Detektivskom potragom do dnevnika Marije Vinski, partnerice Augusta Cesarca

Piše Tanja Tolić

Priča oko ove knjige gotovo je detektivska: u studenom 2017. godine, u Osobnom fondu Augusta Cesarca što se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, mlade povjesničarke Lucija Bakšić (1994) i Magdalena Blažić (1996) pronašle su osam bilježnica dnevnika Marije Vinski. O Mariji Vinski dotad se gotovo ništa nije znalo, a i ono što se znalo bilo je uglavnom pogrešno i svodilo ju je na Cesarčevu partnericu. Osam bilježnica sadržavalo je sedamnaest godina dnevnika, od 1917. do 1934., i bile su ispisane gotovo u potpunosti na njemačkom jeziku (manji dijelovi na latinskom, grčkom, francuskom, engleskom i hrvatskom).

Pred priređivačicama dnevnika bio je golem zadatak koji je potrajao četiri godine: svih osam bilježnica su transkribirale, a potom tri prevoditeljice – uz Magdalenu Blažić i Martina Galović (1995) i Marija Skopljak (1995) – prevele na hrvatski. U dnevniku se pojavljuje i stenografski alfabet koji nisu uspjele odgonetnuti, no i bez toga je prijevod bio izazov: riječ je o dnevniku iznenađujuće zahtjevnog i bogatog vokabulara koji je nedavno objavljen kao knjiga Marije Vinski naziva "Velik je misterij života: Dnevnik 1917-1934." (Disput, 2021.).

 

 

Međuratni ženski dnevnici na hrvatskom prostoru prava su rijetkost i uglavnom su neotkriveni i neobjavljeni. Smatrani su nevažnima ili nezanimljivima, prednost pri objavljivanju imali su muški. Zbog toga je dnevnik Marije Vinski, naslovljen prema njezinu zapisu iz prosinca 1918. godine ("O, velik je misterij života, veći nego onaj smrti."), tim značajniji. Vodeći se tipologijom Helene Sablić Tomić, priređivačice ga svrstavaju u nekoliko "žanrova": povijesni, privatni, socijalni i filozofski, no on je u najvećoj mjeri intiman dnevnik koji, s udaljenosti od gotovo stotinu godina, ima iznimnu vrijednost kao javni dokument. Najmanjim dijelom zato što ga je pisala autorica koju smo dosad poznavali kao partnericu Augusta Cesarca, najvećim dijelom zato što je u pitanju historiografski vrijedno svjedočenje o životu i položaju žena u društvu između dva rata.

No najprije je trebalo utvrditi tko je uopće bila Marija Vinski. Tek su priređivačice dnevnika otkrile njezin stvarni identitet: rođena je kao Marjem Hollinger 12. veljače 1899. u mjestu njemačkog naziva Lukawetz am Sereth, u tadašnjoj Bukovini, dijelu Austro-Ugarske Monarhije, koje je danas dio zapadne Ukrajine. Marjem je rođena kao deseto dijete u dobrostojećoj židovskoj obitelji, 1917/1918. započela je u Beču studij medicine koji će, zbog braka i majčinstva, dovršiti tek početkom 1934. Bila je rumunjska, njemačko-austrijska, a na kraju i jugoslavenska državljanka: za vrijeme studija u Beču upoznaje zagrebačkog tipografa strojoslagara Rudolfa Vinskog za kojeg će se udati u istom gradu u veljači 1924. u Gradskoj vijećnici. Odrasla je u ortodoksnoj obitelji, zbog čega će Rudolf, da bi njezini roditelji uopće odobrili brak, prijeći na židovstvo. Žurilo im se, Marija je u trenutku sklapanja braka bila trudna dva mjeseca.

Marija Vinski dnevnik počinje pisati kao djevojka od svega osamnaest godina, priprema se za državnu maturu, mašta poslije studirati filozofiju, ali joj roditelji određuju medicinu. Prve četiri bilježnice, sve do braka kad počinje pisati petu, uglavnom su ispunjene unutarnjim trvenjima, Mariji ustvari služe kao psihoterapija. Uzrok njezinih patnji težak je odnos s majkom koja je bolovala od gihta, trahoma i sive mrene, "ona je velika mračna točka u mome životu" (7. 6. 1919.), "odavno mi nije bliska kao majka... zbog svoje dugoročne mržnje prema svemu radosnome - koja nas je toliko razdvojila..." (19. 4. 1918.).

Pet godina kasnije stranac s kojim se zapričala u vlaku, dat će preciznu dijagnozu: "...ozbiljan odgoj. Hladna strogost, uzak krug ljudi, ogroman utrošak energije koji je potreban da bi se izbjegao utjecaj takvih roditelja, da bi se uopće studiralo." Sama Marija komplicirane obiteljske odnose opisat će riječima: "Zašto me prisiljavate da bolujem i vaše bolesti, suosjećam s vašim izmišljenim patnjama, jednako tako živim vaš besmisleni život. Zašto mi oko vrata vješate lanac 'osjećaja za obitelj' i povlačite me njime kada se želim osloboditi..."

Promišljena je, inteligentna, znatiželjna i ambiciozna, "želim spoznati radi čega postojim znati što moram učiniti" (18. 8. 1922.), brak po njoj nikako ne može biti posljednji cilj, "iako većina njih (udanih žena, op. a.) šuti kao da su sve njihove želje mrtve". Iako u prvim godinama prevladavaju mladenačke teme i one o pitanju smisla, dnevnik nije samo intimno bilježenje misli i emocija. Marija Vinski otpočetka ga koristi i za bilježenje radnih materijala i kao testni poligon za sva ostala pisanja: razmišljanja o pročitanim knjigama i odgledanim predstavama, ispisivanje stihova i pisanje vlastitog romana, kasnije za prevođenje Cesarčevih djela i pripremu predavanja o odgoju i psihologiji djece. Njezino znanje pedagogije i psihologije otprije stotinu godina impresivno je i s današnje pozicije (ekstenzivno, između ostalih, čita Freuda i Adlera).

 

 

Rudolfa Vinskog prvi put spominje u zapisu od 19. prosinca 1922., navodi da s njim ima iskren prijateljski odnos, on je ozbiljan, drag prijatelj, no u naknadnim zapisima saznajemo da se s njim dopisuje od 1921. godine, u dobi od 22 godine. U to vrijeme, zapisuje, još nije ni poljubila muškarca, uglavnom je užasnuta postojanjem seksualnosti, smatra je nečim životinjskim, brak je lijek za (mušku) žudnju, seks ženska obaveza. "U mojim je očima fizička veza u početku bila nužno zlo, s moje strane: žrtva koju sam morala podnijeti čovjeku kojemu sam vjerovala i u kojega sam se pouzdala, a koji je gajio želje u tom pogledu... Polako sam uvedena u taj misterij!" zapisuje u dobi od 25 godina, nakon dva mjeseca braka.

"Biće ne može definirati sebe samo: izmišlja sama sebe kroz opisivanje sebe samoga", prepisuje u dnevnik riječi Joséphina Péladana čiji roman "Una Cum Uno" čita, i to "izmišljanje" sebe, pokušaji da postane gospodarica svoje sudbine, potrajat će do kraja njezina kratkog života. Čitajući njezine dnevnike s pozicije današnje žene teško se oteti dojmu da se u našem položaju, u stotinu godina, malo toga promijenilo: Marija Vinski zvuči kao sestra, prijateljica, majka.

Krajem rujna 1924. rađa sina Mirona, nakon toga slijedi ubrzano razočaranje u brak. Već u siječnju 1926. piše kako se gotovo uvijek osjeća usamljeno, praktički je samohrana majka, odgoj djeteta je isključivo na njoj, kao i briga o kući. Iako izrijekom ne spominje sufražetkinje (o sebi uglavnom piše kao o socijalistkinji), Marija Vinski je – ako je možemo prisvojiti – jedna od prvih hrvatskih feministkinja. Tu joj spoznaju donosi loš brak. "Žena mora biti ekonomski slobodna! Sve ostalo, pravo glasa žena, propovjednice, policajke, čitav ženski parlament: to su sve ugodne sporedne stvari, mjehurići pjene koji će se uskoro pokazati varljivima. Ekonomski spas oslobađa ženu i duhovno! Ne mora glumiti ljubav i lagati prijateljskim riječima kako bi dobila dio suprugove plaće za kruh i odjeću djecu, ne mora više s unutarnjim gađenjem predavati svoje tijelo 'bračnim dužnostima'."

 

 

U ožujku 1926. prvi put predlaže da se razdvoje na tri mjeseca, kako bi preispitali sami sebe i međusobno, no do toga nikad neće doći. Rudolf joj tom prilikom kaže da, u tom slučaju, dijete ostaje kod njega, iako Marija gotovo isključivo brine o djetetu. U idućih pet godina njihov će odnos prolaziti velike amplitude – od potpune hladnoće do brižnog prijateljstva pa i seksualne intimnosti. Završit će u listopadu 1931. godine: nakon deset mjeseci teške bolesti, u kojem ga je Marija njegovala dan i noć, Rudolf umire bolnom smrću, najvjerojatnije od zapetljaja crijeva.

U trenutku dok njeguje smrtno bolesnog supruga, prvi put se u zapisima pojavljuje August Cesarec (šezdeset stranica prije kraja ove knjige). Cesarca, osim imenom i prezimenom, oslovljava i s August, s jednostavnim C. ili konspirativnim imenom Guta; upoznala ga je još za suprugova života, ali nigdje u dnevniku ne navodi u kojim okolnostima. U mjesecima tugovanja za suprugom, njihov će se odnos rasplamsati, tek tad joj se događa pravo seksualno buđenje, napredno i za današnje doba – u dnevniku piše kako Cesarec održava seksualne odnose s tri žene istodobno (Vinski je jedna od njih), slično će, kad se vrati na studij u Beč, prakticirati i sama Marija.

 

 

Dnevnik završava čekanjem Cesarca u Beču i najavom neodređenog putovanja – riječ je o povratku u Zagreb, nakon toga će s Cesarcem u Moskvu na dvije godine. Dok ga čeka, proždrljivo čita knjigu Ignazija Silonea o fašizmu. Marija je od 1937. imala policijski dosje, okvalificirana je kao "politički sumnjiva osoba". Radi sumnje širenja komunizma na kraju je i uhapšena 2. kolovoza 1941., ustaškom redarstvu predana je tri dana kasnije, a njezino je pitanje "riješeno" 8. kolovoza 1941. - ubijena je, kao i mjesec dana ranije August Cesarec, na zagrebačkoj Dotrščini. Njezina su sina Mirona, kao sudionika narodnooslobodilačke borbe, ubili četnici u Vinkovcima u svibnju 1945. godine.


Fotografije su preuzete iz knjige:

* Marija Vinski na Hvaru (20. listopada 1940.). (HR-HDA-1014, kut. 4, RO-AC-4-III/41)

* Marija Vinski sa sinom Mironom (31. kolovoza 1930.). Na poleđini je opis na njemačkom jeziku: Miron s mamom u "Gali". (HR_HDA_1014, kut. 4, RO-AC-4-III/30)


* Marija Vinski i August Cesarec tridesetih godina. (HR-HDA-1014, kut. 4, RO-AC-4-III/17)



# Prikaz knjige je u skraćenom obliku originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu