Argumenti za ljudsku dobrotu

Piše Tanja Tolić

U predvečerje Prvog svjetskog rata, u ljeto 1914. godine, skoro svi su mislili da će rat brzo završiti. Vratit ćemo se do Božića, govorili su vojnici svojim voljenima. U Parizu, Londonu i Berlinu okupile su se mase ljudi, slaveći pobjedu koja sigurno nije daleko. Milijun vojnika pjevajući su marširali prema frontu. Do Božića 1914. poginulo je već milijun vojnika. Rat, znamo, nije završio; tek je počinjao. No u tim beznadnim godinama, kada je u cijeloj Europi vladao mrak, ipak je zabljesnula mala, ali sjajna zraka svjetlosti. U prosincu 1914. nebo se nakratko otvorilo, a tisuće ljudi dobile su uvid u drugi svijet. Nakratko su shvatili da su zajedno u ovome, kao ljudi, kao braća.

Tako o "božićnom primirju", događaju za koji se dugo mislilo da je legenda, piše povjesničar Rutger Bregman u svojoj izvanrednoj knjizi "Ljudski rod: Povijest čovječnosti" (Naklada Ljevak, 2020., prijevod Svetlana Grubić Samaržija). Badnjak je 1914. godine, ničija zemlja između rovova pokraj sela La Chapelle-d'Armentières. Noć je vedra. Britanski vojnici su u pripravnosti jer ih je njihov glavni stožer upozorio da bi neprijatelj, Nijemci, mogli napasti za Božić ili Novu godinu. Oko sedam, možda osam sati, Albert Moren iz druge pukovnije ne može vjerovati svojim očima. S druge strane se pale svjetla, vidi fenjere i baklje i... božićna drvca? Tada čuje "Tihu noć" na njemačkom. Nijemci pjevaju! "Neću to nikad zaboraviti", kasnije će reći Moren. "To je bio jedan od najvažnijih događaja u mom životu."

 



Britanci, naravno, ne smiju zaostajati. Uzvraćaju s "The First Noel". Nijemci im plješću i odgovaraju s "O Tannenbaum". Traje to neko vrijeme, na kraju zajedno pjevaju "O Come All Ye Faithful" na latinskom. Nisu jedini koju tu noć - tihu, svetu noć - čine čudne stvari. Sjeverno od belgijskog sela Ploegsteert Nijemci škotskoj pukovniji nude duhan. Sutradan ujutro, na Božić, duž cijele fronte vojnici izlaze iz rovova, prolaze pokraj bodljikave žice i rukuju se s neprijateljima. Britanci daju čokoladu, čaj i puding, a Nijemci cigarete, kiseli kupus i rakiju. Prave grupne fotografije, igraju nogomet dok im kacige glume stative. Jednu utakmicu Nijemci dobivaju s 3:2, a drugu Englezi s 4:1.

Božićno primirje 1914. dugo se smatralo mitom. Sentimentalnom bajkom ili, još gore, laži izdajnika, piše Bregman. Nakon blagdana 1914. rat se nastavio, milijuni vojnika su poginuli i bilo je sve teže vjerovati da se to stvarno dogodilo. No 1981. godine BBC je snimio dokumentarac "Peace in No Man's Land". Tijekom blagdana rat je stao na čak dvije trećine britanske fronte. Ukupno je više od sto tisuća vojnika odložilo oružje. Na nekim mjestima na fronti prekid vatre trajao je još tjednima. Vojnici su jedni drugima slali poruke. "Sutra budite oprezni", jedna je francuska jedinica napisala njemačkoj. "General dolazi posjetiti naše redove. (...) Morat ćemo pucati." Jedan britanski bataljun dobio je sličnu poruku od Nijemaca. "Ostat ćemo vaši prijatelji. Ako budemo morali pucati, onda ćemo ciljati previsoko."

Da su vojnici odlučivali, rat bi bio završio za Božić 1914. godine. Jedino su se opirali vlastodršci. Generali su davali sve od sebe da se pošast mira zaustavi. Njemački glavni stožer je 29. prosinca 1914. izdao naredbu: najstrože se zabranjuje zbližavanje s neprijateljem. I britanski feldmaršal je naredio da mora prestati svako prijateljsko ponašanje. Onaj tko ne posluša, bit će izveden pred prijeki sud.

 

***

 

Još od Hobbesa i Rousseaua - uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici - traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman (1988), hrvatskim čitateljima otprije poznat po knjizi "Utopija za realiste", u svojoj novoj knjizi iznosi uvjerljive argumente u korist ljudske dobrote. Iako nas uče da je povijest prepuna nasilja, a ljudski karakter manjkavosti, Bregmanovi primjeri dokazuju suprotno. Jedan je ovaj o božićnom primirju 1914. godine, drugi koji me oduševio jest onaj da većina vojnika u ratu - ne puca (što objašnjava zašto se danas ratuje dronovima).

Pukovnik i povjesničar Samuel Marshall, navodi Bregman u "Ljudskom rodu", otkrio je u vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je ispitivao vojnike prvo u Tihom oceanu, a kasnije na europskom frontu, da tek petnaest do dvadeset pet posto vojnika zaista puca. Većina njih to uopće ne radi. "Prosječan zdravi pojedinac", napisao je Marshall, "ima urođeni otpor prema ubijanju drugih ljudi kojeg često nije svjestan te svojom voljom neće oduzeti tuđi život." Štoviše, većina ljudi ima "strah od agresije". U stvarnosti, usprkos holivudskim filmovima prepunim nasilja i vijestima koje nas redovito upozoravaju da među nama - a možda i u svakome od nas - žive čudovišta, nasilje nije zarazno. Ono također ne traje dugo i do njega ne dolazi lako.

"Rat ne seže beskonačno u povijest", prenosi Bregman riječi istaknutog arheologa Briana Fergusona. "On je imao svoj početak." A to je trenutak kad su naši preci, lovci i sakupljači, ogradili komad zemljišta i proglasili ga svojim. Prvi arheološki dokazi o ratovanju potječu od prije približno deset tisuća godina, kada je došlo do pojave privatnog vlasništva i poljoprivrede. Naime, lovci i skupljači nomadi nisu imali stroge uvjete primanja novih članova. Stalno su susretali nove ljude i bilo je jednostavno prijeći iz jedne grupe u drugu. Nomadi su, osim toga, bili proto-feministi. Muškarci i žene su bili ravnopravni, ravnopravnost među spolovima očitovala se i u odgoju djece - smatralo se da je to zajednička odgovornost. Bebe su nosili svi, a ponekad ih je dojilo nekoliko žena. No onog trenutka kad smo prestali biti nomadi, od kozmopolita smo se pretvorili u ksenofobe. Plemena su se počela spajati kako bi - sebe i svoje privatno vlasništvo - obranila od drugih plemena. Tako se rodio rat.

 



Primjer s početka ovoga teksta pokazuje da su i nacisti bili ljudi. Dapače, opsežna poslijeratna istraživanja pokazuju da većina Nijemaca uopće nisu bili nacisti, u rat su odlazili uvjereni da su na "pravoj strani povijesti", često su se borili zato da zaštite živote svojih prijatelja i susjeda. Nacistička propaganda je bila i snažna i podmukla: dokazano je da su nacističke vlasti svjesno u iste jedinice stavljale prijatelje, dobro znajući da će se tako srčanije boriti.

Bregman u knjizi iznosi radikalnu hipotezu: za holokaust nisu krivi ljudi koji su se odjednom pretvorili u robote i izvršavali zločinačke naredbe. Auschwitz je bio završetak dugotrajnog povijesnog procesa u kojemu se zlo sve bolje prerušavalo u dobro. Odnosno, ako dovoljno jako pritišćete ljude, ako ih potičete i tjerate, ako ih obmanjujete i manipulirate njima, mnogi su u stanju počiniti zlo. Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Ali zlo se ne nalazi na površini; ono teško mukom izlazi na vidjelo. I što je još važnije: mora se itekako prerušiti u dobro.

Njemački ratni zločinac Adolf Eichmann, o čijem je suđenju u Jeruzalemu izvještavala filozofkinja Hannah Arendt, "uspio se uvjeriti da je ostvario nešto veliko, nešto povijesno, nešto zbog čega će mu se još stoljećima drugi diviti. To ga nije činilo čudovištem ili robotom. To ga je činilo konformistom." Bregman je, dapače, uvjeren da se i teorija glazure stalno vraća upravo zbog komfora. "Na neki čudan način, vjerovanje u to da smo iskvareni je umirujuće. To nas zapravo oslobađa. Ako većina ljudi nije ispravna, onda otpor i aktivizam nemaju previše smisla." To nas oslobađa teške odgovornosti za dobrobit društva i daje nam dozvolu da se ne trudimo biti bolji.

 

***

 

Svoju hipotezu o tome da je povijest ljudskog roda ustvari povijest čovječnosti Bregman dokazuje i primjerom kriznih situacija. "Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje. Ne znam ni jednu drugu sociološku spoznaju koja je toliko potkrijepljena dokazima, a koja se istovremeno tako olako odbacuje. Zapravo, slika koju nam nameću mediji upravo je suprotna onome što se zaista događa nakon katastrofe."

U knjizi citira povjesničarku i aktivisticu Rebeccu Solnit i njezinu izvanrednu knjigu "A Paradise Built in Hell" (2009) u kojoj ona opisuje što se događalo nakon uragana Katrina u New Orleansu. Kad je Katrina poharala grad krajem kolovoza 2005. godine - bila je to najveća prirodna katastrofa u povijesti SAD-a u kojoj je poginulo najmanje 1836 ljudi, a 80 posto kuća je poplavljeno - novine su bile pune izvještaja o silovanjima i pucnjavama. Kružile su strašne priče o razbojnicima koji pljačkaju sve što stignu i o snajperistu koji je gađao spasilačke helikoptere.

Tek nekoliko mjeseci kasnije znanstvenici su otkrili što se stvarno događalo u New Orleansu. Ono što je zvučalo kao snajper, zapravo je bio ventil za vodu na rezervoaru. Načelnik policije morao je priznati da nije dobio ni jednu prijavu za ubojstvo ili silovanje. Istina, dosta se pljačkalo, ali to su uglavnom radile skupine ljudi kako bi preživjele, ponekad se čak udruživši s policijom. Grad nije bio preplavljen sebičnošću i anarhijom, nego hrabrošću i dobročinstvom.

 



Dinamika za vrijeme katastrofe uvijek je ista. Nedaća pogađa cijelo društvo, nakon čega se ljudi udružuju kako bi si pomogli, vlastodršci se uspaniče i onda dolazi do druge katastrofe. "Moj je dojam", piše Rebecca Solnit u svojoj knjizi a Bregman je citira, "do dolazi do panike elite, jer osobe na vlasti promatraju čovjeka prema vlastitoj slici." Kraljevi i diktatori, guverneri i generali misle da su obični ljudi sebični, jer su oni sami često takvi. Služe se silom jer žele spriječiti nešto što se odigrava samo u njihovoj mašti.

Bregman je vrlo kritičan prema medijima i tome kako plasiraju vijesti, potonje naziva jednom od najvećih ovisnosti današnjice. Deseci studija pokazuju, naime, da su vijesti štetne za mentalno zdravlje. Utemeljitelj tog područja istraživanja, sveučilišni profesor George Gerbner (1919-2005), već je devedesetih godina prošlog stoljeća govorio o "sindromu iskvarenog svijeta". Klinički simptomi su mizantropija, cinizam i pesimizam. Britanski znanstvenici su pak otkrili da su djevojčice koje češće gledaju reality showove sklonije mišljenju da moraš biti pokvaren i lažljiv da bi napredovao. "Oni koji pričaju priče o kulturi", rekao je Grebner, "upravljaju ljudskim ponašanjem."

Ljudi koji prate vijesti češće se slažu s izjavama poput "većina ljudi misli samo na sebe". Zašto je to tako? Zato što se na vijestima, argumentira Bregman, spominju samo iznimke. Teroristički napadi, nasilje, katastrofe: što je iznimka veća, to se o njoj više izvještava. Nikad nećete vidjeti naslov poput "Broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu jučer je pao za 137.000", iako je on svaki dan u zadnjih dvadeset pet godina mogao stajati na novinskim naslovnicama. Nikada nećete vidjeti uključenje uživo gdje reporter kaže: "Evo me ovdje, Bogu iza nogu, gdje ni danas nije izbio rat." Najučestaliji oblik, piše Bregman, ovakve su vijesti: izvještavanje o nedavnim, slučajnim i senzacionalnim događajima. Osam od deset odraslih osoba u zapadnim zemljama svakodnevno prati vijesti. Prosječno im posvetimo jedan sat dnevno. To su tri godine ljudskog života.

