Revolucionarna knjiga o ženskoj anatomiji, zdravlju i spolnosti

Piše Tanja Tolić

Počnimo od velikog O. Orgazma. I odmah razbijmo jedan od najraširenijih mitova koji je unesrećio brojne žene na svijetu i učinio da se osjećaju kao da s njima nešto ne valja: ne postoji vaginalni i klitoralni orgazam. Klitoris i penis dvije su verzije istog organa. Klitoris je velik organ, a ne samo gumbić s prednje strane stidnice. Dapače, toliko je velik da se širi unutra prema zdjelici i dolje sa svake strane stidnice. Unutarnji dijelovi klitorisa okružuju mokraćnu cijev i vaginu i može ga se stimulirati neizravno, stimuliranjem stidnice i vagine. Nije ispravno govoriti o "klitoralnom orgazmu" i "vaginalnom orgazmu" kad je klitoris u velikoj mjeri uključen u vaginalni seks. Sama vagina nije naročito osjetljiva.

Tako u svojoj fascinantnoj knjizi "Dolje je najbolje" (Znanje, 2018., prijevod Željka Černok) objašnjavaju Norvežanke Nina Brochmann (1987) i Ellen Støkken Dahl (1991). Njih su dvije, još kao studentice medicine u Oslu, nakon što su nekoliko godina radile kao seksualne edukatorice za mlade, pokrenule blog "Stidnica" koji je stekao iznimnu popularnost jer su izravno pristupale temi i s mnogo humora razbijale mitove i zablude o ženskoj anatomiji.

 

"Žene su se dugo borile s osjećajem da postoji nekakva hijerarhija orgazama u kojoj je takozvani vaginalni orgazam, kao rezultat isključivo vaginalnog seksa, na samom vrhu ljestvice. Osjećale su da nešto s njima sigurno nije u redu jer ne mogu doživjeti orgazam od 'starog dobrog unutra-van' kako to naziva Alex DeLarge u romanu 'Paklena naranča'", pišu autorice u knjizi.

 

Razlika između vaginalnog i klitoralnog orgazma i uzdizanje vaginalnog kao pravog orgazma ustvari je vrlo moderna, muška izmišljotina. "Sigmund Freud, otac psihoanalize, lansirao je 1905. godine novu teoriju. Počivala je na tezi da je klitoralni orgazam nezreo oblik orgazma koji doživljavaju mlade žene. Takve stvari ljudima mogu pasti na pamet samo u dječačkim sobama. Pa čim cura namiriše pravog muškarca, njeno će zanimanje za klitoris popustiti i zamijenit će ga vatrena želja da bude penetrirana. Spajanje muškarca i žene jedini je zdrav oblik seksa i jedini koji će ženi donijeti užitak. Prave žene, smatrao je Freud, doživljavaju vaginalne orgazme", nastavljaju.

Freud nije bio bilo tko i njegove su teorije dobile veliku podršku. I tako je tisućljetno žensko iskustvo odjednom otpisano kao dio neke djevojačke neuroze. Klitoris, za koji se stotinama godinama znalo da je jezgra ženskog seksualnog doživljaja, zaboravljen je i nestao je iz medicinskih leksikona. Proći će gotovo šezdeset godina prije nego što se netko usudi pobuniti. Tiha revolucija, navode autorice, počela je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Sveučilišnoj bolnici u Washingtonu kad su se ginekolog William Masters i njegova partnerica u istraživanjima Virginia E. Johnson počeli zanimati za žensku seksualnost i pokrenuli čitav niz eksperimenata. Rezultati njihove studije smatrani su šokantnim medicinskim otkrićem: glavna stvar kod ženskog orgazma je - gle čuda! - ipak (bio) klitoris.

 

 

Pa da još malo umirimo žene: u prosjeku ženski orgazam traje oko 17 sekundi, a danas znamo da manje od trećine žena redovito svršava od samo vaginalnog odnosa, a čak i kod tih žena mnogo toga upućuje na važnost klitorisa. Dio stručnjaka smatra da su te žene imale sreće u anatomskoj lutriji. Naime, čini se da je njihov klitoris vrlo povoljno smješten i da je dovoljno velik. Nadalje, sasvim je normalno ne svršiti pri normalnom odnosu s muškarcem. Ne samo normalno nego i uobičajeno. Prema jednoj velikoj britanskoj studiji ispalo je da se 21 posto žena u dobi od 16 do 24 godine bori s time da doživi orgazam u seksu. Većina žena ulazi u kategoriju "ponekad svršim". U drugoj studiji, američke su studentice odgovorile da je tek svaka deseta doživjela orgazam kad je prvi put spavala sa svojim partnerom, a gotovo 70 posto cura doživjelo je orgazam tek kad su bile u vezi duže od šest mjeseci.

"Zaključak je da bi nam bilo najbolje stvoriti što bolje uvjete tako da nam sva pažnja bude usmjerena na to kako se osjećamo. Ako to znači da hoćeš da sva svjetla budu ugašena, da se želiš seksati u majici ili u čarapama, neka bude tako. Budi dobra prema sebi. Orgazam će doći tek kad se osjećaš tako ugodno, i fizički i psihički, da možeš isključiti sve drugo. A to je sigurno najvažnija pouka koju većina ljudi zaboravi", naglašavaju Nina Brochmann i Ellen Støkken Dahl.

Među zabludama koje razbijaju je i ona o G-točki. Prema jednoj hipotezi, navode u knjizi, to nije zaseban dio tijela, već ustvari duboko smješten unutarnji dio klitorisa koji se stimulira tijekom seksa, ravno kroz stijenku vagine. Jedna skupina stručnjaka objavila je 2010. godine studiju o tome kako su proučavali prednji dio stijenke jedne žene za vrijeme odnosa s partnerom. Koristili su ultrazvuk da vide što se događa i tražili G-točku. Nisu je pronašli, ali su došli do zaključka da se unutarnji dijelovi klitorisa nalaze toliko blizu prednje stijenke vagine da bi odgovor na zagonetku o G-točki mogao biti klitoris.

"Druga je mogućnost da je G-točka povezana s grupom žlijezda koje se također nalaze na prednjem dijelu stijenke vagine. Te se žlijezde zovu Skeneove žlijezde i one su ženska inačica prostate, žlijezde koja kod muškaraca okružuje dijelove mokraćne cijevi. Skeneove žlijezde povezane su sa ženskom ejakulacijom, dakle orgazmom praćenim štrcanjem. Neke studije tvrde da je G-točka važna za dosezanje takvog orgazma, ali to su za sada samo teorije. Ono što sigurno znamo jest da neke žene imaju takve orgazme, ali za G-točku ne znamo da li postoji", navode autorice.

 

 

Cijela ideja o djevičanstvu i krvarenju zasnovana je samo na mitovima. Djevičnjak je tradicionalno bio predstavljen kao neka vrsta pečata nevinosti koji bi trebao prsnuti i krvariti pri prvom spolnom odnosu, i to samo tada. To se krvarenje onda uzimalo kao dokaz nevinosti i taj je dokaz ljudima bio toliko važan da je bilo uobičajeno objesiti plahtu s krvavim mrljama na sušenje poslije prve bračne noći tako da susjedi vide da je sve prošlo kako treba. Mit o djevičnjaku glasi: krvariš li poslije spolnog odnosa, znači da nisi imala spolne odnose prije toga. Ako ne krvariš, znači da si imala. Ali mit je, kao i većina mitova, potpuno pogrešan. Istina je da ne postoji nekakva opna koja je zapečatila otvor, ali to ne znači da ne postoji anatomska struktura koja predstavlja zaštitu.

"Sve se žene rađaju s himenom, ali to ne znači da on nečem služi. Himen je nešto kao ženski odgovor na muške bradavice. Nemaju nikakvu funkciju, samo su ostatak iz stadija fetusa. Kod prvog vaginalnog seksa himen se rastegne zajedno s ostatkom vagine. Kod mnogih je žena himen toliko rastezljiv da nemaju nikakvih problema, kod drugih himen može puknuti i mogu malo krvariti. Drugim riječima, neke djevojke pri prvom seksu krvare, druge ne krvare. To ovisi o tome koliko je himen rastezljiv. Teško je točno reći koliko djevojaka krvari iz himena pri prvom seksualnom odnosu. Postoje neke statistike, ali brojke variraju. Mi smo pročitale dvije studije po kojima 56 posto, odnosno 40 posto svih žena krvari pri prvom vaginalnom seksu. Dakle, ni blizu sve, ali ipak znatan broj", navode autorice.

 

 

Drugi je bitan dio mita o djevičnjaku da se tako može provjeriti je li žena djevica. Polazi se od pretpostavke da se po ženinom spolovilu može vidjeti je li već imala spolni odnos ili ne. Pokazalo se međutim da se na himenu ne može vidjeti je li djevojka imala spolne odnose ili nije, i zato su te potvrde nevinosti sasvim apsurdne. Dakle, ako samo pogledate ženi među noge, ne možete znati je li već stupila u spolne odnose ili ne.

