Midhat Ajanović - Potraga za Dobrom

Piše Dario Grgić

Midhata Ajanovića stariji stanovnici planeta Zemlje pamte kao darovitog karikaturista čiji su radovi nasmijavali građane Bosne i Hercegovine prije izbijanja ovoga posljednjeg rata. Filmofili ga znaju i po radu u sjajnom filmskom časopisu Sineast – rad je to koji se osjeća i u njegovom novom romanu “Salijevanje strave“ i očito spada u gradivne elemente zanimljive Ajanovićeve poetike.

No ono što je još važnije kada je Ajanović u pitanju tiče se njegove pozicije na tlorisu nečega što nazivamo recentnim regionalnim proznim trenutkom za koji se uobičajeno obljetničarski i slavljenički počesto ističe kako je zanimljiv, iako nije, nego je prije predvidljiv, snažno određen uredničim vezama na terenu i popratnom larmom oko knjiga koje izgledaju kao da su pisane po špranci: nešto poput holivudske sterilne filmske produkcije posve lišene iznenađenja.

Midhat Ajanović značajno se razlikuje od takvih pisaca i kao da nema nikakve veze s često spominjanom krizom proznog pisma, slijepom ulicom kao razultatom inzistiranja na fabulaičnosti i stvarnosnosti – dvama najbesmislenijim zahtjevima kada je umjetnička proza u pitanju. Ajanović ovo predobro zna i osjeća: u “Salijevanju strave“ spominje se Raymonda Chandlera koji je rekao kako čitatelja radnja uopće ne zanima, kako su čitanja vrijedni jedino opisi i dijalozi. Kada tako što kaže ključni pisac tvrdokuhanih krimića, tada zaista imamo svjedočanstvo s vrha ispraznog fabuliranja. Na koncu, kada ga je Faulkner nazvao u ulozi scenarista filma “Veliki san“ i pitao o čemu se radi u knjizi, Chandler mu je odgovorio kako nema pojma.

 

Proza je mašta, stil, proza je jedna rečenica, jedna po jedna – proza je veliko znanje. E kad već spomenuh veliko znanje, Ajanoviću ga ne manjka. Njegov je roman prošaran eruditskim referencama, također miljama daleko od trenutno uvažavane proze izbacivača iz disko klubova i inih majstora iz idiotske vještine udaranja šakom o bradu i ciglu. Regionalna je proza u krizi jer pisci kao što je Midhat Ajanović knjige mogu objaviti samo u malih, skrajnutih nakladika pa je do njihovih knjiga, čak i do glasa o njima, poprilično teško doći. Na koncu, slično je sa svime ostalim: najlakše se domoći serijski proizvođene konfekcijske robe, što, bez obzira na sve, donekle vraća nadu u mogućnosti literature, kako se to obično kaže, “sada i ovdje“.

 

Da sad na koncu postavimo i promašeno pitanje: o čemu se radi u “Salijevanju strave“, kad ga već toliko izdiferencirasmo u odnosu na kockastu i pravougaonu IKE-inu literaturu njegovih suvremenika? Kroz priče tri lika Ajanović nam prikazuje njihovu svojevrsnu dojmologiju, skupa s portretima ljudi s kojima su njegovi junaci dolazili u susret, bez ikakvog forsiranja spomenute i sad već ozloglašene potrebe za fabuliranjem u holivudskom maniru. A junaci su: taksi vozač i pasionirani čitatelj knjiga Nebojša, filmski kritičar Ninoslav i egzilant i profesor animacije Mustafa.

Mustafa se nalazi u dvadeset prvom stoljeću i živi u Švedskoj, dok su Nebojša i Ninoslav smješteni u vrijeme i ambijent predratnoga Sarajeva. Mustafa Ninoslavu piše pisma iz budućnosti, ovaj mu pokušava odgovoriti, što, naravno, nije moguće, no u njega raspiruje razgovore sa samim sobom, kojekakve rekapitulacije i slično. Ključna osoba oko koje se vrte životi spomenutih likova je iscjeliteljica Una, osoba koja je u stanju “saliti stravu“, odnosno zle sile u čovjeku okrenuti na dobro.

Roman završava u dalekoj budućnosti, u godini 2076., Amerika već odavno nije prva sila svijeta i dežurni policajac, svijet se stubokom promijenio kada je jedna od azijskih zemalja izumila oružje moćnije od atomske bombe i onda imamo zanimljiv Ajanovićevo viđenje budućnosti, jedan zapravo lako ostvariv scenarij. Stara dama Europa čini se prestarom za upuštanje u složeni proces mijenjanja navika pa je i dalje uronjena u forsiranje nacionalnog utvrđivanja identiteta, raspolažući pri tom poslu starim oruđima kao što su mržnja, zavist i prepelavanje, u kojima smo čak i mi stekli izvjesnu bravuroznost.

