Mo Yan, Umoran od života i smrti - nasmijani tip koji svijetli usred mraka

Piše Dario Grgić

Dobitnik Nobelove nagrade 2012., drugi kineski laureat (2000. nagrađen je Gao Xingjian), rodio se 1953. kao Guan Moye, Mo Yan je pseudonim koji znači "ne govori", "šuti" – što je ironično s obzirom na obujam njegovih knjiga: "Umoran od života i smrti" (Laguna, Beograd, 2014., prijevod: Zoran Skrobanović) ima preko sedamsto stranica. Pseudonim je uzeo jer je bio brbljav pa su ga roditelji ušutkavali – no kao pisac, unatoč opsežnosti, nije brbljav, nego razigran.

Biografija mu je atipična, pogotovo za europske pisce, koji motiku nisu vidjeli ni na slici. S dvanaest godina napušta školu (siromaštvo, glad) i čuva stoku. Ovoj situaciji Mo Yan nije gledao u zube, iako ga je umalo pojela: kasnije je govorio kako su glad i siromaštvo njegove Muze te kako su mu one pomogle da postane pisac. Izvan rodna mjesta odlazi tek kada stupi u Narodnooslobodilačku vojsku, kojom prigodom nastavlja i školovanje. Završava književnost, no sve do 1997. je u vojsci, kada se "skida" i počinje živjeti od pisanja i predavanja.

Vrlo je plodan, čime opravdava humorističnu stranu umjetničkog imena, objavio je skoro 100 pripovijedaka, 30 novela, 11 romana. "Umoran od života i smrti" objavio je 2006. godine, a ostali važni romani su: "Žabe", "Promjena" (objavljene kod nas u izdanju Frakture), "Priče o crvenom sirku", "Smrt na sandalovom kocu" (objavljene, kao i ova sad prikazivana, od beogradske Lagune). Što se tiče pseudonima, piše se kako je ovu uspomenu na formativne godine, kada je bio brbljav kao svraka, osim ovako doslovno, Mo Yan upotrijebio i ironijski – u Kini su uvijek teška i opasna vremena, pa je ovo autocenzurska uputa samome sebi da piše oprezno, jer tko će ga znati.

 

 

Mo Yana se u jednom segmentu može staviti pored Ljudmile Ulicke. On, kao i ona, za razliku od pisaca prethodnih generacija, a koji su živjeli pod diktaturama, nevažno radi li se o socrealističkim ili disidentskim piscima, politiku tretira kao ne pretjerano važnu kantu govana. Budući se radi o golemoj posudi punoj fekalija, nipošto ne možemo reći da je zanemariva činjenica što se s time nalazimo u istoj prostoriji, zemlji, svijetu, no kod Ulicke i Mo Yana se u životu radi i o drugim stvarima, a ne samo o tračanju otpada iz probavnog trakta. Radi se o ljubavi, o smrti.

Mo Yan ne piše politički angažirano, on piše bajke – da se izrazim kao Bruno Bettelheim – odnosno u mnogo starijoj tradiciji pisanja, sve tamo do Lucija Apuleja i njegova satirična "Zlatna magarca". Satira isključuje doslovnost, no ne isključuje oštricu. Kod Apuleja pripovjedač fula pomast pa se, umjesto u pticu pretvara u magarca, a kod Mo Yana u "Umoran od života i smrti" "griješi" Jama, bog smrti, koji strijeljanoga veleposjednika, po vlastitu sudu dobra čovjeka, reinkarnira u magare. Pa u bika. Pa u svinju. Pa u psa. Pa u majmuna. I tek onda ponovo u čovjeka, hemofiličnog dječaka koji ispriča ovu priču o pedesetak posljednjih godina sadašnje realne gospodarice svijeta, Kine. (Djeco, učite kineski, jezik gospodara, engleski je jezik robova.)

No nije to samo priča o Kini, nego i o obitelji, o važnosti ljubavi, o značaju prevrtljivosti u našim životima. Yoshida Kenko – da ga se ponovno spomenemo – kaže da je nepostojanost jedna od najvažnijih, najljepših ljudskih osobina. A u romanu "Umoran od..." podignut je lijep verbalni spomenik ovoj našoj podcijenjenoj, a tako važnoj osobini. Ne sad da Mo Yan hvali prevrtljivce i sve ove koji okreću kožun naopako, ne bi li izgledao kao kožna jakna, a ne kao pastirska uniforma, nego je konstatira kao osobnu koju je – za razliku od proklamiranih odanosti, čvrstine, inteligencije – moguće registrirati kao nazočnu, što za ove tri, npr., nije moguće učiniti. Čak i u najboljem slučaju imamo papagaje jakih teorija, a ne ljude koji se služe mozgom.

