnju: Cerović opisuje društvo koje sjedi za računalima negdje u Kaliforniji i na ekranima motre događanja na zemljinoj kugli. Učini im se nešto dvojbenim pritišću dugme koje predatorima daje znak da na tom mjestu treba sve razoriti. Nakon uspješno obavljene misije odlaze na plažu gdje plešu i piju coca-colu.

Cerović je hrabar pisac, ali ne u smislu svakodnevno pojmljenog angažmana koji podrazumijeva ziheraški odabrane opcije, nego je njegova hrabrost zapravo jasan pogled na stvari. Kada u knjizi "U kandžama humanista" ustvrdi kako su od ovih koji su izazvali ratove gori jedino ovi koji ih osuđuju, jer tu osudu masno naplaćuju, onda imamo dobru točku za razmatranje Cerovićeva angažmana.

Njegove teme su postjugoslavenska i svjetska politika, obrađivana kroz prizmu metafizičkih aspekata stvarnosti gotovo redovito objašnjavanih vizijama velikih umjetnika, odnosno onim elementima u djelima velikih umjetnika koji su poprimili oblik noćne more i kao takvi spadaju u kategoriju hiperrealizma, ili možda još bolje, histeričnog realizma.

Tako u svojoj novoj knjizi "Vrijeme smrti" opisuje Caravaggiovo djelo "David i Golijat". Golijatovo lice podsjeća ga na lice Isusa Krista, koji je na Caravaggiovoj slici obrisao lice anđela i onda je na svijet nahrupila istina, no to nije istina spasa nego apokalipse, posljednjeg suda i objave rata jednoj varljivoj, ovoj našoj vrsti. Kod jednog drugog slikara, Francisca Goye, Krist se pojavljuje već posve lišen djetinjastih iluzija i on na Goyinu platnu odiše bijesnom i nemilosrdnom osudom.

 

No ono što je u Cerovićevoj viziji svijeta potkrijepljenoj primjerima iz povijesti umjetnosti zaista zastrašujuće nije zaleđena situacija obračuna, nego nemogućnost bijega. U svijetu čija pravila i ishode određuju mladi ljudi iz Kalifornije koji iz velike daljine i još veće ravnodušnosti stišću dugmad i time odlučuju o sudbinama tisuća – na jednom mjestu Cerović piše kako se zbog ubijanja jednog terorista razore kilometri oko njega, bez obzira ima li tamo koga ili ne – glavni je problem što nitko nema mogućnost bijega.

 

Cerovićeva misaona ishodišna točka inzistira na ovoj epidemiji nestanka ljudskosti, na nehajnosti s kojom se barata tuđim sudbinama, a dodatno je obogaćena konstatacijom, sumnjom, ispitivačkim stavom i prema svima koji takvo stanje osuđuju i od toga prave profesiju. Kao da hoće reći kako je za realno sagledavanje stvari potreban asketsko-svetački pogled očišćen od kalkulacija, i da je moguće, ako se igra kritikom postojećeg stanja, pasti još dublje nego oni koji to što čine, čine u neznanju.

Ovima prvima neće biti moguće oprostiti, jer, kako je rečeno u Evanđeljima, "niti ulaze, niti puštaju drugima da uđu", a drže ključeve kraljevstva nebeskog. Jer, ključni problem umjetnika u civilizaciji smrti nije samo talent predviđanja, nego i talent da se od vlasitih vizija ne pravi biznis. I onda, naravno, ono što je Caravaggio iskusio u samoći, jednu crnu rupu koja sve guta do ništavila, danas u svojoj sobi može osjetiti svaki pojedinac zainteresiran za realno, koje je konstruirano kao san. Ili kao snoviđenje. A to je već teritorij na kojemu se pojavljuju prikaze iz noćnih mora.

I u ovoj knjizi jedan od Cerovićevih oslonaca je Njegoš, čiju nadu da će na smrtima ovih pokoljenja izniknuti buduće generacije odlučno negira, ustvrdivši kako je ta nada bila moguća još u devetnaestom stoljeću, ali danas više nije. Danas, tvrdi Cerović, više nema utjehe ni u grobu, nego ćemo svi morati umrijeti bezbroj puta na svim mjestima na kojima je život izdan i prodan, a i onda, procvjeta li jedan jedini cvijet bit će to samo zahvaljujući neobjašnjivoj milosti.

 

 

Ovome bismo mogli dodati možda i smjelu interpretaciju Trećeg svjetskog rata, o čijoj neminovnosti raspreda Cerović: Treći svjetski rat počeo je prije Prvog svjetskog rata i upravo to konstantno pucanje njegovo je obilježje – možda je upravo to budućnost naše vrste, ovo dugo, iscrpljujuće ratovanje na neuralgičnim točkama popraćeno humanitarnim pomoćima koje se provode u sjeni svjetskih diva poput princeze Diane ili Angeline Jolie.

Ovo tinjanje izaziva kulturološki osjećaj iscrpljenosti koji vlada Zapadnim svijetom, a ova iscrpljenost rezultira strahom koji, opet, izaziva nove ratove, kao posljedice histerije da će se izgubiti do sada ostvarene privilegije. Cerović piše o kidnapiranju svijeta, o nemogućnosti nas današnjih da realno doživimo realnost, ne u smislu da je realnost nešto što realno postoji, nego u smislu da smo toliko uslovljeni pa više nismo u stanju doći u kontakt s oniričkim točkama bića. Čak je i suhi racionalist Immanuel Kant znao da čovjek bez imaginiranja više nije ljudsko biće.

U drugom dijelu knjige pod nazivom "Bitka za Staljingrad" Cerović piše o jednom zanimljivom fenomenu: opet Goethe. Kada je pisao o kidnapiranju čovjeka, o fundamentalnoj izdaji, Goethe je odbio zapisati sve. On je svjesno odlučio svoga "Fausta" okončati scenama iskupljenja i oprosta, iako je znao da će stvari biti mnogo složenije.

 

S jedne strane imamo front, a to nije samo mjesto na kojemu se vode ratovi, to je i mjesto na kojemu se pišu knjige posve uštimane s duhom suvremenosti. S druge strane bipolarnog svijeta vrti se derviš u svetom plesu. Što se tamo događa? "Osvijetljen je cijeli mozak: najmanji plamičak duše je uradio ono što ne može sunce." Derviš, sufi, monah, oni svjesno istupaju iz Povijesti, smještajući se u smrt prije smrti, jer se to ispostavlja kao najvažnije: umrijeti prije smrti, biti brži od smrti. Jer se ljudi, kako Cerović zapisuje dalje, uzalud vrte oko života, promašujući tako ono najbitnije: da je važan karakter a ne biografija, da je biografija neupotrebljiva, da s njom možeš dobiti posao, ali ne možeš razlučiti bitno od nebitnoga, da se ne možeš izliječiti od života, a baš o tome se radi.

 

Zumirajući Staljingradsku bitku, kojom se Nijemci jako ponose, što je čudno jer je to bio njihov najveći poraz u povijesti, ponovno slijede značajne konstatacije. Nijemci su tada ušli u klopku čije su okolnosti prevazišle značaj taktičko-pragmatičnih ratnih okolnosti, postavši tako sudionicima većih sila no što su to pojedinačni narodi, no što su to svi narodi zajedno.

Stvar je u tome da bi Staljingradska bitka mogla biti prvom velikom bitkom cijelog čovječanstva, gdje se odjednom zajedno našlo tako puno pregnantnih stvari: gomila potpuno obezvrijeđenog ljudstva, jezivo visoka cijena iskupljenja (greške se odjednom skupo plaćaju), more krvi i obrati koji su od povijesnog događaja prodrli do metafizičkih dubina: Nijemci su slijedili Hitlera a našli Čujkova, što je bio rasplet koji ih je načinio gotovo ljudskima. Tako da je bitka za Staljingrad stigla do metafore o ovom preobražaju bića.

Na toj udaljenoj geografskoj točci, na toj udaljenoj povijesnoj koti, dogodio se mistični prelazak milijuna ljudi u metaforu. A metafora nije pouka, metafora je iskušenje, svjedočenje o iskušenju kroz koje prolazimo kao vrsta, to je prvi jasan nagovještaj visoke cijene koju ćemo morati platiti da bismo se izdigli iznad malih svakodnevnih radosti za dan i noć.

 

 

Eto to je to. S čime u ovoj knjizi čitatelj ima posla? Kada je pisao za Radio France Internationale Cerović je za mnoge bio sintagma za radikalnog šezdesetosmaša koji nikada nije prebolio propuštenu šansu generacije. Ništa nije pogrešnije od toga: njegova kritika civilizacije unatoč oštrini ima brojne elemente neprispodobive pokretima, to je obrana individualnosti, sa svim elementima od kojih bi ona trebala biti sastavljena ne da preživi, nego da umre prije smrti.

Jedan se veliki racionalistički, eruditski misticizam ugnijezdio u Cerovićevo pismo i nadrastao okolnosti svoga nastanka. On odbija sudjelovati, ali ne pasivnim povlačenjem od svijeta, nego upravom aktivnim izricanjem nesudjelovanja. To ga legitimira da zauzme oštar stav prema kritizerskim masama koje u ime kreditne kartice zdušno i kolektivno oplakuju današnje poginule. Nije stvar u tome, kao da Cerović tvrdi svakim napisanim retkom. Stvar je u tome da postaneš dostojan Sudbine, da iskoračiš iz ove velike cirkusijade bića.

Knjigu završava poglavljem "Otvaranje snova" gdje konstatira kako se veliko buđenje ne može još dogoditi jer ga naša tijela ne bi izdržala. Jednostavno, piše Cerović, mi bismo eksplodirali, a prvo bi nam eksplodirala glava. Možete li zamisliti bolji kraj knjige?

* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Lica okolice




 

Facebook komentari

Novo u katalogu