Goran Marković, Beogradski trio - ljubav kao potonuće

Piše Dario Grgić

Rezolucija Informbiroa iz 1948., koja je, osim Titova „Ne“ Staljinu imala za posljedicu i Goli otok, jedna je od najvećih tema iz bivše države. Srpski pisac Dragoslav Mihailović napisao je petotomni „Goli otok“, gdje se kroz formu razgovora sa stradalnicima pozabavio ovim paklenskim aspektom Titova režima. Nije za uspoređivanje, osim ovog formalnog momenta, no neki dan je na HRT 3 išao Lanzmannov dokumentarac „Shoah“ (1985), gdje preživjeli Židovi pričaju o svojim logorskim iskustvima. Holokaust se ipak ne može usporediti ni sa čime, zbog ovog rasnog korijena zločina. Na Golom otoku su, kao što znate, zaglavljivali iz ideoloških razloga, a u neljudske uvjete slalo ih se na „preodgajanje“. Ljubitelje Staljina trebalo je nagnati da zavole Tita, što se ondje efikasno činilo. Preporuča se za gledanje „Goli život“, dokumentarac na ovu temu što ga je radio Danilo Kiš. Sam Kiš je Aleksandru Mandiću, redatelju dokumentarca, rekao: ovo može biti naš „Shoah“. A oba dokumentarca prikazuju čisti užas, zlo u esencijalnom izdanju. Da se po ovakvim pitanjima preporučljivo suzdržati od blesavosti, vjerojatno nije potrebno naglašavati, no, za svaki slučaj: logori su svuda oko nas, i mi smo ih do neki dan otvarali.

Goran Marković je poznati filmski i kazališni redatelj, pripadnik čuvene Praške škole, režirao filmove „Specijalno vaspitanje“, Nacionalna klasa“, Majstori, majstori“,“Variola vera“, „Već viđeno“, Sabirni centar“, „Tito i ja“, Urnebesna tragedija“, „Turneja“, „Falsifikator“, „Slepi putnik na brodu ludaka“. Osim „Beogradskog trija“ (Laguna, Beograd, 2018.) napisao je i: „Češka škola ne postoji“ (1990), „Tito i ja“ (1992), „Godina dana“ (2000), „Male tajne“ (2008), „Tri priče o samoubicama“ (2015). Roman koji držim u rukama je četvrto izdanje, što je vijest i pol, jer se radi o odličnoj književnosti, čovjek bi na nju posljednju posumnjao kada je čitanost u pitanju.

 

 

Marković je roman napisao oko boravka sjajnog pisca Lawrencea Durrella u Jugoslaviji, gdje je pri britanskoj ambasadi bio ataše za tisak. No on nije samo to, nego je, kao svi „diplomate“, ujedno i špijun u potrazi za ostacima rojalista. Durrell je na temu napisao i roman, preveden kod naših susjeda, gdje se bavi četništvom, naslova „Beli orlovi nad Srbijom“, a o boravku u Beogradu (i Zagrebu) je napisao i čuvenu, podrugljivu knjigu „Pjevači diplomatskog zbora“, koju bi trebao pročitati svaki očajnik koji drži do sebe, čisto da zna kako u očajnom stanju nije slučajno.

Durrell je netom nakon što je ostavio prvu ženu (i kćer) stupio u vezu s Evom, s kojom u Beogradu stupa u brak. Roman je sastavljen od epistola, izvješća i dnevnika protagonista, a u prvom planu je piščeva ljubavna afera sa suprugom jednog od uhapšenih informbiroovaca. Od poznatijih ličnosti, u romanu su i Konstantin Koča Popović i Aleksandar Ranković Leka (te nakratko Borislav Pekić, kao uhapšenik). Leka je, u skladu s reputacijom, predstavnik sila tame, gdje bismo mogli smjestiti i bogataškog sina Koču, no kod njega se tama počela preobražavati u onu sivu svjetlost (kao ona rasvjeta na kolodvoru) do koje, u najboljem slučaju, prodru političari koji su se okrenuli „dobru“. Durrell ga poznaje još od prije Drugog svjetskog rata i njih se dvojica nadmudruju na temu: otkud ti ovdje, u ovoj situaciji. Koča je u tom trenutku načelnik Generalštaba JNA, znači jedan od najmoćnijih ljudi u državi. Durrell je vjetropirast, kroz roman proleti i sjena njegova prijatelja i životne inspiracije, Henryja Millera, kojega u pismu Eva opisuje riječima iza kojih se osjeti briga, možda i preneraženost – Miller joj izgleda kao patologija.

 

Marković odmah na početku Durrella legitimira kroz nekoliko rečenica preuzetih (a u romanu su sve kurzivom tiskane riječi Durrellove) iz njegova djela „Aleksandrijski kvartet“. Evo nekoliko „legitimacija“: pjesnici „tragaju za racionalnim razlozima za verovanje u apsurdno“, „moral ne predstavlja ništa ako se svede na formu dobrog vladanja“, „svaki muškarac se sastoji od gline i demona, i nema žene koja može da zadovolji i jedno i drugo“. Za Millera piše: „On mi je pomogao da shvatim suštinu ljubavi. Ona je nešto apsolutno; nešto što uzima sve ili ništa.“ Važna je za roman i misao Sigmunda Freuda: „Navikavam se na pomisao da posmatram svaki seksualni čin kao proces u koji su umešane četiri osobe.“

 

Jedan dio romana, duhovito, Marković naslovljava: „Za ljubav je potrebno troje“. Kojih troje? Ako svaki partner duplira kolegu-icu s kojim/kojom vodi ljubav, zaista ih je stalno četvero u krevetu. Luda kuća ljubavi! Anaïs Nin napisala je „A Spy in the House of Love“, i to bi bilo to. A Anaïs Nin bila je ljubavnica Henryja Millera. No s njom u krevetu uvijek je bio i Hugh, njezin tadašnji muž – iako sklona izvanbračnim izletima i uspijevala je zbrisati iz stana, nijednom nije uspjela pobjeći iz svoje glave. Evu, tadašnju Durrellovu suprugu, koja ovu prepletenu atmosferu samo osjeća, ne znajući o svemu tome ništa, takva klima ispunjava jezom. No njezin friški suprug, sasvim drugačije psihičke konstitucije, zaljubljuje se u zgodnu mladu ženu, nastavnicu srpsko-hrvatskoga jezika, što ga pokušava naučiti ne bi li lakše obavljao svoje špijunske poslove.

Marković opisuje golootočku atmosferu, sad poznatu i iz drugih izvora, no na ovaj se izvorni užas izgleda teško naviknuti, jer uvijek izaziva gnušanje. Zatvorenike dočekuju špalirom, pa je mlaćenje prva stvar s kojom se sreću na početku svog novog života. Vrhunac tretmana je smještanje u Petrovu rupu, doslovno rupu u zemlji koja je domaća verzija samice. Paralelno pratimo teniske partije Durrella i Koče Popovića, kod kojeg polako počinje distanciranje od „poglavice“ (tako Durrell zove Tita u konspirativnim dopisima). Pojavljuje se još i Jovo Kapičić, kojemu se šalju izvješća o osnivanju ovih otočkih zatvora, jer se paralelno oformio i ženski zatvor, na Svetom Grguru, otočiću preko puta Golog otoka.

Jovi Kapičiću „poglavica“ je preoteo djevojku, to je čuvena Davorjanka Paunović, Titova ljubavnica, sahranjena po maršalovoj želji na Dedinju, u krugu kompleksa u kojemu je on živio. Marković opisuje scenu kada Kapičić sjedi za stolom s Titom i Davorjankom, a ne smije ni zucnuti. Tko je čitao uspomene Richarda Burtona na susrete s Titom, imat će osjećaj da je ovu atmosferu jeze već negdje „čuo“. Slični su, doduše, i Stokerovi opisi prvih dojmova o Draculi Jonathana Harkera. Da se radilo o svjetskom formatu, što god bilo u pitanju, kazuje i podrugljiva pjesma koju su pjevali isljednici UDBA-e: „Oj, Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako!“

 

 

Durrell tone u ljubav kao kamen u bunar, potpuno i s jakim „bućom“, zbog čega i dolazi do jednog u nizu skandala koje je imao u Beogradu, jer ga pripadnici „Uprave državne bezbednosti“ poslije ponoći zatiču u ljubavničinu stanu, što on pravda predanim učenjem jezika. Nju hapse jer je ona jedini put do moralne kapitulacije njezina uhapšenog supruga, a Durrell kreće u spasilačku misiju koja bi postidjela i Toma Cruisea. Istovremeno vodi brigu i o njezinoj petogodišnjoj kćeri, što je novum u njegovu ponašanju, jer vlastitu kćer iz prvog braka nije vidio godinama. Drugi veliki skandal Durrell izaziva kupivši Göringovu limuzinu u Trstu koju dovozi pred Bijeli dvor s namjerom da je proda Titu. Osim što su bili fizički slični, o čemu postoje dokumentirani poslijeratni zapisi, kada zarobljeni njemački vojnici kazuju nešto slično, ovo je i precizna aluzija na groteskne razmjere Titove vladavine.

No sve su to kulise za najzanimljiviji lik romana, lik umjetnika, naspram kojih ovi birokrati izgledaju podjednako izopačeno, sve ovisi o stupnju. Koča Popović se pita je li izdao načelo kojeg se, čini se, vrijedi držati u životu, čak i kada se čovjek direktno ne bavi umjetnošću. Koje je anti-ideološko, koje očito čisti život od ovih kontaminacija što im dajemo plemenita imena nastojanja oko pravednog društva, bez obzira na prefiks. Marković ovu dimenziju ocrtava čak i Durrellovim lektirama: kabala, Paracelzus, a ne, ne znam, klasici liberalizma ili Marx, ne filozofija. Kako reče Lav Šestov: „Genijalni ljudi imaju obično djecu idiote. Tako su alkemičari porodili kemičare, a astrolozi astronome.“

On lektire pravda pisanjem i radom na najnovijem djelu, „Aleksandrijskom kvartetu“, za naslov kojega mu ideju, po Markoviću, daje Koča Popović, a ujedno je to i razvijanje spomenute Freudove misli o ljubavi, koja, eto, da bi bila nešto, mora ići tetraloški, s dva prava i dva zamišljena partnera, makar se radilo i o stilizacijama ovih povodnih – uvijek smo s nekim drugim, zapravo. Ah, ta ljubav, koja pokreće Durrella, i za koju je napisao: „Jedna od zakonitosti u ljubavi je da takozvana prava osoba uvijek naiđe ili prerano ili prekasno.“

Mašta, koja je glavni alat istraživanja svakog ozbiljnog čovjeka (a ne znanost, profesorologija, ili kako god nazvali prevladavajući diskurs koji kontaminira sve medije) ovako je nagoviještena: „Znaš da nikada ne pričam neku priču na isti način. Da li to znači da lažem?“ „Umetnikovo delo predstavlja jedinu zadovoljavajuću vezu koju on može da ima sa bližnjima, pošto on prave prijatelje traži među mrtvima i nerođenima.“ „Strastvena ljubav, čak i sa sopstvenom ženom, ili mužem, jeste preljuba.“ I onda, na kraju: „Iako je svestan svakog nesklada, svake nesreće u prirodi čoveka, umetnik ne može da uradi ništa kako bi upozorio svoje prijatelje, da ukaže, da vikne na vreme i pokuša da ih spase. To bi bilo beskorisno. Jer svi su oni svesni kovači sopstvene nesreće. Sve što umetnik može da kaže kao imperativ jeste: Razmišljaj i plači.“

Eto, Durrell, Marković, na momente kao Borislav Pekić. Knjiga koju vrijedi pročitati, snažna, uvjerljiva i poučna.


Fotografije: Laguna i rad Branislava Mihajlovića (Goran Marković, ulje na platnu)

Facebook komentari

Novo u katalogu