 

Gotovo sve svoje knjige Mo Yan smjestio je u Sjeveroistočni Gaomi, kojeg bismo mogli usporediti s Marquezovim Macondom ili Faulknerovom Yoknapatawphom – mjesto je fikcionalno, a kad ste u fikciji onda je sve moguće, pa i ovaj reinkarnacijski slijed iz romana, ali i čudovišta, vile, pa čak i ono čega je posve uzmanjkalo u svijetu, a to su junaci. Promotrimo li kraj ovog romana, Mo Yan je nasmijani tip koji svijetli usred mraka kojeg je potpuno svjestan: njegov roman pokazuje da će sve ove demonske izobličenosti svijeta na koncu izgubiti od – normalnog života.

 

Neće mu prethoditi nikakva revolucija, nikakvo masovno okupljanje, nego će se život, i to normalni, svojim unutarnjim kvalitetama nametnuti neprijateljskom okruženju. Kako? Pa fino, današnji takozvani normalni život gotovo je identičan s opsadnim razdobljima prošlih i vrlo prošlih vremena (recimo onih kada su nas opsjedali barbari – ops! – mi smo bili ti barbari, ali znate na što se misli), samo što nas danas ne opsjedaju Huni nego pikseli, informacije, a prostota je našla svoj put, jednako kao i uniformiranost, koja danas samo izgleda anarhično, no radi se o istoj podložnosti skupinama.

Mi danas ne izgledamo progonjeno, nego eutanazirano, što je savršen oblik koji je poprimio život u svom nastojanju izbjegavanja opasnosti. Koje opasnosti? Pa recimo one opasnosti po kojoj nećeš raditi, makar i uginuo od gladi, jer ne želiš da se iz tvog prihoda odvaja novac za nečiju po tvom sudu nezasluženu mirovinu. Ili bilo što u takvom smislu. Sulud i hvalevrijedan otpor – a ovo je roman i o otporu – Mo Yan daje kroz lik Lana Ljena, koji nakon "oslobođenja" postaje jedini samostalni zemljoradnik u cijeloj Kini.

Strijeljani pa reinkarniravani Simen Nao stalno se pojavljuje u krugu oko svoje obitelji, jer je on prije nego se Kini dogodio Mao živio s tri supruge, to je tada bilo moguće, pa se oko njegove obitelji, kuće, imanja, odvija sva važna radnja u romanu. Mo Yan dovodi u pitanje i ideju karme i reinkarnacije, jer mu na početku romana bog smrti Jama kaže kako zna da je on nevin. Bog Jama ne igra po pravilima, općenito, u odnosu na karmičke zakone koji su u rangu naših pravnih zavrzlama, pojavljuje se – ne kao suprotnost, ili kao nadopuna, nego kao prava činjenica – ona strašna Stvarnost na koju ne utječu ni bogovi. Ne mogu. Ti možda jesi nevin, kaže Jama otprilike, no mnogo je na svijetu onih koji bi trebali umrijeti, a ne umiru, onih koji ne zaslužuju smrt, a ne uspijevaju joj umaknuti. "To je stvarnost koju ni moja palata ne može da izmeni", kaže Jama zabezeknutom i očajnom Simen Naou.

 

 

S nepravdom na ovom i onom svijetu teško se Mo Yanovim junacima nositi, nema pravila, o svemu odlučuje njegovo veličanstvo hir. Pa tako, kad Jama Simen Naou obeća "pravdu" vraćanjem među žive, ovaj prerano skače na sretnu vijest, jer se inkarnira kao magarac. I već kada ga se vodi kroz atar okruga Gaomi shvaća da se u međuvremenu nešto dogodilo – neka pravda, neko od njenih bezbroj lica – jer je sva zemlja oduzeta veleposjednicima i podijeljena ubogim bezemljašima, od čega nije pošteđen ni njegov posjed. I: "Raspodele zemlje bilo je i u ranijim dinastijama, ali se barem pre nje nije streljalo."

Već na početku romana Mo Yan počinje s ruganjima samome sebi, od čega nije odustao sve do kraja. Piše: "Nipošto ne treba verovati koještarijama o kojima on piše u svojim romanima." Ponekad – zapravo najčešće – je i brutalan, prostači: "Godinu dana pre toga, neki se čovek go smrznuo pred mesnim hramom, telo mu je bilo potpuno crveno, a kurac uspravan kao puška, što je zabavljalo i zasmejavalo okupljene meštane. I o tome ti je pisao onaj uvrnuti druškan Mo Jen u priči Živ kurac na mrtvacu." I što zatječe Simen Nao? Svoje žene trudne s drugim muškarcima, a svoju kuću podijeljenu u stanove.

 

 

Mo Yan u romanu opisuje smrt voljenog vođe. Teško se sjetiti regionalnog pisca koji bi se ovako ležerno i na prvu postavio prema – velikoj ili maloj? – temi, poput npr., smrti naših vođa. Kaže otprilike (a tada je bio u svinjskoj koži): neću reći da je umro vođa sviju nas, jer bi to značilo da je Mao predvodio i svinje. Mao Ce-tung otplovi na Mjesecu u Svemir i nestao bi kao da ga nije bilo – da nije bilo toliko leševa iza njega. No Mo Yan njegovu smrt odradi ležerno, bez skupljanja političkih poena, kao jednu od neugodnih (ugodnih) stvari koje preko glave mora preturiti svaki normalni prilagodljivac. Prilagodljivost je vrhunska osobina – sjećate li se? Ili ste od onih koji misle da su beskompromisni?

