Društvo umora

Piše Sanja Baković

Udahnuti. Zaustaviti se. Ne činiti ništa. Tko to sebi može priuštiti? Čemu služi nečinjenje u vremenu u kojem se proganja stalno novi cilj, novi zadatak. Gotovo je nemoguće susresti se danas s nekim tko se makar između redaka neće potužiti da je umoran, da je u gužvi i da nema vremena. Umor i manjak vremena pozadinska su mantra svih prijateljskih žalopojki i neobaveznih razgovora. Prisutna je neurotičnost oko svega što treba obaviti i stići, "odraditi" i mimo istinskog htijenja samo zato što je zadano, pa zuji kao naporni insekt u mirnoj sobi i ne da se istjerati, već remeti unutarnji tok.

Znakovito je naslovio talijanski neorealistički pjesnik Cesare Pavese svoju prvu pjesničku knjigu "Rad umara" (1936), prema istoimenoj pjesmi iz knjige. Poetska pripovijest o umornom čovjeku koji lunja trgovima maštajući o ženi s kojom bi ostvario zajednicu, no za tako nešto previše je iscrpljen, otkriva ogromnu osamljenost koja proizlazi iz umora, paralizirajući tako mogućnost odnosa s drugim. Paradoks je da umor kao posljedica djelovanja na koncu uništava potenciju djelovanja.

 

 

Koncem 2020. godine kod nas je objavljen esej znamenitog južnokorejsko-njemačkog filozofa i teoretičara kulture Byung-Chul Hana "Društvo umora", proširen esejima "Društvo burnouta" i "Uzvišeno vrijeme", u prijevodu Nataše Medved s njemačkog jezika, te u izdanju nakladničke kuće Mizantrop. Esej je inicijalno na njemačkom jeziku autor objavio još 2010. godine, no tek sada ga možemo čitati na hrvatskom jeziku.

Byung-Chul Han (1959) cijenjeni je autor koji se bavi dvjema velikim temama: društvom umora i društvom transparentnosti. Orijentiran je na teme čovjeka suočenog sa stanjem kasnog kapitalizma kao što su mentalno zdravlje (posebno izgaranje, depresija, poremećaj pažnje i hiperaktivnost), nasilje, sloboda, tehnologija i popularna kultura i seksualnost.

Cijeli je esej "Društvo umora" koncizno misaono tkanje s temeljnom tezom kako današnje društvo uspjeha, temeljeno na "ekscesu pozitiviteta", proizvodi ekstremni umor i iscrpljenost, dok je bivanje živim svedeno na učinkovitost. Ovo djelo od 50-tak stranica čini osam poglavlja: "Umorni Prometej" (predgovor), "Neuralno nasilje", "S onu stranu discipliniranog društva", "Duboka dosada", "Vita activa", "Pedagogija gledanja", "Slučaj Bartleby", te posljednji, "Društvo umora". Moglo bi se reći da je Byung–Chul Han razvio kratku studiju o suvremenom umoru, zazivajući na koncu onaj umor koji liječi, povezuje te prijateljski razoružava Ja u težnji da se približi Drugom.

Od imunološkog doba prema neuralnim bolestima


Byung-Chul Han donosi tezu kako je 21. stoljeće donijelo promjenu paradigme. Dok je 20. stoljeće bilo imunološko doba, 21. stoljeće više nije obilježeno virusima i bakterijama, već neuronima, te živimo u patološkom krajoliku obilježenom neuralnim bolestima, patološkim stanjima kao što su depresija, poremećaj pozornosti, granični poremećaj ličnost ili borderline. Svijet imunološki organiziran bio je obilježen granicama, prijelazima, ogradama, te se imunološka paradigma kosi s globalizacijskim procesom. Iscrpljenost, izmoždenost i gušenje predstavljaju pojavu neuralnog nasilja.

 

 

Možda bi Byung-Chul Han svoju tezu kako 21. stoljeće nije obilježeno bakterijama i virusima, deset godina nakon što je napisao ovaj esej, mogao dopuniti, revidirati i preispitati. Zagazili smo debelo u 21. stojeće i baš danas neočekivano živimo prema imunološkim pravilima – no, tko je to mogao znati 2010. godine, kada je esej inicijalno objavljen, da će svijet otići u neku vrstu nepredviđene regresije kojoj još uvijek ne znamo ishod.

