Pema Chödrön – što kad se svijet sruši?

Piše Tanja Tolić

Kad se svijet sruši, odjednom se jasno vide mjesta koja nas plaše. Svi smo to prošli, u većoj ili manjoj mjeri: rušenje svijeta uvijek se mjeri gubitkom – nekome je to razvod, drugome gubitak posla, ponekad ostanemo bez prijatelja ili člana obitelji, gotovo redovito bez uvjerenja koja nas oblikuju. Svijet u koji se odjednom useli gubitak nije više isto mjesto: ne samo da ne možemo nadoknaditi ono što smo izgubili, nego se i iznutra moramo iznova organizirati. Praznina gubitka odjednom se ispuni tamom: tamo gdje je bila ljubav ili sigurnost najednom izroni strah. I spoznaja da smo, bazično, uvijek sami i da ne postoji ništa za što se možemo pridržati. Ni u što ne možemo biti sigurni. Ta temeljna istina naših života boli, i zbog toga od nje najčešće želimo pobjeći.

Na kraju posebnog izdanja svoje knjige "When Things Fall Apart", objavljenog 2016. povodom dvadeset godina od prve objave naslova, budistička redovnica Pema Chödrön piše: "Živimo u teškim vremenima. Osjeća se snažna mogućnost da uvjeti postanu i gori. Trungpa Rinpoche prenio nam je mnoga učenja koja se tiču poboljšanja društva. Strastveno i neustrašivo dao nam je upute koje mogu dovesti do ere hrabrosti u kojoj će ljudi moći iskusiti vlastitu dobrotu i približiti se drugima."

Četiri godine poslije, evo nas na tom mjestu: svijet se srušio, teška vremena postala su gora, toliko strašna da je gotovo neukusno zazivati hrabrost i dobrotu. Tko se uopće može približiti drugima u trenutku kad nam govore da držimo odstojanje od najmanje dva metra? Tko može misliti na ljubav u trenutku kad je gotovo jedino što osjećamo strah?

"Nije grozno što osjećamo strah kad se suočimo s nepoznatim. To znači biti živ, to je nešto što svi dijelimo. Reagiramo na mogućnost usamljenosti, smrti, toga što se nemamo za što pridržati. Strah je prirodna reakcija na približavanje istini", piše Pema Chödrön u svojoj knjizi koja je ove godine objavljena i na hrvatskom jeziku, u prijevodu Andree Pongrac i izdanju Mozaika knjiga, a pod naslovom "Kad se sruši svijet".

 

 

"Obično mislimo kako hrabri ljudi ne osjećaju strah. Istina je da su oni intimni sa strahom. Dok sam bila u prvom braku, suprug mi je rekao da sam jedna od najhrabrijih ljudi koje zna. Kad sam upitala zašto to misli, odgovorio mi je da je to zato što sam potpuna kukavica a svejedno idem dalje i obavljam sve što trebam." Pema Chödrön rođena je kao Deirdre Blomfield-Brown 1936. godine u New Yorku. Studirala je englesku književnost i razrednu nastavu, godinama je radila kao učiteljica, iza sebe ima dva braka, dvoje djece i troje unučadi. Sredinom tridesetih godina u Švicarskoj je na jednom putovanju upoznala lamu Chimea Rinpochea i okrenula se tibetanskom budizmu. Godine 1974. postala je budistička redovnica, a širom svijeta postala je poznata upravo zahvaljujući svojim knjigama koje su danas klasici duhovne literature.

Osim knjige "Kad se sruši svijet" na hrvatski joj je 2011. godine prevedena i knjiga "The Places That Scare You", u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Igora Buljana, a pod nazivom "Mjesta koja vas plaše" (obje knjige sam čitala u engleskom originalu, što znači da prijevodi citata u ovom tekstu nisu službeni). Danas Pema ima 83 godine i stalna je predavačica u budističkom samostanu Gampo, na otoku Cape Bretonu u Novoj Škotskoj, prvome zapadnjačkom tibetanskom samostanu u Sjevernoj Americi.

