Dinko Kreho - Književnost zapada nezahvalna zadaća da pokuša igrati ulogu odsutne politike

Razgovarala Monika Herceg
Fotografija Nikola Kuprešanin


Dinko Kreho će na Kalibar bestivalu u Varaždinu, koji će se održati od 26 do 28. rujna, predstaviti čak dvije svoje knjige, zbirku poezije „Simptomi“, objavljenu na temelju nagrade na Natječaju Trećeg trga, i zbirku eseja o književnosti i književnom životu „Bio sam mlad pisac“ (Sandorf, 2019.).


* Spomenuo si kako je na tvoje stvaralačko iskustvo utjecalo mnogo autora i kako u dobru književnosti i utjecaja dolaze i manga i anime, kao i čitanje Dylana Doga i Šalamuna... Misliš li da bi takva jedna percepcija raznolike kvalitetne književnosti mogla pomoći da se implementira, i čitateljima danas, tj. čitateljskoj evoluciji? Trebamo li napokon govoriti o tome da književnost mora uzeti sve što ima kako bi pristupila svojim čitateljima, pogotovo mladima?

− Sve što nabrajaš doista me je formiralo, no ipak ne mislim da se iz mog individualnog čitalačkog iskustva može izvući općeprimjenjiv recept. Uživam u brojnim sadržajima tzv. popularne i masovne kulture – ne samo književnosti – i mislim da bi mnogi od njih trebali naći mjesto i u školskim programima i u institucijama književnog života. S druge strane, smatram da je važno afirmirati i različite specifične aspekte tzv. visoke kulture, i njoj svojstvene emancipacijske potencijale. Ne zaboravimo da živimo u kapitalističkom sistemu koji samom logikom svog djelovanja neprestance ruši granice između visokog i niskog, elitnog i banalnog, svetog i profanog: za većinom tih distinkcija neću žaliti, ali to ne znači da je ono što ih želi zamijeniti išta bolje.


* Na tragu toga, govorio si često kako književnost i angažman nisu isključivi, ali da književnost ne smije biti u službi politike, već da je ona sama po sebi angažirana. Moram primijetiti da su „Simptomi“ za mene bili zapravo knjiga koja obiluje angažmanom, ali nipošto mu ne podilazi kao prvoj ideji. Od angažirane književnosti često postoji i strah i taj njezin aspekt se zanemaruje. Može li se danas i treba li se danas pisati angažirana poezija i proza?

− Tezu da je književnost sama po sebi „angažirana“ čuo sam u dosta navrata, ali ne sjećam se da sam je ikad zastupao u tom obliku. Pojam „angažmana“ nejasan je, decenijama zloupotrebljavan i u konačnici rastegljiv do neupotrebljivosti – zato pojam i stavljam pod navodnike. Što se popularnosti tiče, moj dojam je upravo suprotan tvome: određena koncepcija „angažmana“, u smislu političke didaktičnosti teksta, čini mi se poprilično popularnom, pa i poželjnom u današnjem književnom životu, i to ne samo u našim okvirima. Potreba da se u književnosti eksplicitno očituje po pitanju aktualnih društvenih problema i političkih sukoba − jučer Bosna, danas Sirija − lako je objašnjiva sad već višedecenijskim izostankom emancipatorne politike na globalnom nivou: književnost, i umjetnost općenito, zapada nezahvalna zadaća da pokuša igrati ulogu odsutne politike.

Sumnjam da sam tvrdio da književnost bilo što ne smije – niti mislim da je takve stvari moguće propisivati. Samo mislim da je shvaćanje politike (u) književnosti kakvo se danas nerijetko podrazumijeva, da parafraziram Itala Calvina, pogubno i za književnost i za politiku. To nipošto ne znači da dobra književnost ne može ili ne treba sadržavati reference na aktualna politička i društvena pitanja, naprotiv; kao što si primijetila, i ono što sam pišem u mnogome je „uzemljeno“ u određeni politički i društveni kontekst. Međutim, vjerujem da se politika književnosti, njezin specifični politički potencijal, ono što je čini različitim od drugih tekstova, ne javlja na nivou sadržaja, onoga o čemu se piše, kakve se tvrdnje ili teze iznose, nego na nivou postupka, dakle kako se to čini.

 

 

* Već si spomenuo kako te je uzimanje nametnute uloge i ozbiljnost toga skoro koštalo glave. Kako je danas uopće moguće izbjeći takvu ulogu/etiketu, pogotovo kad se radi o mladim autorima koji stupaju na scenu i od kojih se, da citiram te sintagme, „puno očekuje“?

− Kad bi na takva pitanja bilo moguće odgovoriti u nekoliko redaka, onda zacijelo i ne bi bila tako teška. U naše se doba granice između javnog i privatnog, intime i posla, radnog i slobodnog vremena, rapidno urušavaju; nesigurnost radnih i životnih uvjeta stvara i nesigurne osobe, pa onda i nesigurnost kao način života. Ovi se procesi na vrlo transparentan način očituju i u književnom životu, a budući da je književno polje već dubinski određeno najrazličitijim statusnim i kastinskim hijerarhijama i njima pripadajućim ritualima, netko tko „stupa“ u taj kaos u današnjim uvjetima dolazi u višestruko fragilnu poziciji. Zato se akterke i akteri u književnom polju često (pre)ozbiljno shvaćaju, zato i nastaju takvi sudari i u njima samim i između njih. Oboje sam višekratno iskusio na svojoj koži.


* Model preživljavanja autora koji je aktivan na našoj tzv. književnoj sceni je doista zanimljiv. Od pisca se očekuje da objavljuje bez honorara, često ni kune od knjiga (što sam provjerila s mnogim kolegama), nagrade se najčešće dodjeljuju mehanizmima koji nemaju veze s kvalitetom djela. Potpora za književno stvaralaštvo dodjeljuje se na način da je moguće koristiti je jednom i to do trenutka izdavanja knjige, što znamo da se može otegnuti godinama jer ovisi o mnogo faktora. Hoću reći, ima li nam spasa i što se može učiniti po pitanju položaja autora na našoj sceni? Jesu li rješenja zaobilaženja tih struktura i stvaranja nečega novoga?

− Situacija u Hrvatskoj, govorimo li konkretno o njoj, možda je i zakučastija negoli u drugim eksjugoslavenskim zemljama. Naime, ostaci socijalističke infrastrukture i sistema javnog financiranja književnosti ni izdaleka nisu dovoljni da izdrže teret urušavajućeg i krizom poharanoga književnog polja, a opet nisu ni do te mjere marginalni da im akterke/akteri polja naprosto okrenu leđa. Mislim da treba izvlačiti maksimum iz postojeće institucionalne logistike, ali i istraživati i graditi nove strukture – za mene su to međusobno isprepleteni procesi. Ne mislim da je moguće ili uopće poželjno težiti „restauraciji“ stanja u polju od prije tri ili četiri decenije, ali bismo u svaki novi pokušaj morali inkorporirati iskustva ranijih sistema i načina organizacije.


* Osobno mi je zanimljivo nešto što si u jednom intervjuu spomenuo kada si govorio o apsurdima naše književne scene: „Nije li danas dovoljno imati internetsku konekciju i biti umrežen s određenim ljudima i stranicama kako bi se sudjelovalo u oblikovanju 'scene'?“ Često su književni događaji, kojih ima dosta, suprotno vjerovanju, u Zagrebu zapravo slabo ili nikako posjećeni i kad se radi neki događaj nekoliko sam puta čula kako treba birati manji prostor da se ne vidi moguća praznina. Gdje je ta scena? Može li se scena uopće danas oblikovati i ima li smisla govoriti o sceni kao jednom vrlo neodređenom i nestabilnom pojmu, tim više što danas stvarno skoro sve odlazi u domenu virtualnog?

