Piše Tanja Tolić
Nije točno da se u Hrvatskoj ne čita, iako se može raspravljati o tome što se čita, i koliko. Knjige se u Hrvatskoj slabo kupuju jer su, u općem osiromašenju, postale luksuz, no statistika narodnih knjižnica pokazuje da se knjige i dalje posuđuju u velikom broju. Samo u Knjižnice grada Zagreba lani je bilo učlanjeno gotovo 140 tisuća ljudi, što je 17 posto ukupnog stanovništva grada Zagreba ili svaki šesti Zagrepčanin, čime je nadmašena preporuka da se članstvom u knjižnicama obuhvati 15 posto stanovništva. Svakog je dana u zagrebačkim knjižnicama bilo najmanje stotinu tisuća ljudi, a tijekom godine dana posuđeno je gotovo tri milijuna knjiga.
Iako se hrvatskim nakladnicima često predbacuje da objavljuju šund, ni to nije istina: vjerujemo da naš popis najboljih knjiga u 2017. godini to dokazuje. Nastojali smo zahvatiti široko - od lijepe književnosti do filozofije, arhitekture i fizike, od kratke priče preko romana do pozije. Hrvatska ima dobre urednike i prevoditelje koji se trude - usprkos udarcima koje je pretrpjelo nakladništvo privremenim kolapsom distributivnog lanca - objavljivati (i) vrijedna izdanja.
Čitanje pokreće i obogaćuje, čitanje je nekad i opasno, ali nikad za čitača, iako treba računati na Kafkin uvid o knjizi kao sjekiri za zamrznuto more u nama. Popis od dvadeset domaćih i trideset prijevodnih naslova samo je sugestija, nikako ultimativni vodič. Poredak je, kao i izbor, osoban, dijelom nasumičan i asocijativan. Unaprijed isprike isključenim autorima - ova čitateljica nikad neće moći čitati koliko bi htjela.
DOMAĆA KNJIŽEVNOST I PUBLICISTIKA
1. Dubravka Ugrešić, Lisica (Fraktura)
Mnogo toga u "Lisici" je maštovita varijacija Wolandove rečenice: "Hajde, Behemote, daj roman!" Behemot je demonski mačak, Woland je đavo. Kako stvari stoje, ne samo književnost, nego i umjetnost općenito u suvremenoj je Hrvatskoj postala ako ne vražja, a onda uzaludna rabota. Književnost bi trebala provocirati, osobito u teškim vremenima, makar bi revolucija riječi trebala biti utjeha. Imajući samo to na umu - a razloga je daleko više - "Lisica" je superiorna većini hrvatske književnosti i zbog toga zaslužuje epitet najboljeg hrvatskog romana 2017. Otkako je započela "književnu karijeru", postavlja se pitanje je li to što Dubravka Ugrešić piše uopće roman: lijeni čitatelj voli pravocrtnu naraciju, Ugrešić ne piše tako, njoj su temelji u bogatom naslijeđu istočnoeuropskog romana koji pripovijedanje kombinira s esejiziranjem. Junakinja svih šest priča u Ugrešićkinoj novoj knjizi je - lisica. Književnica kreće od definicije Isaiaha Berlina koji je pisce podijelio na ježeve i lisice - prvi imaju samo jednu ideju, lisica je lukava i osuđena na samoću, takav život ne može opstati na jednostavnom (književnom) konstruktu. U "Lisici" zato piše o karijeri profesionalnog pisca, o rukopisima koji ne gore, o životu u egzilu, o sucima koji su nakon 1991. postali demineri i o onom trenutku kad priča izmakne autorovoj kontroli.
2. Semezdin Mehmedinović, Me'med, crvena bandana i pahuljica (Fraktura)
Drugog novembra 2010. Semezdin Mehmedinović, dok se tuširao, doživio je srčani udar. Pet godina kasnije u istoj kupaonici njegova supruga Sanja doživjela je moždani udar. Suprug će se nakon svojeg udara odreći duhana, uzimat će lijek koji može izazvati zaborav. Supruga će nakon svojeg udara izgubiti sjećanje na zadnje četiri godine, svaki dan iznova otkriva da je netko drag umro. Ova Mehmedinovićeva knjiga formom je također hibridan književni tekst, obitava na razmeđi poezije i proze; autor riječima slika prizore iz svakodnevice braka i roditeljstva. Mehmedinovića, tematski, opsjeda zaborav: kako stari, toga se sve više boji, nije siguran je li to kazna ili blagoslov.
3. Igor Mandić, Predsmrtni dnevnik (VBZ)
O starosti, samoubojstvu i smrti u principu se ne govori. Pristojno je da subjekt to sam riješi, bez velike pompe. No subjekt ovog dnevnika, koji se u mladosti zabavljao idejom kako je njegov put „vječni pad u dubinu“, nadživio je svoj oproštajni dnevnik. Mandić je na smrt spreman nekih desetak godina, što užasno nervira njegove bližnje, „ali smrt je samo riječ i ništa više“. Je li uistinu? Sve su smrti individualne, ali neke preciznije bole: u kolovozu 2004. umrla je piščeva kći Ada, Mandić nije pustio njezinoj smrti da ga poništi. No to se dijete fatalnim konicidencijama upisalo u njegovo pisanje. „Predsmrtni dnevnik“ je u mnogome biografija, ali i otkriva/potvrđuje Mandića kao pasioniranog čitatelja, erudita i prijatelja. Um mu je, usprkos spremnosti na smrt, prelijepo živ, u toj glavi postoje dobro nastanjene odaje, katalozi i knjižnice. „Predsmrtni dnevnik“ treba čitati onako kako je Montaigne čitao knjige: „Knjige su mi služile ne toliko za nauk koliko za vježbu“, i onako kako se Nenad Ivić nastavio na tu misao: „Čitanje pokreće. Egzistent skače od jednog navoda do drugog, pokreće se čitanjem, prelazi međuprostore, opasuje površine u kojima se ogleda.“
4. Rade Šerbedžija, Poslije kiše (Hena com)
Autobiografski zapisi počinju slikom: njih petero, Šerbedžije, čvrsto stisnuti i zagrljeni u možda najvažnijem klupku nadu, pokušavaju zaspati. Sutradan cijela obitelj ide na jedini i zadnji intervju za zelenu kartu. Ali nije karta bitna, nego ovo klupko i kako ga pisac, a ne samo glumac, opisuje. Šerbedžija piše dirljivo nježno, i kad opisuje kako se stranac ne može sakriti, jer sa sobom nosi svoj nespokoj, i kako svaka zebra iz klupka nade ima drugačiji pasoš, i kad se sam sebi podsmjehuje jer Hamlet više nije, i kad mu se ponekad čini da je u svom mirenju svjetova otišao predaleko. Šerbedžija je vrsta pisca koji zna mnoge stihove Danijela Dragojevića napamet, a nisu lakozapamtljivi. Na jednom mjestu u zapisima ga citira, ne pjesmu, nego rečenicu koju je često izgovarao u privatnim druženjima: „Prijatelji, pođimo svojim kućama, a gdje je naš dom?“ Dom je u meni, odgovara sebi Šerbedžija, nitko mi ga ne može oduzeti, a ni ja ga ne mogu napustiti.
5. Zrinka Paladino, Zagreb: Antivodič (MeandarMedia)
Povijest je, srećom, zabilježila primjere u kojima je knjiga postala simbolom otpora. I Zagreb je – metaforički, grad tisuću fontana, šatora i stupića (čak dva reda u Novakovoj ulici!) – dobio takvu knjigu ove godine; njezina je autorica rijedak primjer morala i građanske svijesti. Zahvaljujući Zrinki Paladino zaustavljeno je ruglo na Cvjetnom trgu – gradnja golemih tendi i ostakljenih terasa, ali u gradu tisuću fontana svakodnevni heroji se ne nagrađuju, nego zbog pritiska na kraju daju otkaz. „Zagreb: Antivodič“ nije knjiga koja laska glavnom gradu. Dapače, svojevrsni je spomenar arhitektonske i urbanističke ružnoće. Kako je napisala Željka Čorak: „Napisati antivodič po Zagrebu sjajna je ideja na koju može doći samo onaj tko grad voli i koga grad boli“.
6. Lejla Kalamujić, Zovite me Esteban (Sandorf)
Zbirka devetnaest kratkih priča, nagrađena književnom nagradom "Edo Budiša", autobiografska je potraga za majkom. A potraga za majkom, ili ocem, uvijek je potraga za sobom, za pripadanjem. Ljudi koji boluju od ontološke nesigurnosti imaju dovoljno ozbiljnih problema i bez rata. S ratom, pripadanje više nije samo psihološko ili metafizičko pitanje, nego postaje egzistencijalno. "Čija sam?" odjednom se pretvara u "Hoću li sutra biti živa?" Lejla Kalamujić, dijete miješanog braka, preživjela je rat u Sarajevu, izgubila gotovo sve koje je voljela, slomila se, a onda naučila da "i ona ima pravo na ljubav".
7. Marina Vujčić, Pitanje anatomije (Hena com)
Ako je prije i bilo sumnje, šesti roman definitivno je pozicionirao Marinu Vujčić kao trenutno najčitaniju domaću književnicu. Trenutno ne treba shvatiti doslovno jer knjižničari svjedoče da Marina Vujčić ima široku i odanu publiku, različitih čitalačkih afiniteta i dobi. U ovom slučaju, autor koji pogoduje gotovo svima jest dokaz kvalitete: Vujčić je izvrsna pripovjedačica, izbrušena stila, s talentom za humor i začudno. U „Pitanju anatomije“ bavi se toliko očitom temom da je čudo da nikome prije nije pala na pamet – po leđima se još i možemo sami počešati, ali se nikako ne možemo pomilovati. Leđa su, anatomski, dokaz da nismo stvoreni da budemo sami, što će otkriti i njezini glavni junaci - Florijan Bauer i Veronika Vinter. Prvi je dao neobičan oglas u novinama: traži gospođu za milovanje leđa, isključivo leđa. Gospođa se javila, ali nema milovanja bez – poštovanja.
8. Iva Ušćumlić, Omara (Durieux)
U ljeto 2016. nadzorne kamere na utrinskoj tržnici u Zagrebu zabilježile su zadnji trenutak prije nestanka četrdesettrogodišnje knjigovotkinje Nevene Ramljak. U danima koji slijede, u vrijeme velike žege - omare, Nevenin nestanak prerast će u intimnu tragediju i medijsku travestiju. Policija nema nikakvih tragova, čini se da je u pitanju još jedna žena kojoj je pukao film i napustila je obitelj, iako realno takvih žena nema mnogo, nigdje, posebno ne u Hrvatskoj. U nedostatku važnijih vijesti, mediji će se na taj nestanak baciti kao na oglodanu kost. Na tri stotine stranica autorica je dobro opisala razne vrste "omara" koje potresaju Hrvatsku zadnjih dvadesetak godina: rat, onaj pravi, koji je službeno završio iako još prebrojavamo žrtve kojih se sramimo; rat, onaj idejni između Hrvata i Srba; rat, onaj medijski, koji je novinarstvo izgubilo pa sad umire pod navalom klikova, lajkova i šerova; i rat, onaj intimni, u kojem "ratuju" ljudi koji su se do jučer voljeli.
9. Nada Topić, Bezbroj i druge jednine (MeandarMedia)
Nada Topić najprije je bila talentirana pjesnikinja mlađe generacije, potom je napravila uspješan transfer u proznu formu sa zbirkom kratkih priča „Male stvari“, onda je dokazala da je dorasla znanstvenom diskursu s knjigom „Knjižara Morpurgo u Splitu“, a ovom se zbirkom vratila prvoj ljubavi. Nada Topić pjesnikinja je koja misli, svoje zbirke planira, zadaje si temu i onda štreberski prilazi inspiraciji – zna dobro ograditi svoje kreativno polje i zbog toga se u stihovima ne gubi. U novoj zbirci služi se brojevima od jedan do deset kako bi istražila neke dobro poznate topose, a iz njih onda skočila malo u unutrašnje, a malo u vanjske svemire.
10. Đorđe Matić, Tajne veze (Sandorf)
Druga zbirka Matićevih eseja gotovo pa je nastavak njegove prethodne, „Tajni život pjesama“. Povezuju ih muzika jer Matić je, pored toga što je pjesnik i esejist, i muzičar. Glazbeni žanrovi koje obrađuje raznorodni su, ali s obzirom da autor, rođeni Zagrepčanin, više od dvadeset godina živi u Nizozemskoj, mnoge od tih pjesama njemu su nostalgična pupčana vrpca s domovinom. U prvoj zbirci iščitavao je iz pjesama 90-ih kao iz pisama, sastavljao komadiće života koji je napustio – slika nije bila lijepa. Matićevi eseji funkcioniraju poput kineskih kutija i zato su izvrsni: iz kritičkih eseja o glazbi propadne u esej o jeziku kao vječno traumatičnom mjestu, otuda pak u komadić zajedničkog prostora u koji tumači nemaju pristupa.
11. Divna Zečević, Život kao voda hlapi (Disput)
12. Ivana Bodrožić, In a Sentimental Mood (Sandorf)
13. Ante Tomić, Pogledaj što je mačka donijela (Hena com)
14. Marina Šur Puhlovski, Igrač (VBZ)
15. Jasen Boko, Tin – Trideset godina putovanja (Profil)
16. Mihaela Gašpar, Spori odron (Disput)
17. Saša Drach, Priče o jazzu i drugi zapisi (Sandorf)
18. Sanja Kovačević, Kvalitetne TV serije: Milenijsko doba ekrana (Naklada Jesenski i Turk)
19. Damir Barbarić, Skladba svijeta, Platonov Timej. Tekst izvornika s hrvatskim prijevodom, uvodom te filološkim i filozofskim komentarom (Matica hrvatska)
20. Krešimir Nemec, Glasovi iz tmine: Krležološke rasprave (Naklada Ljevak)
PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST I PUBLICISTIKA
1. John Williams, August (Fraktura)
Williamsov roman "Stoner", zaboravljeni klasik iz šezdesetih, kako mu tepaju, bio je jedan od najčitanijih romana u Hrvatskoj 2016. Roman o tihom profesoru književnosti, kojeg je u svijet riječi inicirao jedan Shakespearov sonet, mnogi čitaju kao roman za pisce - uglavnom pisci, ali je osvojio srca najrazličitijih čitatelja zato što je divno napisan i zato što se bavi pitanjem kako biti (dobar) čovjek. "August" je zahtjevniji zalogaj. U pitanju je epistolarni roman, sastavljen dakle od pisama, ali može se reći i pastiš, s obzirom da Williams vjerno rekonstruira ne samo doba, nego i navade i stil pisanja karakterističan za Rimsko Carstvo. Rimljani su voljeli pisati pisma - Ciceron bi ih dnevno napisao i dvanaest, a uz Horacija, Ovidija, Vergilija, Propercija i Tibula, jedan je od sporednih likova u ovoj biografskoj priči o osnivaču Rimskoga Carstva i trojici njegovih prijatelja koji su mu pomogli preuzeti vlast nakon Cezarove smrti. Na razini (epistolarne) forme, "August" funkcionira kao visokostilizirani antički trač. Na razini ideje, ovo je u osnovi roman o ocu i kćeri koji su se međusobno izdali radi politike.
2. Margaret Atwood, Sluškinjina priča (Lumen)
Distopija originalno objavljena 1985., dokaz je da i romani pišu život. Sve što je Margaret Atwood opisala u "Sluškinjinoj priči" u stvarnosti se prije toga dogodilo barem jedanput, ali nikad nije bilo aktualnije nego sada, kada Amerikom vlada Trump, a Europom se valja radikalna desnica. Radnja se zbiva u republici Gilead u kojoj vlada kastinski sustav, ali samo za žene - podijeljene su u Supruge, Sluškinje, Marte i Tetke, zabranjeno im je raditi, čitati, pisati i nemaju osobnu imovinu. Sluškinje su rasplodne krave, rađaju bogatim Zapovjednicima djecu jer njihove suprugu ne mogu - zavladala je najprije epidemija neplodnosti, a onda i vjerskog fundamentalizma. Ponovnom otkrivanju romana pomogla je istoimena serija.
3. Andreï Makine, Zemlja i nebo Jacquesa Dormea (Disput i Hrvatsko filološko društvo)
Makine je jedan od najboljih francuskih pisaca, osim što nije Francuz, nego Rus. U Francusku je prebjegao 1987., iz Sibira. Francuski nakladnici rukopise su mu najprije odbijali, ne vjerujući da stranac može tako dobro znati njihov jezik. Kad je slagao da je u pitanju prijevod s ruskog, počeli su ga objavljivati - prvi i jedini dobio je dvije najuglednije francuske književne nagrade, Goncourt i Medicis. "Zemlja i nebo " svršetak je njegove rusko-francuske trilogije, poetična i nostalgična priča o ruskom siročetu koje postane pisac zahvaljujući Francuskinji Aleksandri koja je povremeno brinula o njemu. Kad odraste, krenut će putem njezine životne priče - rekonstruirat će život Jacquesa Dormea, francuskog pilota na liniji Aljaska-Sibir. Aleksandra i Jacquesa susreli su se samo jednom, u ratnom Staljingradu, i proveli zajedno tjedan dana. Je li to dovoljno za ljubav do kraja života? Makine kaže da jest.
4. Robert Seethaler, Trafikant i Čitav jedan život (Hena com, OceanMore)
"Čitav jedan život" (OceanMore) prati sudbinu Andreasa Eggera od rođenja do smrti - običan je to život, po sudu većine vjerojatno bi bio i beznačajan, no introvertirani manualac svejedno je osvojio hrvatske čitatelje jer u tom malom životu koji naoko ničemu ne stremi, osim preživljavanju i pokojoj mrvi ljubavi, mnogo je blistavosti. "Trafikant" (Hena com) daleko je ambiciozniji, i u književnom i u ljudskom smislu: mladi Franz Huchel dolazi u Beč 1937. iz provincije, zapošljava se kao pomoćnik kod osebujnog trafikanta Otta Trsnjeka. Redovita im je mušterija Sigmund Freud. I "Trafikant" govori o malim ljudima, onoj vrsti koja u mraku održava svjetlo živim.
5. Erica Fischer, Aimée & Jaguar (Mediart International)
"Aimée & Jaguar" lezbijski je roman, ako uopće tako možemo definirati formu - govori o ljubavi Židovke i supruge nacista u ratnom Berlinu. On je i dokumentarni roman zato što su glavne junakinje bile stvarne osobe, osamdesetogodišnja Lilly Wust spisateljici je ispričala priču koja je završila tragično - Jaguar, pravim imenom Felice Schragenheim, vjerojatno je ubijena u nekom od konc-logora, ne zna se kojem jer njezini posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni.
6. Richard Flanagan, Uskim putom duboko na sjever (Fraktura)
Ratni roman australskog pisca 2014. ovjenčan je nagradom Man Booker. Glavni junak Dorrigo Evans u Drugom svjetskom ratu završio je u japanskom logoru čiji su zarobljenici sagradili prugu kroz nekadašnji Sijam. Pruga smrti, dugačka 415 kilometara, sagrađena je u nešto više od godinu dana, cijena joj je bila možda šezdeset, a možda i 200 tisuća smrti. Dorrigo Evans sve je to preživio, ne zato što je bio hrabar sam po sebi, nego zato što je jedino tako - herojstvom - mogao na životu održati svoje sudrugove. "Uskim putom" roman je koji će vam toleranciju nategnuti do ruba izdržljivosti - ne samo zbog patnje zarobljenika, nego i zbog sućuti koju ćete osjetiti prema japanskim zlostavljačima.
7. Ksenija Horvat Vidmar, Imaginarna majka: rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća (Sandorf)
Kolektivna biografska studija majke u zapadnoj kulturi 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na nacionalni kult majke kakav se izrodio na Balkanu početkom 90-ih. Žene reproduciraju naciju: biološki, simbolički i kulturno. Biološki, rađanjem novih generacija nacije ili brigom za njezin „genski bazen“ (pobačaj je problem jer je „svaki zametak već Hrvat“). Intervencija u žensko tijelo nerijetko se opravdava nacionalnim interesom; „...nova-stara konzervativna ideologija Države, Nacije, Religije, u svakoj su postkomunističkoj državi zasnovane na strategiji retradicionalizacije ženskih identiteta, njihovih društvenih uloga i simboličkih reprezentacija“. Ovo bi trebala biti lektira.
8. Michel Foucault, Hermeneutika subjekta (Sandorf i Mizantrop)
Godine 1982. Foucault je na Collège de France održao 12 predavanja u sklopu katedre koja je nosila naziv Povijest misaonih sistema. Predavanja su bila otvorena za javnost. Foucault je ulazio kao u arenu, brz, odvažan, kao netko tko se baca u vodu, tu je tristo mjesto i petsto naguranih osoba, prenosile su novine ozračje. "Hermeneutika subjekta" posvećena je pojmu epimeleia heautou (briga o sebi) i njegovoj povezanosti s delfijskim nalogom gnôthi seauton (spoznaj samoga sebe). Foucault kreće od Sokrata, važnu ulogu ima Platonov "Alkibijad", uz pomoć ekstenzivnih fusnota ova predavanja može pratiti doista svatko, i trebao bi.