Budizam uči, piše u knjizi "The Places That Scare You", da snagu donose fleksibilnost i otvorenost, a ako bježimo kad nam se tlo izmiče pod nogama, to nas oslabljuje i izaziva nam bol. No otvorenost ne dolazi iz odupiranja strahu nego iz toga da ga dobro upoznamo. Naime, ono protiv čega se borimo čitav svoj život ustvari je obično iskustvo. Život neprestano ide gore i dolje. Ljudi i okolnosti su nepredvidljivi, kao i sve ostalo. Svima je poznata bol zbog toga što su dobili ono što nisu željeli: svecima, grešnicima, pobjednicima, gubitnicima. Ne prolazimo kroz ovu bol zbog toga što nismo sposobni riješiti stvari. Ili, drugim riječima: ne postoji lijek za toplo i hladno; ne postoji lijek za životne činjenice.

 

"Okolnosti života nas mogu ispuniti gorčinom do te mjere da postanemo jako ozlojeđeni i uplašeni, ili im možemo dopustiti da nas omekšaju i učine ljubaznijima i otvorenijima prema onome što nas plaši. Uvijek imamo izbor", piše u knjizi.

 

Za mnoge od nas najteži trenuci su oni u kojima sami sebi ne damo mira. U knjizi "When Things Fall Apart" piše kako se obično kaže da ne možemo dosegnuti prosvjetljenje, a kamoli osjećati zadovoljstvo i radost, ako ne vidimo tko smo i što činimo, ako ne vidimo naše obrasce i navike. U tome pomaže maitri. Pojam maitri na sanskrtu označava ljubavnu nježnost. Maitri se također prevodi i kao bezuvjetno prijateljstvo.

"Ono što maitri čini drugačijim pristupom jest što ne pokušavamo riješiti problem. Ne trudimo se otjerati bol ili postati bolje osobe. Ustvari, potpuno odustajemo od kontrole i dopuštamo da se koncepti i ideali raspadnu. Maitri počinje shvaćanjem da sve što nam se događa nije ni početak ni kraj. To je naprosto uobičajeno ljudsko iskustvo koje se događa običnim ljudima otkad je svijeta i vijeka. Misli, emocije, raspoloženja i sjećanja dolaze i odlaze, a bazična sadašnjost je uvijek tu", piše Pema Chödrön.

Maitri je, piše Chödrön u knjizi "The Places That Scare You", nalik slici majke ptice koja štiti i brine za svoje ptiće dok dovoljno ne ojačaju da odlete. Ljudi, kaže, nekad pitaju: "Tko sam ja u toj slici – majka ili ptići?" Odgovor je da smo i jedno i drugo: i majka puna ljubavi i ti ružni mali ptići. Lako se poistovjetiti s bebama – slijepe su, sirove, očajnički traže pažnju. Mi smo dirljiva mješavina nečega što nije osobito lijepo a opet je voljeno punog srca. Bio ovo naš stav prema sebi ili drugima, ključan je za to da naučimo voljeti.

 



Maitri se vježba u meditaciji koju Chödrön u knjizi "When Things Fall Apart" opisuje jednostavnim riječima, za početnike. Treba sjesti ravnih leđa, na jastuk ili stolicu, ruke položiti na koljena, glavu lagano spustiti tako da je pogled uperen dolje. Većina budističkih praksi preporučuje meditiranje otvorenih očiju. Svrha meditacije nije ne misliti, nego pustiti misli da prolaze, ne vezati se za njih, ne čeprkati. Svaki put kad meditant zamijeti da je upao u razmišljanje, sebi treba nježno reći "Razmišljanje" (thinking) i pustiti da misli odu.

"Izgovaranje riječi 'razmišljanje' zanimljiv je trenutak u meditaciji. To je točka u kojoj svjesno možemo vježbati nježnost i razvijati stav koji ne osuđuje. Svaki put kad sebi kažete 'razmišljanje', razvijate bezuvjetno prijateljstvo prema bilo čemu što izroni u vašem umu. Do te vrste bezuvjetne sućuti nije lako doći, zbog toga je iznimno dragocjena ova jednostavna i direktna metoda", pojašnjava.

Svijetom hodamo sa slikom samoga sebe, slikom koju nosimo u svojem umu, piše Pema Chödrön. "Jedan od načina da to opišemo je 'mali um'. Također to možemo opisati i kao sem. U tibetskom jeziku postoji nekoliko riječi za um, a dvije je osobito dobro znati – sem i rikpa. Sem je ono što doživljavamo kao raspršene misli, brbljanje u glavi, što osnažuje našu sliku o nama. Rikpa doslovce znači 'inteligencija' ili 'jasnoća'. Iza svakog planiranja i brige, iza svake želje i žudnje, probiranja i odabiranja, nefabricirani, mudri um rikpe uvijek je prisutan. Kad god prestanemo brbljati sami sa sobom, rikpa je prisutan. (...) Naravno da će se buka nastaviti. Ni ne pokušavamo se riješiti tih pasa što neprestano laju. No jednom kad umom u meditaciji dodirnemo prostranstvo rikpe, ono počinje sve prožimati. Ako samo jednom, prakticirajući maitri, naslutimo prostranstvo, ono će se nastaviti širiti. Prodire u naša zamjeranja. Prodire u naš strah. Prodire u naše koncepte i mišljenja o stvarima i prodire u ono što mislimo da jesmo", piše.

 

 

Pritom, kaže, moramo imati poštovanja za nervozu, razumijevanja za to kako nas naše emocije vrte u krug. To nam razumijevanje pomaže da otkrijemo kako si povećavamo bol, kako si povećavamo zbunjenost, kako sami sebi štetimo. Zbog toga što imamo bazičnu dobrotu, bazičnu mudrost, bazičnu inteligenciju, možemo prestati povređivati sebe i druge. Zahvaljujući meditaciji vidimo stvari kad se uzdignu. Zahvaljujući našem razumijevanju, ne nasjedamo na lančanu reakciju koja omogućuje da stvari narastu od miša do svemira. Zadržimo stvari na veličini miša. Tako ostaju sitne. Ne narastu u Treći svjetski rat ili obiteljsko nasilje. Sve dolazi iz toga što se naučimo zaustaviti na trenutak, naučimo da ne činimo impulzivno uvijek istu stvar. Zaustaviti se umjesto da odmah ispunimo prostor doista je transformirajuće iskustvo. Čekajući, počinjemo se spajati s temeljnim nemirom, ali i s temeljnim prostranstvom.

"Uvjereni smo kako je smisao da položimo test ili nadvladamo problem, no istina je da se stvari obično ne riješe. Nagomilaju se i raspadnu. Potom se opet nagomilaju i opet raspadnu. Tako to funkcionira. Iscjeljenje se događa kad otvorimo prostor da se sve to dogodi: prostor za tugu, za olakšanje, za jad, za radost. Jedna od najvažnijih stvari jest otvoriti prostor za to da ne znamo što će biti", naglašava Pema.

Za početak, u meditaciji možemo zamijetiti kako su emocije i raspoloženja povezane s time da smo nešto izgubili ili dobili, da nas je netko pohvalio ili okrivio, i slično. Tako možemo zamijetiti kako nešto, što počne kao jednostavna misao, ili jednostavna energija, brzo procvjeta u punu raskoš užitka ili boli. Za takvo gledanje u sebe je, naravno, potrebna određena doza neustrašivosti, jer volimo da sve završi na strani užitka/pohvale/slave/dobitka. Volimo se osigurati da sve završi u našu korist. No kad doista pogledamo, vidjet ćemo da uopće nemamo kontrolu nad onim što se zbiva. Podložni smo raznim promjenama raspoloženja i emocionalnim reakcijama. Oni dolaze i odlaze neprekidno.

 

 

"Što više svjedočimo našoj emocionalnoj lančanoj reakciji i razumijevamo kako ona funkcionira, to nam postaje lakše suzdržati se. Postaje nam načinom života da ostanemo budni, usporimo i obratimo pažnju", piše u knjizi. Istinski dobar odnos sa samim sobom kao posljedicu ima da smo mirni, što ne znači da ne trčimo, skačemo ili plešemo oko nečega. To podrazumijeva da nema kompulzija. Ne štetimo si radom, hranom, pušenjem ili zavođenjem. Ukratko, polako prestajemo činiti štetu.

Kad naučimo više o tome kako se hvatamo za emocije, i postanemo suosjećajniji prema sebi u takvim trenucima, spontano ćemo početi osjećati i više nježnosti prema ljudskoj vrsti. Poznavajući vlastitu zbunjenost, bit ćemo skloniji i sposobniji zaprljati ruke i pomoći drugima da raskrče svoju zbunjenost. Ako ne gledamo u nadu i strah, ako ne gledamo u misao dok se pojavljuje i u lančanu reakciju koja uslijedi, ako ne vježbamo sjediti s tom energijom bez da nas obuzme drama - onda ćemo uvijek biti uplašeni.

Taj proces da se izvučemo iz stanja u kojem smo zapeli veoma je bolan i o tome ne slušamo često. Zahtijeva golemu hrabrost, jer ustvari u potpunosti mijenjamo način na koji doživljavamo stvarnost, kao da pokušavamo promijeniti našu DNK.

"Taj srednji put širom je otvoren, ali teško je njime koračati, jer je suprotan drevnom neurotičnom obrascu koji svi dijelimo. Kad smo usamljeni, i bez nade, želimo zakoračiti lijevo ili desno. Ne želimo sjediti i osjećati što osjećamo. Meditacija nam omogućuje da treniramo taj srednji put – da ostanemo u trenutku. Potiče nas se da ne osuđujemo ono što se pojavi u našem umu. Dapače, potiče nas se da ni ne pokušavamo uhvatiti što god da se izdiže u nama. Ono što obično nazivamo dobrim ili lošim jednostavno zamijetimo kao razmišljanje, bez uobičajene drame koja ide uz 'dobro' i 'loše'", pojašnjava u knjizi "When Things Fall Apart".

 



No neki osjećaji u nama baš bude želju da ih razriješimo, primjerice usamljenost, dosada, anksioznost. Ako se ne možemo s njima opustiti dok ih osjećamo, veoma je teško ostati na srednjem putu. "Kad se ujutro probudite i odjednom, niotkuda, osjetite tugu zbog odvojenosti i usamljenosti, možete li to iskoristiti kao jedinstvenu priliku? Umjesto da sebe progonite ili strahujete da će se dogoditi nešto užasno, upravo u tom trenutku tuge i čežnje, možete li se opustiti i dodirnuti bezgranični prostor ljudskoga srca? Sljedeći put kad budete u prilici, pokušajte."

Uz to što je bitno sebe jasno vidjeti, postoji još jedan važan element: blagost. Iskrenost bez blagosti čini nas mrzovoljnima i zlobnima, piše Pema, i uskoro se počinjemo ponašati kao da smo zagrizli u kiseo limun. Toliko smo uhvaćeni u introspekciju da izgubimo svako zadovoljstvo i zahvalnost koje smo možda imali. Iritirani smo sami sobom, našim životima i tuđim idiosinkrazijama. Zbog toga se toliko naglašava važnost blagosti.

"Ponekad se ona opisuje kao srce, buđenje vlastitoga srca. Često se naziva nježnošću. Ponekad se naziva neograničenim prijateljstvom. No, bazično, blagost je prizemni, svakodnevni način da opišemo važan sastojak koji balansira cijelu sliku i pomaže nam da se povežemo s bezuvjetnom radošću. Kako bi to rekao vijetnamski učitelj Thich Nhat Hanh: 'Patnja nije dovoljna.' Način na koji se odnosimo prema onome što izroni u meditaciji vježba je za to kako ćemo se odnositi prema onome što izroni u ostatku našega života. Iskrenost bez blagosti, humora i dobrodušnosti je često samo zloba", dodaje.

 

 

"Jedini razlog zašto ne otvaramo naša srca i umove drugim ljudima jest što to u nama izaziva zbunjenost, a ne osjećamo se dovoljno hrabrima ili razumnima da se uhvatimo s time ukoštac. Što se više povezujemo s drugima, tim brže otkrivamo gdje smo blokirani, gdje smo neljubazni, uplašeni, zatvoreni. To otkriće nam može jako pomoći, ali nas može i jako zaboljeti. U takvim situacijama često reagiramo na samo jedan način – te spoznaje o sebi koristimo kao municiju protiv nas samih. Nismo ljubazni. Nismo iskreni. Nismo hrabri i najbolje je da odmah odustanemo. No kad primijenimo savjet da budemo blagi i da ne gledamo s osudom u štogod da se pojavi u nama, onda sramotni odraz u zrcalu postaje naš prijatelj. Taj nam odraz postaje motivacija da dodatno omekšamo i dodatno se razveselimo, jer znamo da jedino tako možemo nastaviti surađivati s drugima i biti od koristi svijetu."

Kako naučiti biti blag prema sebi? Počinje tako da budemo spremni osjetiti kroz što prolazimo. Počinje time da budemo spremni imati suosjećajan odnos s dijelovima nas za koje mislimo da nisu vrijedni postojanja na ovom planetu. Ako smo voljni u meditaciji biti svjesni ne samo onoga što nam je ugodno, nego i onoga što nam izaziva bol, ako čak težimo ostati budni i otvoreni prema onome što osjećamo, kako bismo to prepoznali i priznali najbolje što možemo, onda se nešto počinje mijenjati.

Tu na scenu stupa bodhichitta, što je sanskrtska riječ koja znači "plemenito ili probuđeno srce". Chitta znači "um", također i "srce" ili "stav". Bodhi znači "budan", "prosvijetljen" ili "potpuno otvoren". Ponekad se potpuno otvoreno srce i um bodhichitte naziva mekanom točkom, mjestom ranjivim i nježnim poput otvorene rane. Jednim je dijelom izjednačena s našom sposobnošću da volimo. Smatra se da je bodhichitta prisutna u svim bićima. I najokrutniji ljudi imaju mekanu točku. I najopasnije životinje vole svoju mladunčad.

 

 

Bodhichitta, ta nježnost prema životu, probudi se kad se više ne možemo štititi od ranjivosti našega stanja, od temeljne krhkosti egzistencije. Kad dodirnemo središte tuge, dok sjedimo s nelagodom bez da je pokušamo popraviti, kad ostanemo prisutni s boli neprihvaćanja ili izdaje, i dopustimo da nas omekša, to su trenuci u kojima se spajamo s bodhichittom. Pema Chödrön citira šesnaestog Gyalwu Karamapu: "Sve pustite unutra. Dopustite da bol svijeta dotakne vaše srce i potom je preobrazite u sućut."

"Kaže se da u teškim vremenima liječi jedino bodhichitta. Kad se inspiracija sakrije, kad smo spremni odustati, to je vrijeme u kojem se iscjeljenje može naći u nježnosti same boli. To je trenutak da se dotakne autentično srce bodhichitte. Usred usamljenosti, usred straha, usred toga kad se osjećamo kao da nas nitko ne razumije i kao da smo odbačeni, tu se nalazi puls svih stvari, stvarno srce tuge."

U procesu otkrivanja bodhichitte putovanje nas vodi dolje, ne gore. "Otprilike kao da je planinski vrhunac usmjeren prema središtu zemlje umjesto da se proteže u nebo. Umjesto da transcendiramo patnju svih bića, krećemo se prema turbulencijama i sumnji. Skačemo u to. Uklizavamo u to. Ulazimo na vrhovima prstiju. Krećemo se prema tome kako znamo i umijemo. Istražujemo realnost i nepredvidljivost nesigurnosti i boli, i nastojimo ih ne odgurnuti. Ako su potrebne godine, ako su potrebni životi, dajemo koliko je potrebno. Našim ritmom, bez brzine i agresije, krećemo dolje, i dolje, i dolje. S nama se kreću milijuni drugih, naši sudruzi u buđenju iz straha. Na dnu otkrivamo vodu, iscjeljujuću vodu bodhichitte. Upravo dolje, u punini stvari, otkrivamo ljubav što nikad neće umrijeti."

Pokušavati sebe popraviti, piše Pema Chödrön u knjizi "The Places That Scare You", nije od pomoći. Takav pristup podrazumijeva borbu i ocrnjivanje samoga sebe. Na duge staze, pokušaji popravka samog sebe ne djeluju zato što se odupiremo vlastitoj energiji. Poboljšavanje samoga sebe može imati kratkotrajne učinke, no trajna preobrazba događa se tek onda kad odamo počast samima sebi kao izvoru mudrosti i sućuti. Mi smo, kako je to rekao budistički majstor Shantideva iz osmoga stoljeća, nalik slijepoj osobi koja pronađe dragulj zakopan u hrpi smeća. Točno u ovome što želimo odbaciti, u tome što nam je odvratno i što nas plaši, otkrivamo toplinu i jasnoću bodhichitte.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu