Intima okrutnosti

Piše Tanja Tolić

Na kraju romana "Oris" britanske spisateljice Rachel Cusk njezina pripovjedačica Faye ranom zorom u stanu zatekne nepoznatu ženu: sjedi na kauču i jede med žlicom ravno iz staklenke. "Ne obazirite se na mene", kaže joj žena koja se predstavi kao Anne. Ona je njezina zamjena: Faye odlazi iz Grčke gdje je nekoliko dana vodila radionicu kreativnog pisanja, a Anne, koja ne može prestati jesti med sve dok ne isprazni staklenku, treba je nadomjestiti.

S tom staklenkom i medom, brzo postaje jasno i Faye i čitatelju, očito je neka "situacija", Anne kompulzivno jede slatko sve otkako je prije nekoliko godina bila žrtva nasilnog napada. Veza sa životom prije "incidenta", kako naziva situaciju u kojoj ju je nepoznati muškarac pokušao zadaviti, više ne postoji; prekinuta je. Ta osoba koja je nekad bila, također više ne postoji. "Nakon incidenta", prepričava Anne, "shvatila je da joj nedostaje nešto što bi se moglo nazvati rječnikom, materinski jezik vlastitog ja: riječi su je, štono bi se reklo, prvi put u životu izdale. Ne može opisati što se dogodilo, ni sebi ni drugima. Naravno da o tome govori, neprestano govori o tome – no u svoj toj sili priče sama stvar ostaje nedirnuta, zakukuljena i zagonetna, nedostupna."

U stanu grčke spisateljice, koji je privremeno, ali besplatno prepustila stranim predavačicama, Faye konačno susreće samu sebe, ali u tuđem tijelu. Susret je simbolički, višeslojan: na očitoj razini, u Anneinu monologu, objašnjava nam naslov, jer Anne nastavlja prepričavati kako je u avionu, leteći u Grčku, razgovarala s muškarcem sa susjednog sjedala i dok joj je on prepričavao svoj život, "počela je nazirati sebe kao oblik, oris kojem su svi okolni detalji iscrtani dok sam oblik ostaje prazan. No taj joj je oblik, iako mu je sadržaj ostao nepoznat, prvi put nakon incidenta dao naslutiti tko je ona danas". Na dubljoj, neizrečenoj razini shvaćamo što se dogodilo Faye koja čitatelju cijeli roman izmiče: u rastavi braka – jer o tome se u "Orisu" govori na sve moguće načine a da se ne govori direktno – izgubila je sebe, identitet, pretrpjela duboku traumu i vjerojatno fizičko nasilje; iskustvo je bilo nalik pokušaju davljenja.

 

***

 

Rachel Cusk hrvatskim je čitateljima poznata od 2008. godine kad je nakladnička kuća Vuković&Runjić objavila njezin roman "Arlington Park" u prijevodu Sandre Mlađenović, no prava priča o toj britanskoj spisateljici kanadskog podrijetla do Hrvatske nikad nije dospjela. Cusk je, naime, najpoznatija po svojem romanu "Aftermath" u kojem opisuje raspad braka i razvod od prvog supruga, fotografa Adriana Clarkea, s kojima ima dvije kćeri, danas tinejdžerice. Javne tragedije se mogu dogoditi i piscima, ne samo nogometašima i njihovim suprugama, pa je tako i brak Rachel Cusk završio na naslovnicama britanskih medija sa svim "vrućim" detaljima. Pošteno je reći da je tome doprinijela najviše sama spisateljica, objavivši roman o razvodu. To pisanje mnogi su joj zamjerili, najmanje bivši suprug, no javnost je "Aftermath" doživjela kao narcizam i iznošenje prljavog rublja; satrali su je u književnim kritikama.

Nakon "Aftermatha" Rachel Cusk tri godine nije mogla ni čitati ni pisati. Osobito joj se činilo besmislenim čitati romane, rekla je u jednom intervjuu The Guardianu. Sve više je, kao i Karl Ove Knausgård, osjećala da je fikcija lažna, pa i sramotna. "Nakon što ste dovoljno patili, izmisliti Johna i Jane koji nešto rade zajedno čini se krajnje smiješnim." No sa svojom vrstom autobiografije je završila; javnost ju je zbog prethodnog romana razapela i nije imala namjeru to ponoviti.

 



Nakon razvoda, raspala joj se struktura: izbačen si iz stana, govori u intervjuu Guardianu, na ulicu, više te nitko ne brani, nisi član ničega, nemaš povijesti, nemaš mrežu. Osuđen si na strance, a njih možeš shvatiti jedino ako slušaš što govore. Više nije imala ni konteksta ni okvira, pa se prilagodila takvom načinu bivanja. Odjednom je čula čistoću priče u načinu na koji su ljudi opisivali svoje živote. I tako je dobila okvir i formu za novi roman koji će prerasti u trilogiju "Oris": čine ga romani "Oris", "Tranzit" i "Lovorike", a sva tri je za nakladničku kuću Vuković&Runjić izvanredno prevela Vlatka Valentić.

Rachel Cusk je kod pisanja uvijek najvažniji zadatak naći formu; za "Oris" joj je trebalo dvije godine. Stilu pisanja ne posvećuje toliko pažnju, iako je poznato upravo po njemu: profinjenoj, tečnoj prozi. No stil je, za nju, nešto od čega se ne može pobjeći, kao ni od sebe. "Ne poželite li nekad biti netko drugo jer vam je već muka od samoga sebe? No to ste tko ste – za mene, to je stil. Relativno je povezan sa sebstvom i oko toga ne možete puno učiniti. Forma je nešto drugo."

U "Orisu" nema jasne pripovjedačice, odnosno – ima je, ali je ona promatračica. U pitanju je, na neki način, "poništena perspektiva", izbrisana, uništena, nepostojeća. To je stanje pripovjedačice u sva tri romana trilogije: nema je, nestala je u razvodu, njezina perspektiva više nije bitna. Upravo zahvaljujući takvom pristupu pripovijedanju Rachel Cusk je zaradila laskave kritike; kritičari New York Timesa uvrstili su, primjerice, "Oris" među petnaest najznačajnijih knjiga iz pera žena koje oblikuju način na koji čitamo i pišemo u 21. stoljeću. Sama autorica uvjerena je pak da u umjetnosti, sve više, postoji samo jedna forma - autobiografija. Deskripcija, likovi - mrtvi su ili umiru, kako u stvarnosti, tako i u umjetnosti.

Zašto je autorica, ranije poznata po raskošnim metaforama i klasičnom pripovijedanju koje uključuje i zaplet, i likove, i deskripciju, odabrala takvu junakinju? Razlozi su dijelom privatni, New Yorkeru je, primjerice, izjavila kako je nakon razvoda "izgubila sav interes za posjedovanje sebstva. Biti osoba uvijek je značilo biti za to okrivljena". Navikli smo, kaže, da roman nosi junak, "ja", self, sebstvo, no to nije nužno. Iskustvo (sebe) ionako je, kaže autorica, više lateralno i oceansko.

 

Umjesto nosećeg lika junaci njezine trilogije su razgovori: to je forma koja se ponavlja u sva tri romana – Faye susreće ljude, a oni započinju monologe u kojima joj ispričaju djelić svojeg života. "Primijetio je", kaže Faye u "Lovorikama" novinar kojeg susreće na jednoj književnoj konferenciji, da njezine likove "često jednostavno pitanje potakne na velika samootkrivanja... no njegova pitanja rijetko dobivaju tako blagoglagoljive odgovore..." Logično, jer razgovori su inače kao nadmetanje pauna, kako komentira autorica u jednom intervjuu, "u razgovoru se razmećemo svojim identitetom".

 

No kad se čovjek liši potrebe da maše svojim repom, ili mu životna nedaća izmakne i rep i tlo pod nogama, dobijemo savršeno zrcalo... u kojem se ljudi narcistički vole ogledati. Kako bi to rekao agent za prodaju nekretnina u "Tranzitu", "shvaćao je da je za njih (kupce nekretnina, op. a.), on lik kojeg su prizvali iz mraka koji pada na oči od žudnje, predmet transfera, da tako kažemo". Faye bi rekla jednostavnije: "Slušanjem sam, rekla sam, doznala više nego što sam mislila da bih ikad mogla doznati."

U trilogiji autorica istražuje, između ostalog, i govor kao oblik forme: pripovjedne koja se pretače u formu ponašanja. Od malena vrlo brzo naučimo kako prepričavati što nam se dogodilo: ako to ispričamo kao dosjetku ili šalu, bit će smiješno; ako ispričamo ozbiljno, zabrinut ćemo druge ljude. Narativ je gotovo prirodan koliko se rano i brzo usvaja, no taj način pripovijedanja i prenošenja naših života ujedno i oblikuje formu ponašanja koja ima snagu zakona: tko izađe iz forme, bit će izbačen iz društva. Iskrenost je, po iskustvu Rachel Cusk, svakako razbijanje forme i rezultirala je izopćenjem nakon razvoda od prvog muža. I tu počinje "Orisova" priča.

 

***

 

Zaplet prvoga romana, kao i čitave trilogije, veoma je jednostavan. U "Orisu" se Faye upravo preselila u London s dvojicom sinova iz kuće na ladanju gdje je prošle tri godine živjela s djecom, a prije toga sedam godina s bivšim mužem. Razlozi razvoda, kao i detalji, ni u jednom trenutku se ne navode. Prvi dio trilogije zbiva se u Grčkoj, kamo spisateljica odlazi održati radionicu kreativnog pisanja. Roman je zamišljen kroz deset razgovora: Faye najviše razgovara sa "susjedom" iz aviona na putu u Atenu, postarijim Grkom koji joj se počne udvarati i u Grčkoj je vodi na izlete brodom. Na radionici pisanja susreće kolegu pisca, samoživog Ryana koji je kod polaznika mnogo omiljeniji od Faye, potom se sastaje sa starim prijateljem Panajotisom i njegovom prijateljicom, uspješnom grčkom književnicom Angelikom koja je "propisala" tek nakon što joj je suprug diplomatsku karijeru stavio na pauzu, a ona se oslobodila uloge majke i domaćice. Faye razgovara i s polaznicima radionice kreativnog pisanja, potom se sastaje s prijateljicom Eleni i lezbijskom pjesnikinjom Meleti, a roman završava razgovorom s Anne.

Brak i njegov raspad glavna su tema prvog dijela "Orisa": čini se kao da su gotovo svi Fayeini sugovornici pretrpjeli ljubavne brodolome, prošli kroz teške razvoda i pritom razvlačili djecu koja su prolazila kroz vlastite unutarnje drame. Faye uglavnom sluša, ali nije sasvim nevidljiva: povremeno odgovara na postavljena pitanja, uvijek iskreno, redovito anestetizirano, kao što već čine ljudi koji su glavni udar preživjeli i ostali funkcionalni tek na bazičnoj razini. "Na njegovo pitanje sam odgovorila da nije moguće objasniti zašto je brak propao: brak je, između ostalog, sustav vjerovanja, priča, a iako se očituje u posve konkretnim stvarima, pobuda koja ga pogoni u konačnici ostaje zagonetna."

 

 

Nije sigurna, nastavlja Faye, da je u braku moguće istinski znati što si, ili odvojiti ono što jesi od onoga što si postao posredovanjem druge osobe. "Smatrala sam da je cijela predodžba 'stvarnog' ja možda puka tlapnja: drugim riječima, možda osjećaš da u tebi postoji neko zasebno, samosvojno ja, a tog ja zapravo nema." Dom je ondje gdje te uvijek moraju primati, a upravo je to Faye izgubila: s domom su nestale i obiteljske mreže, osjećaj pripadnosti, gubitak zajedničke (bračne) perspektive rezultirao je i gubitkom strukture, a to joj je pak poništilo identitet. "Više nije bilo zajedničke slike, čak ni zajedničke stvarnosti. Svaki od njih stvari je vidio samo iz svog kuta: postojala su samo gledišta."

I pisanje se - jer spisateljica je i dalje, makar samo time što održava radionicu kreativnog pisanja – počinje promatrati kroz gubitak. I ono je pomalo nalik na brak: cijelu strukturu gradiš na intenzivnom razdoblju koje se više nikad ne može ponoviti. Pisanje, znamo, dolazi iz napetosti, iz napetosti između unutarnjeg i vanjskog, a "Oris" je nabrekao od tenzija koje ispunjavaju isprva prazan oblik i pretvaraju se u Faye. Razgovori koje vodi u tome pomažu: izvan sebe već neko vrijeme primjećuje očitovanja vlastitih strahova i žudnji; u životima drugih ljudi počela je primjećivati komentare vlastita života.

 

***

 

Radnja drugog romana iz trilogije, "Tranzita", zbiva se u Londonu. Spisateljica kupuje staru kuću koju treba renovirati, ispod nje u podrumu žive neugodni i zlobni susjedi koji joj stalno prigovaraju zbog buke. Prvi put nakon razvoda izlazi s nekim muškarcem. "Tranzit" počinje e-mailom astrologinje koja sluti da se spisateljica pogubila u životu, da u prilikama u kojima se našla katkad teškom mukom nalazi smisao i nadu za budućnost, no ona na njezinu nebu vidi da joj uskoro slijedi važan tranzit.

Gubitak se u drugom dijelu polako pretvara u mogućnost slobode. "Podbačajem je izazvao gubitak, a gubitak je prag na putu do slobode: nelagodan i neugodan prag, ali on nikad nije uspio prijeći nijedan drugi...", kaže joj bivši dečko Gerard na kojeg nabasa nakon što godinama nisu razgovarali poslije teškog prekida. Faye je napustila njega zbog bivšeg muža, no sada se sudbina preokrenula: Faye je rastavljena i razorena, a Gerard se u međuvremenu oženio i dobio prekrasnu kćer koju upravo prati u školu. "Zanimljivo je kad stabilnost sagledaš kao proizvod rizika: možda proces propadanja počinje kad se ljudi trude da stvari ostanu iste."

 



Da je Faye u tranzitu, potvrđuje i broj sugovornika, kao i količina tema kojom se Rachel Cusk bavi u drugoj knjizi. Osim konverzacije s agentom za prodaju nekretnina i one s Gerardom, Faye satima razgovara s majstorima što joj renoviraju kuću, s frizerom Daleom koji joj isprva odbija prekriti sijede, prijateljicom Amandom koja je u ljubavnoj vezi s vlastitim majstorom, učenicom Jane koja želi naučiti pisati i opsjednuta je slikarom Marsdenom Hartleyjem, bratićem Lawrenceom i njegovom novom partnericom Eloiseom, kojima odlazi na vikend. No centralni događaj "Tranzita" je odlazak na književnu promociju, na kojoj Faye gostuje s dvojicom drugih pisaca – osebujnim, blebetavim Julianom i piscem Louisom koji je počeo pisati kako bi se riješio srama. Neočekivano doznajemo i kakva je Faye spisateljica: na promociji, u publici, nalazi se i Oliver, Julianov prijatelj, koji je nedavno i sam doživio ljubavni brodolom i do suza je dirnut Fayeinom pričom.

Metaforika je u "Tranzitu" mnogo snažnija nego u "Orisu": Faye se, simbolički, kreće od podruma (nesvjesnog) u kojem obitavaju zli susjedi, do viših katova kuće na kojima je zaštićena prisutnošću majstora, osobito Poljaka Pavela koji mašta o povratku u domovinu i svojoj providnoj, staklenoj kući, do izlaska iz sigurnosti doma, koji je i sam u tranzitu, u slobodu svijeta – književnih susreta i povratka nevinosti pisanja.

 

 

Za razliku od njega, stidljiviji Louis na književnom predstavljanju ispriča kako se, dok je pisao knjigu, želio izraziti bez imalo srama. "Jedan je izvor tog srama bilo ono što drugi ljudi o njemu znaju: no ono što oni znaju nije istina. Istina je, shvatio je, nešto što revno skriva od drugih. Dok je pisao knjigu, tjerala ga je upravo ta želja da se oslobodi srama. Pisao ju je u uvjerenju da se obraća nekomu tko ga uopće ne poznaje i pred kim se stoga ne mora sramiti. A ta je osoba zapravo bio on sam."