Roman je ispisan u pikarskom maniru, s malim pregledom sadržaja ne predugih poglavlja, što ga, unatoč dužini, čini lakim za čitanje, preglednim, a broj likova Mo Yan majstorski ne umnaža, pa se čitatelj stalno kreće dobro označenim teritorijem. Dvadeseto stoljeće prikazano je na način osamnaestog, što se odrazilo na dužinu romana, ali je osnažilo piščevo uvjerenje da sve ove fantazije iz knjige današnjem čitatelju neće biti neuvjerljive. Da mu humor nije kineski, rekao bih da se radi o onom poznatom britanskom. Tako bi ga se najpribližnije moglo opisati, ali i promašiti, jer smo ovdje pošteđeni otočkog duha beskrajne svadljivosti. Ovo su ipak Konfucije i Lao Ce, a ne Bernard Shaw i Chesterton – ako se i radi o divljoj prirodi, njome šeta vrlo kultivirana osoba.

Ovim mužjacima, osim opće ekonomske i političke situacije u Kini, a ona nije bila od najlakših na kugli zemaljskoj, stalno prijete i škopitelji! Sačuvati jaja kod Mo Yana nema samo političku dimenziju. S tim u vezi napisana je i pjesma (Su Bao škopi životinje): "Su Bao, Su Bao, samo bi tuđa jaja krao!" I tako dalje. "Kakav je bio svet u to vreme, takva je i moja priča", kaže Mo Yan. Teška vremena: "Razmišljao sam tada kako bi bilo dobro da sam bik koji ni o čemu ne razmišlja, ali sada, naravno, znam da i bik ima misli, i to ne bilo kakve, već vrlo zamršene misli, kako o ovozemaljskom, tako i o onozemaljskom svetu, ne samo o ovom već i o prethodnim životima." Primjenjiv: "Ipak je ona bila obična krmača, nesposobna da se svim srcem unese u ono što se dešava."

Inače, kao svinja Simon Nao je najrevolucionarniji, mogla bi se ispisati esejčina na temu Orwell-Mo Yan, da to tko hoće platiti. Direktan, sofisticirana publika u Croatiji na ovo bi prezrivo odmahnula rukom: "Predosećao sam da sam se rodio u vreme koje je mnogo obećavalo za svinje, jer nikada dosad u ljudskoj istoriji nisu zauzimale tako važno mesto i nikada nisu bile tako značajne i uticajne... U tom zlatnom svinjskom dobu, mnogi ljudi su poželeli da se rode kao krmad, a još je više bilo onih koji su smatrali da su svinje bolje od ljudi." Ovo mu baš nije Tao, mogao bi netko dobaciti. "Svinjama nikad dosta češkanja, a ljudima laskanja."

 

Kada opisuje konkurenta krmka-nerasta kao što je i sam, kaže: "...bilo je u njemu neke živosti koju je sa sobom doneo iz gorskih šuma i divljih polja, prepune iskonske lepote kakvu možeš naći na drevnim slikama i u narodnim junačkim pesmama, a upravo to je nedostajalo u tim neodmerenim vremenima, mada ništa manje ne fali ni izveštačenoj, slabićkoj sadašnjosti."

 

Za Mo Yana bi se mogle upotrijebiti iste riječi, on je pisac poprilično izvan fabriciranog spisateljskog standarda najnovijih vremena, i ništa mu nije teško, pa ni ne biti baš pretjerano politički korektan, on piše kao da obraća pažnju samo na priču, a ne i na estetsko-pravne zahtjeve vremena. Pisac je, za razliku od profesora, divlja zvijer. To je onaj Petofijev vuk, za razliku od pekinezera s katedre. Danas svi imaju petlje boriti se za prava tulipana, dok su njihova vlastita, lopovskom državom ugrožena prava, valjda ipak nešto za što se ne usuđuju boriti. Socijetalna, a ne socijalna vremena.

Mo Yan nije socijetalni pisac. On je i podrugljiv pisac koji je vrlo žestoko ismijao sama sebe – nikoga od nadmenih autora koji se zaklinju da su samokritični nije moguće ni zamisliti da sanja ovakve rečenice kakvima je Mo Yan izvrgavao sebe podsmijehu. Ne da je to terapija, nije to nikakva purgativna akrobatika, nego je to već zdravlje koje skače po rečenicama onako kako – da ostanemo među životinjama – magarac skače po livadi. Roman o netočnosti karme i idiotizmu utopijskih programa, kao i imbecilnosti izostanka takvih aspiracija, koji bi valjalo nabaviti i pročitati. Mo Yan piše halucinantni realizam i za razliku od npr. Rushdija, ne uspuše se ni kada hoda naopačke, kao mačke. Kineske. Pisac kao iz davnina. A evo ga iza ugla, naš je suvremenik.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu