Gordana Crnković - Sjene koje se kreću

Piše Dario Grgić

Postoji dosta načina pisanja angažiranog pisma, od kojih je značenjski naizgled posve neutralizirani možda literarno i najuzbudljiviji. A to je onaj kada se pisac odluči kroz opisivanje uzgrednih događaja – umjesto direktnog nasrtaja na mijenu koja mu predstavlja problem – diskretno, no ne manje energično podvući srozavanje života. Kojega također ima u nekoliko važnih varijacija: banaliziranje životnih okolnosti kroz vulgarizaciju političkog života nipošto nije jedna od onih za koje smo u regiji bili uskraćeni.

Stara je teza kako se pisci razlikuju, i to u smislu ključne razlike, baš po načinima na koje otvaraju i tretiraju vlastitu temu. Ona najstarija razlika, rado navođena, tiče se Tolstoja i Dostojevskog. Tolstoj romane otvara razbijajućom rečenicom, aforizmom, dok Dostojevski ide izokola, polako se otvara, više kao cvijet, za razliku od životinjski uvijek spremnog Tolstoja koji je od prve rečenice već u obuhvataju, zagrljaju zadnjeg kadra romana.

 

Gordana Crnković poznata je književna kritičarka i radijska urednica, pisala je za Feral Tribune, a na radiju uređivala (ili uređuje) nekoliko vrijednih emisija, od kojih je u Hrvatskoj možda najzanimljivija ukinuta prije nekoliko mjeseci: radilo se o Licima okolice, gdje se predstavljalo regionalnu književnost u vezi s kojom smo informacijski u popriličnom deficitu: čujemo, i to redovito, svaku budalaštinu izgovorenu od kojeg od političkih bezveznjaka (no nažalost ne i nemoćnika), dok je saznavanje o novim autorima, novim knjigama starih, a dragih autora, već stvar upućenosti u internetske sajtove – ova vrsta znanja pomračena je specifičnim kulturnim politikama svih zemalja u regiji. Ovu političku odluku teško je opravdati. Nad njom se može osjetiti samo gađenje.

 

No nakon godina urednikovanja i pisanja o knjigama drugih autora, sada je pred nama prozni prvijenac Gordane Crnković, radi se o zbirci priča “Kretanje sjena“. Budući da se radi o autorici koja se nije skanjivala pokazati svoju kritičarsku oštricu, prvo pitanje koje bi se moglo nametnuti svakom potencijalnom čitatelju jest: je li se Crnkovićka ovdje upustila u direktnu autopsiju ili rabi neizravan, prigušen pristup.

Sam naslov zbirke (koji je i naslov jedne od priča) stvari ostavlja otvorenima: sjene koje se kreću mogu biti tumačene dvojako, kao da su našim životima zavladali sjenoviti likovi, ljudi koji se bolje snalaze sakriveni od direktnog pogleda, zbog nečasnosti poslova koje obavljaju, pa do toga da smo sami, iscijeđeni besmislenošću zadnjih četvrt stoljeća, od ljudi postali sjene. Strategija cijele zbirke priča dobro se može iščitati baš iz razlike između očekivanja događanja sakrivenih naslovom i onoga što se pod naslovom događa. Iza kretanja sjena krije se specijalno umijeće parkiranja automobila na onaj dio parkinga koji će u popodnevnim satima biti u hladu. Odnosno u sjeni.

U zbirci imamo četrnaest priča i sve su ispisane sličnom, gotovo fotografski smirenom poetikom, bez ikakvog prenaglašenog autoričinog miješanja u unutarnji raspored opisanih svjetova – izmaknutost koja nije i neutralnost, što se očituje u pažljivom odabiru spomenutog pripovjedačkog materijala. Primjerice, u zadnjoj priči zbirke, naslovljenoj s “Lice boje masline“, prikazujući promjenu duha vremena, Crnkovićka nabraja odjevne artikle svojih protagonista, pa se na mjestu kožne jakne pojavljuje tanki tamni sako, a i mijenja se vokabular junaka, što u stopu prate i tematske razgovorne promjene, pa čak i komentari koje bismo mogli čitati u poetičkom ključu postmodernističkoga pisma – likovi prestanu upotrebljavati psihologiziranja.

 

 

U spomenutoj priči “Lice boje masline“ transformacija izdavačke kuće u kojoj je glavni lik (a specifičan tretman glavnog lika obradit ćemo poslije) jedan od urednika, ovo se srozavanje koje nam nije strano niti iz tzv. stvarnosti prikazuje ponudom da Branko počne uređivati biblioteku o samopomoći.

Prva priča zbirke diskretno je otvaranje atmosfere u kojoj većina junaka zbirke provodi svoj život. Naslov joj je “Monotonija“, kao kakav danski film, a radi se o dvije poznanice koje su se slučajno upoznale i povezale u nekom prodajnom centru. Elemente erotske fantazije nešto starije žene prema mladom muškarcu, naravno sve to ostalo je nerealizirano, Crnkovićka je prikazala bez viška tonova, kao niz slika koje se svakoga trena mogu osuti i izgubiti kontinuitet. Prodavačicu, na koncu, doista prebacuju u drugu radnju i priča završava “čišćenjem života“, gestom pražnjenja stambenog prostora od suvišnosti, bacanjem bespotrebnih stvari.

Pomalo je i jezovita ova Crnkovićkina nemilosrdnost prema likovima, odnosno prema onome što ona vidi da čovjeku danas može napraviti uklapanje u sve tijekove suvremenog urbanog (ili neurbanog) života. To su junaci nesposobni za mijenu, prepušteni vjetru, lišeni oslonca. Oni su već iskusili određenu količinu onih jaspersovskih “graničnih“ situacija, u većoj ili manjoj mjeri, i znaju da hodaju po pijesku, da ništa nema finalni oblik, osim te slutnje o stalnoj promjenjivosti.

“Teška jutra“ su antiljubavna priča o paru koji živi zajedno, ali na danas vrlo prihvatljiv odvojeni način. Ljubomora koja se odjednom počne razvijati kod naratora, a probuđena pojavom kolege iz mladosti, na koncu motivski ostane u sjeni (da se vratimo naslovu zbirke), i na koncu on bude taj koji napušta partnericu, a ne obratno, kao što je visjelo u zraku od početka. To je ljubav koja se isušila.

 

Kada spomenuh Jaspersove granične situacije, ovdje se više radi o granici koju je svojedobno opisao Aldous Huxley, rekavši kako je sivilo života kuga Dvadesetog stoljeća. Crnkovićkini su junaci samljeveni aparaturom svakodnevlja, oni su odreda solidno obrazovani (dade se lako zaključiti), upućeni, znaju da život ima gadne krajeve, gadne dionice, da cijeli može biti gadan. Ali na sivilo i ravnodušnost ih nije pripremao nitko od njihovih učitelja, ovu lekciju daje njegovo veličanstvo život osobno. Oni se prema svemu odnose kao da su u iščekivanju narednog udarca, ne jednog od onih pravih graničnih, njih podrazumijevaju, nego nekakvog iz sive zone, iz zone sumraka ispražnjenog od bilo kakvog nadnaravnog elementa.

 

Neobično ujednačena zbirka priča, što je rijetkost u ovim našim balkanskim gudurama, s vrlo osviještenim tretmanom problema egzistencije, gdje niti jednom autorica nije upala u egzistencijalizam ili u potrebu da svoga čitatelja poduči fintama koje omogućavaju lakše tonjenje u mulj, jer se ovdje, između ostaloga, radi i o tome.

“Kretanje sjena“ jedna je od zbirki priča kojima je u poetičkom smislu moguće tražiti strane pandane, a jedna od njih svakako bi bila slično jezgrovita Lydia Davis, kojoj je također bitnija ova svakodnevna građa od koje gradimo stvarni život koji vodimo, nego teška ideološka i sanjalačka ropotarnica zbog koje si umišljamo da smo u direktnom srodstvu s bogovima.

To ne znači da je atmosfera zbirke defetistička, nego da je mirna: Crkovićevi heroji i heroine, posve lišeni ambicije da to budu, pošteno se suočavaju s vlastitim svakodnevljem, pomno motre okolinu i skupa s njom padaju u sjenu velikih neumitnosti, od kojih je jedna (pravljenje ograda) vješto parodirana u priči “Zid prema Stanku“, gdje je Stanko “neuredni“ Bosanac od kojega se valja svima nama što je moguće bolje ograditi nekom golemošću od zida. Svakako čitati.

* Tekst je originalno objavljen u emisiji Hronika Trećeg programa Radio Beograda 


 

Facebook komentari

Novo u katalogu