Faye u "Tranzitu" direktnije izražava što osjeća. Tu je najprije usamljenost: to je stanje "kad se za tebe ništa ne hvata, kad oko tebe ništa ne raste, kad ti se čini da samom svojom prisutnošću ubijaš stvari". Povrh toga, nešto joj je u podrumu, nešto što je poprimilo oblik dvoje ljudi, iako ne bi tomu spremno dala njihova imena. Prije je, ispriča muškarcu koji ju je pozvao na večeru, neka sila, neka moćna elementarna negativnost koja kao da je na neki način vezana uza stvaralačku moć. "Njihova je mržnja prema meni tako čista da gotovo da se iznova pretvara u ljubav."

 

***

 

U trećem, završnom romanu, "Lovorike", doznajemo da se Faye udala za muškarca kojeg je upoznala u drugom dijelu. Ne otkrivam vam ovom informacijom ništa posebno, niti kvarim čitanje: trilogiju "Oris" nije moguće spojlati jer nema klasičnog zapleta. Veći dio romana Faye putuje na različite književne konferencije, a povremeno svjedočimo njezinim telefonskim razgovorima sa sinovima. U ovom nastavku razgovori postaju dulji i uključuju više sugovornika istodobno. U "Lovorikama" se autorica najviše zabavlja, često je autoironična i mnogo je autoreferenci na povijest njezina pisanja - preciznije, na njezina uvjerenja kako je autobiografija jedini "žanr" u kojem se može pisati, i kako su zaplet, likovi i deskripcija mrtvi.

 

 

Paola, njezina urednica, pripovijeda joj pak drugu priču. "Vječno nam prijete izumiranjem, kao sibirskom tigru, kao da su i romani nekoć bili strah i trepet, a sad su krhki i nezaštićeni. Negdje smo usput podbacili u promidžbi svog proizvoda, možda zato što ljudi koji rade u književnom svijetu potajice vjeruju da im je zanimanje za književnost slabost, svojevrsna mlitavost po kojoj se razlikuju od svih ostalih. Mi nakladnici, rekla je, radimo s pretpostavkom da nikomu nije stalo do knjiga, dok proizvođači kukuruznih pahuljica sve uspijevaju uvjeriti da svijet treba kukuruzne pahuljice kao što jutrom treba izlazak sunca."

Pisac moć dobiva samo kad netko čita njegovu knjigu, objašnjava joj književni kritičar i novinar koji nikako da postavi pitanje. A pitanje o kojem želi s njom razgovarati, rekao je, jest vjeruje li da postoji i treća vrsta čestitosti, povrh čestitosti osobe koja odlazi i osobe koja ostaje; čestitost kojoj ne možeš pripisati nikakve moralne predrasude, koju ne zanima ni raskrinkavanje ni reformiranje, koja nema vlastitu busolu i može jednako nepristrano opisati i zlo i krepost da se ne prikloni ni jednomu ni drugomu, koja je čista i zrcalna poput vode ili stakla.

Faye se, jasno je, oporavila. Možda tako što "nije znala da su joj kosti slomljene". "Oduvijek mi se čini", kaže u trećem nastavku, "da je patnja prilika (...) i ne znam hoću li ikad otkriti je li to istina i ako jest, zašto je tako, jer dosad nisam uspjela shvatiti za što bi mi trebala biti prilika. Znam samo da nosi svojevrsnu čast, ako je preživiš, i ostavlja te u naoko prisnijem odnosu prema istini, no možda je dosljednost ostanka na istome mjestu posve ista stvar."

 



U originalu treći nastavak nosi naziv "Kudos", što je starogrčka riječ za čast, slavu. "Ženska je čast glazura dobivena time što smo preživjele svoja iskustva bez da smo bile uništene, a ženska slava ima veze s moralnim integritetom", objasnila je autorica naziv New Yorkeru. Iako Rachel Cusk često optužuju da nije politična, što ona objašnjava time da joj nisu zanimljive zajednice nego pojedinci, u "Lovorikama" je izrazito politična, u smislu da problematizira položaj žene u društvu, najviše kroz sustav braka. "Ako žena u ovoj zemlji kani preživjeti opetovana nastojanja da je zgaze, rekao je, mora živjeti kao junakinja, svaki put se ponovno osoviti na noge i u konačnici svaki put ostati sama", kaže joj jedan od sugovornika.

Televizijska novinarka, koja s njom pokuša snimiti intervju, ali nakana propadne zbog tehničkih poteškoća, pak dodaje: "I činjenica je, rekla je, da toliko djevojaka postiže akademski uspjeh i njeguje profesionalne ambicije da su se ljudima prosječni momci sažalili pa su se počeli bojati da se osjećaju povrijeđenima. No ako pogledate samo malo dalje u budućnost, rekla je, vidite da ambicije tih djevojaka nikamo ne vode, poput cesta na kakve ćete u ovoj zemlji često zabasati: na početku su nove i široke i glatke, a onda se usred ničega iznenada prekinu jer je državi ponestalo novca da završi gradnju."

 

No trilogija "Oris", u završnici postaje jasno, zapravo je trodijelni roman o okrutnosti. "U ljudskoj je prirodi (...) željeti da drugi trpe okrutnost jednostavno zato što smo i sami iskusili okrutnost: ponavljanje oblika ponašanja neobična je panaceja kojom većina ljudi nastoji ublažiti patnju koju su ti isti oblici ponašanja nanijeli njima." Ta je okrutnost u "Orisu" najvećim dijelom uperena prema ženama, sistemska je i nerijetko se, kao oblik ponašanja, uspostavlja upravo kroz brak. Zbog čega temeljno pitanje "Lovorika" postaje zašto se Faye ponovno udala; zašto se, uostalom, Rachel Cusk opet odvažila na brak?

 

"Ti su zakoni za muškarce i možda za djecu. No za žene je to samo tlapnja, kao kula od pijeska na plaži...", upozorava Faye njezina urednica Paola. "U zakonu je žena privremena, između trajnosti kopna i nasilja mora. Bolje je biti nevidljiva. (...) Bolje je živjeti izvan zakona." Faye joj odgovara kako se nadala da će te zakone pobijediti tako što će živjeti u njihovim okvirima. Možda brak nije studija ubilačkih nagona, nego složenosti ljubavi?

Nakon što se rastala, kaže Rachel Cusk u intervjuu New Yorkeru, opsesivno je promatrala parove čiji su brakovi opstali. I onda joj je odjednom sinulo: nije bila u pitanju sreća, nego kompromis. Dosta kasno otkrila je očito – druge žene znale su da moraju živjeti po pravilima sustava koji uključuje mnogo kompromisa, no to donosi i sigurnost. Na pitanje novinarke New Yorkera zašto se ona opet udala, odgovara joj: "Jako sam snažna. A moja najsnažnija osobina je iskrenost. Nije da mi je to pomoglo da bolje živim. Koristila sam svoju snagu za uništenje. No sada je mogu iskoristiti da izgradim nešto što će trajati."

"U jednoj vašoj knjizi postoji dio", kaže Faye pri kraju "Lovorika" njezina prevoditeljica, "u kojem opisujete kako ste pretrpjeli nešto slično i ja sam ga prevela veoma pomno i oprezno, kao da je nešto krhko što bih zabunom mogla slomiti ili ubiti, jer ta iskustva nisu potpuno stvarna i tu su dokazi stvar riječi jedne osobe protiv riječi druge. Bilo je važno da ni jednu riječ ne shvatim pogrešno", rekla je, "i poslije mi se činilo da ste vi toj polustvarnosti dali legitimnost time što ste o njoj pisali, a ja sam joj ponovno dala legitimnost jer sam je uspjela prenijeti u drugi jezik i osigurati joj opstanak."

"Svoju priču ne možeš ispričati svakomu", tješi u završnici pripovjedačica sina preko telefona nakon što joj se požali da nitko nije htio saslušati njegovu stranu priče u jednom incidentu. "Možda je možeš ispričati samo jednoj osobi."

Facebook komentari

Novo u katalogu