Kako je stidljivost postala bolest našeg doba?

Piše Tanja Tolić

Nekad smo bili stidljivi, danas se to zove socijalna fobija. U kulturi egotripa, pojačanoj do maksimuma eksplozijom interneta i društvenih mreža, odjednom svatko mora biti ekstrovert. To je nasilje, ali i potrebu da se prosječni introvert od njega obrani i u svijet uključi na svoj način, dobro opisala Susan Cain u svojem publicističkom hitu "Tišina: snaga introvertiranih osoba u glasnomu svijetu". Najmanje je trećina svjetske populacije introvertirana, no introvertiranost, pisala je, nije isto što i stidljivost. Prva se više odnosi na to kako reagirate na podražaje iz okoline, potonja je strah od društvene osude.

Stidljivost, piše sada povjesničar kulture Joe Moran u novoj knjizi "Shrinking Violets: A Field Guide to Shyness", složena je pojava koja u sebi sadrži čitav koloplet osjećaja - sram, bojažljivost, strah od odbacivanja, oklijevanje da se bude neukalupljen ili nezgodan. No je li stidljivost emocija? Ili karakterna osobina? Oblik tjeskobe? "Stidljivost je neobzirno čudovište koje nas pouzdano, iako nevidljivo, prati kroz cijelu ljudsku povijest", duhovito zamjećuje Moran. Ali može biti i dar, jer stidljivost u sebi sadrži impuls prema introverziji, a introverti su skloniji inventivnijem razmišljanju i kreativnosti. Ne mora, naravno, biti pravilo, no da bi se nešto stvorilo ipak je potrebna tišina.

 

U "Shrinking Violets" Moran daje povijesni, antropološki i sociološki pregled stidljivosti, ali i niz biografskih primjera. Alan Turing, otac modernih kompjutorskih znanosti, praktički je bio model za društveno čudaštvo: hodnicima Bletchley Parka koračao je očiju zalijepljenih za pod, kad bi mu netko ponudio šalicu čaja, uplašeno bi ustuknuo. Umjesto da uđe u prijateljevu kuću, stajao bi vani i na listu rodendrona grančicom mu pisao poruku!

 

Slavni nogometaš George Best dobar je model za ono što stručnjaci nazivaju "tekućom ekstraverzijom": bez pomoći alkohola nije bio u stanju ni nazvati restoran i rezervirati stol za večeru. Kad je počeo preskakati utakmice, piše Moran, problem nije bio samo alkohol, nego ono što je alkoholom pokušao utopiti. Sam je Best priznao da nikad nije uspio nadvladati svoju stidljivost.

Engleski slikar Laurence Stephen Lowry redovito je spaljivao primljena pisma neotvorena. Pjesnikinja Emily Dickinson s posjetiteljima je razgovarala kroz poluotvorena vrata spavaće sobe, jedan od najboljih klasičnih pijanista 20. stoljeća Glenn Gould umirovio se u 32. godini jer mu je sviranje u javnosti bilo nepodnošljivo. Bolno stidljiva bila je i autorica krimića Agatha Christie, čak i Charles de Gaulle. Ciceronov mentor i rimski konzul Lucije Kras priznao je da prije držanja govora ima osjećaj da će se onesvijestiti od straha, prva knjiga britanskog neurologa Olivera Sacksa nikad nije objavljena jer je jedini primjerak rukopisa dao na čitanje kolegi koji je počinio samoubojstvo, a Sacksu je bilo previše neugodno od udovice tražiti da mu ga vrati.

Stidljivost se često, i nepravedno, tumači kao superiornost, arogancija ili unutarnji narcizam. Moran, i sam stidljiv, svjestan je te predrasude, ali "nije kao da mi je ta spoznaja ikad pomogla da je se riješim". Otkako stidljivost postoji, oni koji od nje pate žele je se riješiti, no u 18. i 19. stoljeću u Britaniji, piše autor, stidljivost je bila prihvaćena kao karakterna osobina. Dapače, rezerviranost se smatrala osobinom koja je ukazivala na višu klasu, koja je čuvala od "običnosti", što vjerojatno objašnjava otkud predrasuda o podignutom nosu.

 

 

Godine 1997. na sastanku akademika u Cardiffu, u Walesu, na skupu koji je označen kao prva međunarodna konferencija o stidljivosti, ugledni psiholog Philip Zimbardo ispalio je bombu rekavši kao "stidljivost postaje epidemija". Pod utjecajem digitalne tehnologije - interneta, mailova pa čak i bankomata - "društveno ljepilo" koje je prijašnje generacije povezivalo u mreže i ojačavalo zajednicu počelo je popuštati. Od svih načina koje smo pronašli da bismo izbjegavali jedni druge, tehnologija je možda najgori - upravo bi ona mogla pogoršati stidljivost. Kako je rekao Zimbardo, moguće je da prođe cijeli dan, a da ni sa kim ne razgovaramo. "Ulazimo u novo ledeno doba", zaključio je psiholog.

Arheolog i kustos u British Museumu početkom 20. stoljeća, Ormonde Maddock Dalton, navodi Moran u knjizi, vjerovao je kako je stidljivost nuspojava civilizacije. Zvijeri i barbari nemaju luksuz plahosti ako žele preživjeti u divljini. I Darwin se čudio toj osobini, "tom starom stanju uma" od kojeg priroda nema nikakve koristi. No Dalton argumentira kako je stidljivost posljedica toga što život - dok smo živi - proživljavamo kao neprekidnu predstavu.

U neku ruku to je točno: stalno smo u ulogama, a te psihološke i društvene uloge kreiraju naš identitet. Ljudi su, kaže stari i točni klišej, društvene životinje; ljudi smo zato što smo ljudi - zajedno, piše Moran.

* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus


 

Facebook komentari

Novo u katalogu