− Opaskom o tome da je internetska konekcija možda i glavni preduvjet sudjelovanja na „sceni“ ciljao sam na trend adoracije i mistifikacije „scene“ s kojim sam se u zadnje vrijeme u dosta navrata susreo. On, recimo, dolazi do izražaja u različitim polemikama, sukobima i inim clashevima – kad se važu zasluge ovog ili onog aktera za „scenu“ i očituje se o „mjestu“ koje bi im tamo imalo pripadati. Naravno da specifična književna scena, u smislu književnog života, i skupa događanja u književnom polju, postoji i kako-tako funkcionira, kako na Mreži tako i u tzv. stvarnom životu. Ali uvid u ono što se događa na toj sceni i mogućnost da se tamo sudjeluje nije više privilegij kakav je to bio u predinternetskom razdoblju, i to je sretna okolnost; zauzvrat, privilegiji i hijerarhije sad se etabliraju na nekim drugim planovima i vjerojatno ih je malo teže prepoznati i kritizirati.

 

 

* U jednom trenutku spominješ i opasnosti u koje klizi današnja književnost koketirajući s nekim kapitalističkim idejama. Primjerice, da bi autor živio od književnosti, ona mora biti proizvod koji se dobro prodaje, a da bi se prodavala, nužan je marketing i sve što ide uz to. Trebamo li tako pristupiti književnosti ili upadamo u zamku čim smo pomislili da trebamo?

− Nemam ambiciju da propisujem kako bi se trebalo pristupati književnom radu, niti mislim da takve ambicije ikada slute na dobro. Pisao sam o određenim trendovima, za koje mi se pak čini da nastaju iz strukturnih razloga i potreba, a ne iz nečijeg osobnog hira. Činjenica je da uslijed posvemašnjeg institucionalnog kolapsa autori/ce preuzimaju na sebe da budu i vlastiti PR, i distribucija, dok ih sam ustroj platformi kroz koje djeluju – pogledaj samo Facebook – tjera da svoj rad tretiraju i plasiraju kao svaku drugu robu. S druge strane, mislim da istinski problem nastaje kad se tržišna, trgovačka i utilitaristička logika internalizira, kad se usvoji kao samorazumljiva. O ovim pitanjima nije uvijek lako razgovarati s ljudima iz polja – mnogi to uzmu kao osobni napad, ili kao nekakvo moraliziranje. Opet, to je povezano s općim problemom nesigurnosti i neizvjesnosti o kojem smo govorili.


* Na kraju, ti si autor priča, poezije, eseja, kritika. Misliš li da je pisac zapravo pisac i da je prebacivanje među žanrovima dobro, ako ne i potrebno da bi se jačao tekst i njegova širina? Postoje li zamke iz prebacivanja u žanrove i kako ih se izbjegava, u tvom slučaju?

− Osobno, osjetio sam beskrajno olakšanje kad sam shvatio da ne moram biti ni kritičar, ni pjesnik, ni prozaist, ni nešto četvrto, a još manje tragati za načinom da to postanem. Dovoljno je da proizvodim kritiku, poeziju, prozu ili esejistiku kojom ću biti koliko-toliko zadovoljan i iza koje ću moći stajati. Naravno, u određenim situacijama nastupat ću kao pjesnik, kao kritičar, itd. − ali ništa od toga ne mora biti moj ekskluzivni identitet, baš kao što to nisu ni različite druge uloge u kojima sam nastupao ili nastupam u životu, recimo uloga partnera, ljubavnika ili dječjeg jiu jitsu trenera.

U malim kulturama kao što su naše razvikana „smrt autora“ nikad nije riskirala da se dogodi, naprotiv: istrajava opsesija autorskom ličnošću koja stoji iza teksta, kao i potreba da se ona opiše i prikaže u svojoj pretpostavljenoj monolitnosti, dosljednosti, i sveopćoj emanaciji. U mom slučaju, dok pišem poeziju, prozu ili kritiku imam posve različite ličnosti, živim živote koji si međusobno pretjerano i ne nalikuju. Takav pristup pisanju, koji francuski pisac Tristan Garcia emfatično naziva shizofrenim, na mene djeluje iznimno oslobađajuće – što, naravno, ne znači da takav učinak ima na svakoga. Pisanje je, na koncu, usamljenički proces i posao, čak i u vremenu društvenih medija.


Više o ovogodišnjem programu Kalibar bestiVala doznajte na: www.facebook.com/kalibarbestival/

 

Facebook komentari

Novo u katalogu