9. Carlo Rovelli, Sedam kratkih lekcija iz fizike (Vuković & Runjić)
Svjetski hit talijanskog teorijskog fizičara obujmom je mala knjiga koja govori o čudesima svijeta oko nas. Ako ste uvjereni da nikad nećete shvatiti opću teoriju relativnosti, kvantnu mehaniku, arhitekturu svemira, elementarne čestice, kvantnu gravitaciju i toplinu crnih rupa, Rovelli je tu da vas demantira. Lekcije su napisane tako da ćete se zaljubiti u znanost i napokon shvatiti značaj revolucije što se odigrala u fizici 20. stoljeća. Rovelli je pjesnik prerušen u fizičara.
10. Arundhati Roy, Ministarstvo potpune sreće (Profil)
Dvadeset godina prošlo je od "Boga malih stvari", prvog romana indijske spisateljice, nagrađenog Bookerom. "Ministarstvo potpune sreće" sadržajno je u suprotnosti sa svojom dopadljivom naslovnicom - zahtjevno je štivo, traži ozbiljnog čitatelja jer radnju nosi mnoštvo likova koji se kreću oko vražjeg kotla Kašmirske doline - zemlje koja pripada svakome, osim samoj sebi. "Ministarstvo" je najviše politički roman koji pokazuje da rat, nažalost, koliko razjedinjuje, toliko i ujedinjuje ovu kuglu na kojoj dišemo - patnja nam je zajednička.
11. Neil Gaimann, Nordijska mitologija, i Kazuo Ishiguro, Pokopani div (Mitopeja)
Mitopejina izdanja na ovom su popisu zato što predstavljaju izdavački fenomen. Novu nakladničku kuću osnovao je prevoditelj Vladimir Cvetković Sever, objavljivat će lijepu književnost nadahnutu mitom. Mitopejine knjige, zasad dvije, luksuzna su izdanja, svaka izlazi u numeriranom izdanju od 500 primjeraka. Jedna knjiga 150 kuna, s kutijom za čuvanje - 225 kuna. Prvo izdanje "Nordijske mitologije" praktički je rasprodano.
12. Elena Favilli i Francesca Cavallo, Priča za laku noć za mlade buntovnice (Znanje)
Bilo je i vrijeme da završi teror princeza. "Priče" su postale svjetski hit, ne samo zbog fantastičnih ilustracija koje je izradilo 60 umjetnica, nego i odabira stotinu žena o kojima su autorice ispričale priče. To su uzori koje želite za svoje djevojčice: matematičarke, izumiteljice, političarke, aktivistice, vozačice Formule 1, operne pjevačice, sutkinje ali i - zašto ne? - supermodeli, tenisačice, gusarice, reperice i jedna partizanka. Trebaju nam mlade buntovnice.
13. Hannah Arendt i Martin Heidegger, Pisma od 1925. do 1975. i druga svjedočanstva (Tim press)
14. Rosemary Sullivan: Staljinova kći – Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve (Sandorf)
15. Victor Klemperer, Želim svjedočiti do kraja: Dnevnici 1933-1945. Izbor (Disput)
16. Magda Szabó, Ulica Katalin (Disput)
17. Marko Aurelije, Meditacije (Planetopija)
18. Paul Morley, Bowie i njegovo doba (Vuković & Runjić)
19. John Irving, Svijet po Garpu (Lektira)
20. Dan Mazur i Alexander Danner, Svjetska povijest stripa (Sandorf)
21. Lav Nikolajevič Tolstoj, Što nam je dakle činiti? (VBZ)
22. Michel de Montaigne, Eseji I-III (Disput)
23. Gary Snyder, Prašina u vjetru: Izabrane pjesme (Hrvatsko društvo pisaca)
24. Anonimna, Jedna žena u Berlinu: Ratni dnevnici (Šareni dućan)
25. Virginia Woolf, Flush: biografija (Mala zvona)
26. Marina Matešić i Svetlana Slapšak, Rod i Balkan (Durieux)
27. Ilja Iljf i Jevgenij Petrov, Kabinet voštanih vigura (Šareni dućan)
28. Charles Baudelaire, Cvijeće zla (Šareni dućan)
29. Teresa Forcades, Vjera i sloboda (Ex libris - Rijeka)
30. Timothy Snyder, O tiraniji: Dvadeset lekcija 20. stoljeća (Naklada Ljevak)
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu
Podijeli na Facebook