 

***

 

"Ne želim vjerovati u to da je ljudska priroda uvijek na putu prema dolje", rekao je Mahatma Gandhi, legendarni indijski borac za neovisnost, kojeg je Churchill nazvao "polugolim fakirom". "Ljudska dobrota je plamen koji se može sakriti, ali se nikada ne može ugasiti", rekao je Nelson Mandela, kojeg je zločinački režim držao u zatvoru dvadeset sedam godina.

No borba za vjeru u dobrotu nije lagana. "Ako se zauzimate za čovjeka, suprotstavljate se hidri, onom mitološkom čudovištu sa sedam glava kojemu bi narasle dvije glave kad bi mu Heraklo odsjekao jednu. Tako je i s cinizmom. Kad pobijete jedan mizantropski argument, vrate vam se dva. Teorija glazure - o tome kako su ljudi po prirodi zli, a tanki pokrov civilizacije ih drži pod kontrolom da ne podivljaju - zombi je koji ne želi umrijeti. Ako se zauzimate za čovjeka, suprotstavljate se vlastima. Njima je optimistična slika čovjeka opasna. Subverzivna. Ugrožava nacionalnu sigurnost. Zato što podrazumijeva da nismo sebične životinje koje netko odozgo mora kontrolirati, regulirati i dresirati", piše Rutger Bregman.

Znamo da moć kvari, već dugo imamo i dokaze. Psiholozi su još u devetnaestom stoljeću skovali termin "stečena sociopatija", što je nenasljedni oblik antisocijalnog poremećaja ličnosti. Na primjer, netko dobije udarac u glavu i ključni dijelovi mozga se oštete. U takvim nesrećama najdobroćudniji ljudi mogu se pretvoriti u makijavelističke gadove. Moćni ljudi imaju iste sklonosti. Ponašaju se kao da su pretrpjeli ozljedu mozga. Impulzivniji su, sebičniji, bezobzirniji, bahatiji, narcisoidniji i nepristojniji od prosječnih ljudi. Češće varaju partnera, manje slušaju i imaju manje razumijevanja za druge. Besramniji su i rijetko se crvene. Čini se da moć djeluje kao anestetik zbog kojeg postajemo neosjetljivi na druge.

 



Povijest civilizacije, piše Bregman, stoga se može opisati kao povijest u kojoj moćnici stalno smišljaju nove razloge kojima opravdavaju svoje povlastice. Istodobno, povijest civilizacije je i povijest mitova. "Religije i države, tvrtke i zemlje postoje zapravo samo u našoj glavi, u pričama koje su nam ispričali naši vođe i koje sami sebi pričamo. Nitko nikada nije upoznao 'Francusku'. Nitko se nikada nije rukovao s 'Rimokatoličkom crkvom'. Ali nema veze, dok god se osjećamo dijelom takvih fikcija."

Mitovima se nije lako suprotstaviti jer se oni održavaju pomoću nasilja. "Možda mislite da nasilje trenutno ne igra tako važnu ulogu, ponajprije u pristojnim demokratskim društvima s dosadnim procedurama. Ali nemojte se zavaravati: prijetnja nasilja uvijek je prisutna. Posvuda. Zbog toga obitelji s djecom mogu biti izbačene iz kuće ako ne plate kredit. Zbog toga imigranti ne mogu ušetati u fikciju koju nazivamo 'Europa' ili 'Sjedinjene Američke Države'. I zbog toga još uvijek vjerujemo u novac."

Razmislite malo, dodaje Bregman: zašto bi se ljudi četrdeset sati tjedno zatvarali u kaveze koje nazivamo "uredi", u zamjenu za nekoliko komada metala i papira, ili za neke brojke na bankovnom računu? "Je li to genijalna propaganda države? I ako je, zašto gotovo uopće nema nevjernika? Zašto nitko ne dođe na poreznu i ne kaže: 'Slušaj, stari, nedavno sam pročitao jednu zanimljivu knjigu o snazi mitova, pa sam shvatio da je i novac samo fikcija. Ove godine neću platiti porez.' Odgovor je očit. Ako zanemarite neki račun ili ne platite porez, završit ćete iza rešetaka. A ako se sami ne pojavite, policija će doći po vas. Fikcija novca provodi se prijetnjom nasilja."

Neka su društva, piše Bregman, smislila način kako da rasprše moć. To nazivamo "demokracijom". No već je Rousseau primijetio da je naš način vladavine zapravo "elektivna aristokracija". Naime, građani u stvari nisu na vlasti. Jedino što možemo je izabrati tko će nama vladati. U jednom od pet poglavlja knjige, onome što nosi naziv "Novi realizam" (a to bi trebao biti put u dobroćudniju čovječnost...), Bregman navodi kako izgleda prava demokracija - riječ je o nekom obliku "participativnog donošenja proračuna". Još 1989. godine brazilski Porto Alegre čak je četvrtinu proračuna povjerio građanima. Deset godina kasnije, ovu ideju je preuzelo više od stotinu gradova u Brazilu. Godine 2016. više od 1500 gradova imalo je neki oblik takvog proračuna. Primjerice, u venezuelanskoj općini Torres u donošenju proračuna godišnje sudjeluje čak petnaest tisuća ljudi. Proces je dugotrajan i iscrpljujuć, svake godine započinje sastancima na 560 mjesta u cijeloj općini, i svima su vrata otvorena za podnošenje prijedloga i izabiranje predstavnika. Zajedno se odlučuje na što će se potrošiti milijuni koje uplaćuju porezni obveznici.

Drugi je primjer "građanska dividenda" koju je na konzervativnoj Aljasci uveo republikanski guverner Jay Hammond. Kad su krajem šezdesetih u njegovoj saveznoj državi pronađene velike količine nafte, on je smatrao da ona pripada svim stanovnicima Aljaske. Godine 1976. osnovan je Alaska Permanent Fund koji od 1982. godine svim građanima isplaćuje dividendu. Ona u povoljnim godinama doseže i do tri tisuće dolara po osobi. Dividenda je potpuno bezuvjetna; nije riječ o milosti, nego o pravu. Zanimljivo je sljedeće: ljudi na Aljaski prvenstveno su dividendu uložili u obrazovanje i zdravstvenu skrb. Dividenda nema negativan učinak na zaposlenost, a stopa siromaštva se znatno smanjila. Ovdje govorimo, piše Bregman, o novom putu: o društvu u kojem svatko ima svoj udio.

 

***

 

Iako je Bregman idealist i optimist, ne ostavlja u knjizi dojam da ima iluzija o ljudskoj prirodi. Ljudi, dokazuje, nisu demoni, ali nisu ni anđeli. Citira uglednog kanadskog psihologa Stevena Pinkera koji smatra da smo, kao vrsta, loše počeli. Biologija, antropologija i arheologija pokazuju u istom smjeru: da, čovjek je drag prema svojim prijateljima, ali je okrutan prema uljezima.

Dokazuju to i znanstvena istraživanja. Prije nego što nauče govoriti, bebe već osjećaju odbojnost prema nepoznatom. U nekoliko desetaka eksperimenata, znanstvenici su dokazali da bebe ne vole nepoznata lica, nepoznate mirise, strane jezike i neobične naglaske. Istodobno, postoje i dokazi da djeca već u dobi od samo godinu i pol vrlo rado žele pomoći drugima. Drugim riječima, empatični smo, ali i rođeni kao ksenofobi, iz čega Bregman zaključuje da su empatija i ksenofobija dvije strane iste medalje; naše čovječnosti.

Kako spriječiti predrasude? Kontakt. Ništa više, ništa manje od toga. Slijepo generaliziramo o strancima jer ih ne poznajemo. Stoga je rješenje očito: više kontakta. Kontakt, piše Bregman, stvara više povjerenja, dovodi do više zajedništva i do više uzajamnog pomaganja. Pomaže da vidimo svijet očima drugoga. I mijenja nas kao osobe: ljudi s raznolikijim krugom prijatelja tolerantniji su prema strancima. Ljudi su turbo-socijalni strojevi za učenje. Rođeni smo da bismo učili, da bismo se povezivali i igrali. Emocije pokazujemo na sve strane - takva su nam lica, nisu pokeraška. Napravljeni smo tako da se povezujemo s ljudima oko sebe.

Iako Bregmanova nova knjiga ima više od 500 stranica, čita se brzo i žedno: jednim dijelom zato što je izvrsno napisana, većim dijelom zato što budi nadu u budućnost, pod uvjetom, naravno, da kao čovječanstvo - i civilizacija - prihvatimo ono što autor naziva novim realizmom.


Fotografije: Pexels, Pixabay i Stephan Vanfleteren (portret Rutgera Bregmana)

Facebook komentari

Novo u katalogu