Seks je, pišu Nina Brochmann i Ellen Støkken Dahl, najprirodnija stvar na svijetu. Čak ni način na koji vodimo ljubav nije toliko različit od onoga kako to rade životinje, bilo da se radi o hetero ili homo seksu. Razlika je jedino u tome da je čovjek jedina životinja koja se srami seksa. Skrivamo se dok vodimo ljubav, većinom. Zbog te tajnovitosti seks su uvijek pratile nepoznanice. Ne znamo što drugi rade, ne znamo jesu li naše želje normalne i nikada ne možemo biti sasvim sigurni jesmo li dovoljno dobri. Paradoksalno, seks je samotan doživljaj, usprkos tome što smo tada u paru.

"U prosjeku", citiraju jedno istraživanje, "svježe zaljubljen par imao je odnose deset puta mjesečno, znači dva i pol puta tjedno. 70 posto imalo je odnose više od sedam puta mjesečno. Nakon godinu dana veze broj počne padati. Kad veza traje između jedne i tri godine, nešto manje od pola sudionika studije ima odnose dva ili više puta tjedno. Nakon pet godina to dosegne dno. Seksualne su aktivnosti prepolovljene, od deset na pet puta mjesečno."

Nakon tri godine veze muškarci i dalje osjećaju istu požudu, dok je kod žena nakon prve godine veze primijećen dramatičan pad želje za seksom. Prve godine su tri od četiri žene rekle da žele više seksa. Nakon tri godine to je smanjeno na samo jednu od četiri. Dvostruko više žena nego na početku, od 9 do 17 posto reklo je da često nema želju za seksom. Znači li to da nešto sa ženama nije u redu? Ne, ono što se ne smanjuje, nego naprotiv raste tijekom veze, jest ženina potreba za intimnošću i bliskošću. Dok muškarcima želja za maženjem s vremenom slabi.

 

Izgleda da su klišeji točniji nego što bismo voljeli vjerovati: žene bi se mazile, a muškarci seksali. Zašto, ne znamo, odgovaraju autorice. No ovo je možda "utješno": jedna kanadska studija provedena na 30.000 ljudi otkrila je da se razina sreće nije povećala kod ljudi koji su imali spolne odnose češće od jedanput tjedno. Dakle, čini se da su ljudi sami pronašli zlatnu sredinu, a to je seks jednom do dvaput tjedno!

 

Autorice upozoravaju na zamjetan suvremeni trend: čini se da je nedostatak želje za seksom nova ženska bolest. Jedna velika studija iz 2013. godine pokazala je da se posljedjih godinu dana svaka treća Britanka bori sa smanjenim libidom. Među ženama u dobi od 16 do 24 godine svaka četvrta navodi smanjenu želju za seksom. Neka su istraživanja pokazala da čak svaka treća žena rijetko ili nikada ne osjeti želju za seksom - dakle nemaju "spontanu želju", kako se to stručno zove. Svejedno većina njih doživi tjelesno uzbuđenje i užitak pri seksu.

Kako je to moguće? Tako što je za mnoge žene želja responzivna, tj. javlja se kao rezultat neposrednog intimnog dodira ili seksualne situacije. Seksologinja Emily Nagoski preuzela je na sebe da educira žene o responzivnoj želji. U knjizi "Come As You Are" tvrdi da gotovo trećina žena osjeća responzivni oblik seksualne želje. Na suprotnom kraju imamo onih 15 posto žena koje imaju "klasičan" i spontan oblik seksualne želje, kad iznenada, same od sebe, osjete želju za seksom. Ostatak žena je negdje između. Povremeno su raspoložene za seks, a da ne znaju točno zašto, dok im u drugim prilikama seks nije ni na kraj pameti sve dok ne osjete da se tijelo budi, a onda se i glava polako uključi u igru. Samo mala grupa od oko 5 posto žena nema nikakve želje za seksom, ni spontane, ni responzivne. I muškarci mogu osjetiti responzivnu želju. No kod muškaraca je to puno rjeđe glavna vrsta želje. Nagoski kaže da oko 75 posto muškaraca prvenstveno osjeća spontanu želju, dok je kod žena taj broj oko 15 posto. Responzivna želja je primarna kod 5 posto muškaraca i 30 posto žena.

Dio razloga zašto mislimo da je spontana želja norma jest taj što je to dominantna vrsta želje kod muškaraca, napominju autorice. "Drugi razlog za zbunjenost po tom pitanju jest mit da se ljudi rađaju sa seksualnim nagonom. Da se rađamo napaljeni. Nagoni su neke vrste instinkata koji se brinu o tome da preživimo. Tu spadaju, među ostalim, glad, žeđ i umor. Naš mozak pošalje poruku, sasvim nesvjesno, da je vrijeme da učinimo određenu stvar kako bi tijelo održalo svoju ravnotežu, na primjer, da odemo spavati, jedemo ili pijemo. Kad bismo imali seksualni nagon, to bi značilo da trebamo seks na isti način kao što trebamo hranu, san i toplu odjeću. Onda bi to bila osnovna potreba za preživljavanje. Ako definiramo seks na taj način, onda nije tako čudno što mislimo da nešto ozbiljno nije u redu ako nemamo želju za seksom. I za slučaj da se pitaš, od nedostatka seksa se ne umire. Seks nije nagon, nego nagrada", naglašavaju Nina Brochmann i Ellen Støkken Dahl.

 

 

Seksualna želja nije nešto konstantno prisutno. Rođeni smo s potencijalom da se seksualno uzbudimo, ali u kojoj ćemo se mjeri uzbuditi varira ovisno o tome koliko nam veselja i zadovoljstva seks pruža i kakva nam je općenito životna situacija. Oblikovanju naše seksualne želje pridonosi i naša seksualna prošlost, tj. iskustva koja nosimo sa sobom. Pored toga, želja kod žene živi prvenstveno u glavi. "Nama jednostavno nije dovoljno da u krevetu imamo nekoga zgodnog ili da smo se navlažile i uzbudile kako to muškarci budu. Nama treba više. Treba stimulirati naš mozak, a ne spolovilo."

Pored ovih najvažnijih, i često najbolnijih mitova o ženskoj anatomiji i spolnosti, autorice razbijaju i brojne druge "glasine", ali u mnogo čemu nas i informiraju. Primjerice, kao i muškarci, i žene imaju noćne i jutarnje "erekcije". U jednoj studiji Sveučilišta na Floridi 1970-ih godina proučavali su žene s većim klitorisom i uspoređivali ga s muškarcima. Pokazalo se da žene imaju u snu jednako mnogo noćnih "erekcija" kao i muškarci. Druga je studija pokazala da žene mogu imati "erekcije" do osam puta na noć, sve skupa jedan sat i dvadeset minuta!

 

 

Menstruacija, znamo, čini velik dio ženskih života. "Ako krvariš jednom mjesečno, i menstruacija svaki put traje pet dana, znači da sveukupno imaš 60 dana krvarenja svake godine. Ako imaš mjesečnicu 40 godina, to je sve skupa 2400 dana krvarenja u životu, što znači više od 6 i pol godina menstruacije!" Mjesečnica je posebnost koju dijelimo samo s nekoliko čovjekolikih majmuna i još nekoliko životinja, među ostalima, jednom vrstom šišmiša. A jedan zgodan mit, koji kruži još od početka 70-ih godina i u njega vjeruje navodno čak 80 posto žena - da im se usklade mjesečnice kad duže žive ili rade zajedno - uopće nije točan. Što se PMS tiče, u danima prije mjesečnice blagi oblik ima čak 80 do 95 posto.

"Dolje je najbolje" u mnogo čemu je revolucionarna knjiga, a usudila bih se reći i po život važna kad je u pitanje informiranje o spolno prenosivim bolestima i vrstama kontracepcije. Autorice su tome posvetila dva velika poglavlja knjige u kojima iscrpno, jasno i temeljito informiraju žene o svim stvarima koje moraju znati a nisu se usudile pitati, ili možda nisu imale koga pitati. Iako je knjiga stilom pisanja očito usmjerena djevojkama i mladim ženama, nezaobilazan je vodič i za nas starije, a preporučila bih je za čitanje i muškarcima. Mogu se samo nadati da će jednom ipak u hrvatske škole biti uveden i seksualni odgoj; u tom slučaju - ovo je udžbenik.

Same autorice kažu kako su knjigu napisale za sve žene koje nisu sigurne da funkcioniraju kako bi trebale fukcionirati, da izgledaju kako bi trebale izgledati i da se osjećaju kako bi se trebale osjećati. "Kad žena donese odluku u vezi s vlastitim tijelom i seksualnošću, ta se odluka prenosi na širi kontekst. Kulturne, vjerske i političke sile žele slobodu tih odluka ograničiti, bilo da se radi o korištenju kontracepcije, abortusu, spolnom identitetu ili seksualnom ponašanju. Voljele bismo da žene te odluke samostalno donose svjesne svih činjenica, da se one temelje na medicinskom znanju a ne na glasinama, zabludama i strahu. Dobra obaviještenost o tome kako tijelo funkcionira pridonijet će da žene odlučuju lakše, sigurnije i samopouzdanije. Želimo li preuzeti vlasništvo nad svojim tijelima, potrebno je skinuti veo tajne sa seksualnosti", zaključuju. 
 

Facebook komentari

Novo u katalogu