Sotonski tango - Snažan moralistički roman o moći beznađa

Piše Dario Grgić

Pustara i na njoj nekoliko žena i muškaraca. Centar društvenog života je birtija u kojoj se opijaju. Nekoć se ovdje očito mrvicu intenzivnije živjelo. Ali poslovi, društvene promjene, ispraznili su naseobine i ondje je još desetak likova. Salašar, ravnatelj škole, sredovječna preljubnica, njen suprug, udovica i njena djeca, bogalj koji na početku romana ljubuje s preljubnicom, doktor koji gotovo uopće ne izlazi iz svojeg kućerka, žena koja mu sprema sobu i služi kao kontakt s vinskim podrumima gostioničara koji je ovdje otvorio birtiju iako živi u gradu (kao da je posvećen zadnjem struganju novaca).

Radovi koje ovi obavljaju završeni su, non-stop pada kiša (prema kojoj je kiša iz Krleže tek kišica), čini se da su se bavili poljoprivredno-stočarskim poslovima, a sad piju u krčmi i plešu na svirku s harmonike. Udovičina djeca su avetinjski par: mali avanturista, kao karikatura Rimbauda iz pjesama, protodelikvent i slaboumna sestra koja planira samoubojstvom uzaći na Nebo, gdje je čula da bolje nego ovdje. A ondje je već i njen otac, također samoubojica.

Pojavljuju se dvojica pajtaša, policijskih konfidenata, koji pustarašima mesijanski obećavajući brda i doline, isprazne ovima džepove od sezonski zarađenih novaca i odlaze. Oni svi polaze za njima, osim doktora koji je u to vrijeme bio u gradu u bolnici. U međuvremenu se djevojčica uspjela ubiti popivši otrov za štakore. Kasnije se njezin duh ukazuje na livadi.

Policijski konfident Irimias vraća se do njih i nastavkom lažnih obećanja raspoređuje ih po okolnim mjestima. U vezi s njima policiji piše iscrpan izvještaj na mutnom poetskom jeziku s kojim se bakću dvojica službenika, nastojeći ga prevesti na jezik policijske doušničke birokracije, što im nakon cjelodnevnih muka, na jedvite jade polazi za rukom.

 

Zadnja scena romana ponavlja prvu scenu: doktor koji marljivo zapisuje po svojim bilježnicama u hipu shvati snagu pisane riječi, pridajući joj tvoračko-akcijski značaj te zapisuje prvu stranicu romana koja je ujedno i posljednja. Vječno vraćanje istog na kakvo Nietzsche jest mislio, jer i on kaže kako će se vratiti i pauk sa svojom paučinom, što nije samo onaj prah od kojeg smo stvoreni nego i ovaj prozaičniji, koji će nas dotući i koji u sebe ubacujemo svakim svojim udisajem.

 

Krasznahorkai je pisac čija je literatura svugdje u svijetu najavljena kao malo čija ikada. Prvo su stigli filmovi Béle Tarra, ubitačno dugi i spori crno-bijeli kadrovi. Recimo, spomenuti Nietzsche (ali jednako tako možda Evola, možda Hamvas) u filmu “Torinski konj“ kupuje rakiju i mudruje o propasti aristokracije duha, prilično nesiguran, ne zna čemu bi se prepustio, očajanju ili slavlju što će se ovo sve stalno vraćati kao identično… Bit će sklonjen s vjetra, domoći će se rakije, ali, opet, što je to, kakav je to skandal!? Opet po ovom vjetru, s ovim mrzovoljnim prodavačem rakije na osami; mučaljivu kćer obavijenu dekama i krpama i dronjcima da ne spominjemo…

Tako da i ovdje, u knjizi “Sotonski tango“ (Oceanmore, Zagreb, 2016, prijevod: Lea Kovacz), Krasznahorkai prvo utvrdi da se radi o ambijentu koji truli, koji se pretvara u blato, u koji polako kaplje smrt: a ona se “prvo useli u juhe, mesa i zidove“.

Najživlja osoba od ovih zatečenih u naselju je promiskuitetna sredovječna gospođa Schmidt. I da ju nije opisao kao smrdljivicu koja se polijeva kolonjskom vodom ne bi li suzbila smrad koji iz nje izbija, način na koji je Krasznahorkai iznio listu njenih ljubavnih avantura kojoj kani dodati obnavljanje jedne stare – sa spomenutim krivotvorenim mesijom Irimiasom, koji tragove životne žestine crpe iz doušništva – a u kontekstu opće truležne atmosfere romana, bilo bi jasno kako, kao pravi moralistički pisac, Krasznahorkai ne gleda blagonaklono na ova nastojanja gnjilog, ocvalog mesa za još jednom seksualnom senzacijom.

 

 

 

Kako, u širem društvenom smislu, ne gleda na utopije kao na jedine izlaze, nego kao na lažne nade izopačenih i promašenih, i kako je na putu za ovozemaljske rajeve moguće zateći jedino kljaste kako hitaju, kako se utrkuju na štakama. Kljaste i razne čovjekolike hijene, irimiase, koji to svaki puta spretno naplate.

Svijet koji je stvorio sav je u došaptavanjima, stalno se prave novi parovi partnera (muško-muških i muško-ženskih, nema žensko-ženskih) koji se automatizmom postavljaju protiv svih ostalih, a svi zajedno uronjeni su u klimu nepovjerenja i još goreg polupovjerenja. Iza svega toga, Krasznahorkai ovakav u osnovi ziheraški opći život ocjenjuje kao potpuno propali, ovu nedostatnost čak i u grijehu smatra apsolutno grešnom, kao da je upravo ova gnjila ravnodušnost s poluuzbuđenjima kao oblik egzistencije jedan takav propust kojega više uopće neće biti moguće nadoknaditi.

Evo ga: “Starice sjede iza prozora, preko laganih čipkastih zastora bulje u tminu, i stisnuta srca vide kako se vani, na licima što bježe pod strehe, zrcali isti onaj grijeh i ista ona tuga što ih ni vrele kaljeve peći ni vrući kolači što unutra isparavaju više ne mogu zastrašiti.“

Pustaraši su kao svaki društveni uzorak, tek bezglava životinja koja nasumce tumara lijevo pa desno, pa samo lijevo, pa samo desno – ove bezglave putanje nazivaju ideološkim profiliranjem. “Ovi su kao nekad davno dvorski sluge čiji se gospodar odjednom upucao u glavu, pa sad svi oni bespomoćno lutaju oko leša…“

 

 

Sve ovo Krasznahorkai upakirao je u izuzetnu scenografiju: kada doktor na koncu zbriše iz svog kućerka te krene bauljati po okolini prati ga jato vrana. Evo kako je to pisano: “Za njim se šuljalo neko jato vrana, izrazito mu se činilo da ga prate sa strašnom izdržljivošću i ne popuštaju“. Junaci svi odreda pate od “unutarnjih kiša“ koje neprestano kaplju iz njihovih “osušenih srca“ te zapljuskuju nezaštićene organe – točno je moguće osjetiti “otrov“. Između likova vlada stalna napetost bez razrješenja, što pisac dodatno podvlači slikom prostora koji se sužava oko bika, kada ovaj provali iz tora.

Samo što se ovdje ne događa nikakva provala niotkuda, nego se samo truli na jedan intenzivan, gotovo opipljiv način: nijednog junaka ne smijete ni na trenutak ispustiti iz svijesti jer bi se već sljedeći moment mogao pokazati kao sudbonosan, moglo bi doći do transformacije koja će zasad još kakve takve ljudske snage pretvoriti u neko podzemno čudovišno postojanje.

Na sve ovo svi piju kao smukovi i prolaze kroz onaj “općepoznati utjecaj ponovnog pražnjenja butelje“, što hijenolikom Irimiasu dodatno olakšava u ionako beznadnom usmjeravanju cijele skupine. Njegov “suradnik“ Petrina nazvao ga je “pastirom beznadnih ljudi i beznadnih situacija“, pa njih dvojica, obećavajući im med i mlijeko, pokupe ušteđevine ovih pustaraša i isprva se činilo da će ih Krasznahorkai pustiti da jednostavno odmagle, ali se onda u fabuli pojavljuje ona već natuknuta dodatna perverzija: svakome na koncu Irimias daje sitni iznos novaca i adresu na koju se treba javiti, da bi, zatim, policiji prijavio kako on osobno rukovodi ovom mrežom doušnika, koju je razapeo oko nevidljivog narodnog neprijatelja onako kako pauk splete paučinu.

 

Protagonisti su, unatoč ovakvim nepovoljnim okolnostima, puni optimizma, nerealnog, suludog: svjesni su da je nad njima vrag izvojevao pobjedu, ali smatraju kako je ta pobjeda “kratkotrajna“. Idealan su, dakle, materijal za mijesiti ga. Oni su “ushićeni odabranici jednog odavna ispaćenog oslobođenja“. Korozivnost ekipe zahvaćena je svime, pa i malograđanskim ljubavničkim kriterijima: gospođa Schmidt gaji emocije prema Irimiasu, a ovi komentiraju – pa nije se valjda u tim godinama zaljubila. Uopće nema izlaza, a ljubav je gadarija, trag površnosti u življenju.

 

“Sotonski tango“ jedan je od najsnažnijih moralističkih romana objavljenih u nas unazad dosta godina. Krasznahorkai nije opisao običnu izgubljenost i nije joj samo zapametovao, nego je i moguće izlaze iz situacija prikazao kao neutemeljena bulažnjenja – ne kao neki dadaizam koji bi mogao biti s distance i simpatičan, nego kao potpunu uzaludnost propalih mesnatih stvorova koji se baš i ne bi trebali blamirati ufanjima.

“I uzalud nam mašta neprekidno radi, ni trunku se ne možemo približiti istini… Jer Bog se ne očituje u slovima, čulavi. I uopće se ne očituje ni u čemu. Ne pokazuje se. I ne postoji… Sve funkcionira prazno i besmisleno, prisiljeno visjeti i bezvremeno se, divlje klatiti, i samo nas vječni neuspjeh naše mašte, a ne osjetila, neprestance iskušava vjerom u to da se možemo iskopati iz brloga bijede. Nema bijega, čulavi… Kad mislimo da se upravo oslobađamo, mi samo namještamo lokote. Dobro je sve ovo napravljeno.“

Jedino što ovdje valja su zidine, one su čvrste, kao i nesporazumi, oni su posve pouzdani, na njih se uvijek možeš osloniti. Sve ostalo u Krasznahorkaijevom svijetu je zaigrana i neprovjerena improvizacija. Općoj atmosferi otima se pretkraj romana Futaki, bogalj, koji sa štakom pod miškom odlazi u svom smjeru, zapućuje se niz cestu kao Verhovenski na kraju “Bjesova“: on odlazi, a ostali za njim gledaju “bespomoćna“ izraza lica.

Negdje, očito, ipak ima svijeta, no njega se u ovom romanu može osjetiti tek indirektno, neki je to dašak koji se još, doduše, ne vidi na horizontu, ali ipak. U “Sotonskom tangu“ Krasznahorkai je pokazao svu izvrsnost beznadnosti, njenu bravuroznost i superiornost, njenu potpunu moć, rečenicama ulaštenim, koje se nisu zaustavljale samo na stilskim bravurozama, nego su se obrtale i u direktno tumačenje svijeta, u strogo pokazivanje prstom. Kakva suluda inačica evanđelja! Evanđelje po Lászlu. 


 

Facebook komentari

Novo u katalogu