Mustafa sada živi u zemlji koja se zove Savez nedemokratskih država Istočne Azije, to je sad najmoćnija država na svijetu i u povijesti, oni su doslovni vlasnici svega što je ostalo od svijeta. On i dalje njeguje uspomenu na Unu, a Una je djevojčica koju je netko davno ostavio pred vratima njegovih roditelja. Radilo se o djevojčici s jedanaest prstiju koja je prve mjesece u novom domaćinstvu – jer su je Mustafini roditelji usvojili – provela uglavnom šuteći. Kasnije se Una razvija u poznatu iscjeliteljku koja svakom od aktera romana drugačije izgleda: nešto kao Utopija, valjda.

Nebojša je vozač taksija, veliki čitatelj knjiga čije sadržaje počesto zaboravlja i zna mu se dogoditi da istu knjigu zbog toga čita više puta: ponekad dođe do pola knjige i shvati kako je knjigu već čitao – taj lik skromna je varijatna Kunderina taksista pisca, grafomana koji niže sveske iako sve što je napisao nema nikakvu umjetničku vrijednost. Una Nebojši pomaže u potpunom oporavku poslije teške saobraćajne nesreće nakon koje je ostao nepokretan. Imala je samo jedan uvjet: da ju više nikada ne potraži, nigdje na svijetu.

Ninoslav dane provodi uronjen u alkoholna isparenja i tone filmske umjetnosti o kojoj piše za nekoliko časopisa. On je intelektualno najrazvijeniji lik čije eseje o pojedinim artistima Ajanović daje u romanu, pretpostavljam kao izvješće o drugačijoj vrsti radoznalosti od one puko političke koja je od rata na ovamo uspješno poništila sve ostale sfere: gotovo pa je moguće osjetiti nostalgiju za vremenima u kojima se o Raymondu Chandleru, Fritzu Langu, Andreju Tarkovskome moglo čitati po tiskovinama. On dobiva pisma iz budućnosti i njegov je lik najfluidniji: ta se fluidnost u jednome trenutku očituje i u blijeđenju fizičkoga lika taksista Nebojše, pa ga nekakav nasilnik ne uspijeva udariti nego mu ruke prolaze kroz njega.

 

 

Jedan od eseja Ajanovićeva junaka Ninoslava posvećen je Johnu Cassavetesu i gotovo da je moguće ustvrditi kako je specifična Cassavetesova poetika snimanja, proizašla iz limitiranih financijskih sredstava, a to su ona čuvena snimanja iz ruke koje je kasnije preuzela filmska skupina Dogma, nekako prešla i u Ajanovićevo pisanje: sve što on kao autor radi obilježeno je i duhom nepretencioznosti, ma koliko velike bile teme koje on u romanu dotiče. A teme nisu male: potraga za Dobrom uvijek je negdje ispod svih traganja na koje se ljudi zapućuju.

Poljski pjesnik Adam Zagajevski u jednom od svojih eseja zapisao je oštroumno zapažanje kako smo svi mi kada se nalazimo na trgu, agori, predavaonici, veliki racionalisti, ali kako se svakim korakom kojim se udaljavamo od agore i približavamo kući svatko od nas polako pretvara u sve većeg tragatelja za metafizičkim apsolutom, za nečim što ratio sam ne može dohvatiti.

Sve ovo ne treba potencijalnog čitatelja usmjeriti ka mišljenju da se ovdje radi o djelu koje koketira s new age ideologijama i da se u njemu rasprodaje nekakva razvodnjena duhovnost. Tri gradivna lika “Salijevanja strave“ svojevrsni su sanjari neuklopljeni u ponudu sustava, svaki na svoj način izmiče tipičnoj karakterizaciji kakvu bi se moglo izvući iz njihovih vanjskih biografija.

Ajanoviću su važnije njihove nutarnje biografike, one silnice nutarnjeg svijeta po kojima se vrti njihov kozmos, njihove neuklopljenosti u žrvanj, od taksistove načitanosti do Ninoslavovih tekstualnih inzistiranja na elementima kakve se obično ne ističe kada se piše o umjetnicima o kojima je on pisao. Cijeli je roman između ostaloga i nastojanje da se prikaže taj ratovima i onda kasnije nabujalim ideologizacijama potisnuti svijet, bolji svijet, svijet kojeg još uvijek ima ispod površine suvremene prostote.

Ajanović je osim “Salijevanja strave“ na hrvatskom tržištu prisutan s još dva uratka: romanima “Jalijaš“ i “Katapult“, također objavljenima mimo šampionske prve lige domaćeg proznog izdavaštva, u maloj izdavačkoj kući Hrašće iz Drenovaca – što je zgodan prilog mogućem budućem esejiziranju na temu provincije i metropole, centra i periferije, koji su se, barem po ovim izdavačkim pothvatima, poprilično izokrenuli.

Ajanović, za razliku od tipičnoga domaćega pisca šoder provenijencije, zna da je pisanje izobličavanje i transformiranje stvarnosti, svojevrsno njeno ponovno izmišljanje, po uzusima kojima limit može staviti jedino piščeva imaginacija. Ajanović je u tome vrlo uspješan pisac, iznenađujuće u moru stiliziranih uniformista svoj pisac, osobenoga stila i bogatoga svijeta koji se bez gorčine smije naparađenoj artističkoj robotiziranoj ponudi današnjice. 

* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor


 

Facebook komentari

Novo u katalogu