Animal laborans je depresivni čovjek koji izrabljuje sam sebe

Društvo 21. stoljeća je društvo uspjeha, njega čine fitness–studiji, uredski tornjevi, banke, zračne luke, trgovački centri i genetski laboratoriji, dok su Foucaultovo disciplinirano društvo činile bolnice, ludnice, zatvori, kasarne i tvornice. Subjekte poslušnosti zamijenili su subjekti uspjeha. Disciplinirano društvo je transformirano u društvo uspjeha, te je tako društvo negativiteta postalo društvo pozitiviteta: "Yes, we can!" Paradigma uspjeha zamijenila je paradigmu discipliniranja, a zbog težnje za maksimiziranjem proizvoda i povećanjem produktivnosti, društveno Nesvjesno preselilo se s "Trebati" na "Moći".

Byung-Chul Han poziva se na tvrdnju Alaina Ehrenberga kako depresija nastaje kada osoba dobije osjećaj da nije na visini zadatka već je iscrpljena od imperativa da postane ona sama. Depresija je patološki izraz neuspjeha čovjeka kasne modernosti da postane on sam. "Depresivni čovjek je animal laborans koji izrabljuje samoga sebe i to svojevoljno, bez vanjske prisile." Depresivna osoba vodi internalizirani rat kada osjeti da više ne može moći činiti. Iskorištavani iskorištava sam sebe.

Multitasking vs. kontemplativna pažnja

Životinja koja živi u divljini u neprestanoj je strepnji od opasnosti koje joj prijete, pazi da joj se ne približi neprijatelj, da ne bude napadnuta, da joj se ne otme plijen. Stoga joj je za opstanak u divljini potrebna raspršena pažnja. Iz tog razloga nema mogućnost kontemplacije niti dubokog uranjanja, njezina su osjetila uvijek prenadražena, u očekivanju opasnosti. Kasnomoderno informacijsko društvo rada ljudima je donijelo sličnu pojavu, multitasking, tehniku upravljanja vremenom u kojoj su percepcija i pažnja stalno fragmentirani. Duboka pozornost i kontemplativna pažnja čovjeku su omogućili kulturna dostignuća, kao što je vještina filozofije između ostalom.

 

 

Ono što se danas događa je stanje hiperpozornosti, tj. veoma brza promjena fokusa na različite zadatke i informacije. Hiperpozornost ne podnosi dosadu koja je pak neophodna za kreativni proces. Ovdje se Byung–Chul Han spominje Waltera Benjamina i njegove sintagme kojom opisuje duboku dosadu, a to je "ptica koja sjedi na jajetu iskustva". Benjamin žali za nestankom dosade s kojom je nestao i dar slušanja. Samo kontemplativna pažnja ima pristup nedohvatnom. Poljski je pjesnik Adam Zagajewski u svojoj pjesmi "Vita contemplativa" napisao: "Bez žurbe, polako teče vrijeme. /Blaga bespomoćnost, eto što je vita contemplativa (...)"

Društvo rada i uspjeha nije slobodno društvo

Byung-Chul Han poziva se na političku misao Hannah Arendt i njezin znamenito djelo "Vita activa" u kojem filozofkinja nastoji rehabilitirati pojam vita activa definirajući ga kroz tri temeljne ljudske djelatnosti: rad, proizvođenje i djelovanje. Kako je tradicionalno pojam vita activa naslonjen na političko iskustvo i političko djelovanje, Arendt smatra da je moderno društvo dokinulo mogućnost takvog djelovanja i čovjeka svelo na animal laborans, radeću životinju. Dok je u moderno doba o kojem Arendt govori, individualni život bio uronjen u proces rada, kasnomoderni animal laborans ne odriče se svoje individualnosti ni ega, on je hiperaktivan i neurotičan.

Današnje društvo rada i uspjeha nije slobodno, u njemu su gospodar i roba jedna te ista osoba. Čovjek izrabljuje samog sebe noseći sa sobom svoj vlastiti radni logor. Arendt svoj spis završava citirajući Katona: "Nikad nije djelatniji no kad ništa ne čini, nikad manje sam no kad je sa samim sobom." Citiranje Katona Byung-Chul Han smatra promašenim jer je upravo ovaj citat i Ciceron iskoristio kada je pozvao u svojoj raspravi "De re publica" čitatelje da se povuku s foruma u tišinu kontemplacije. Tako je i Arendt koja čitavo vrijeme slavi vita activa, nehotice promijenila fokus i zauzela se za vita contemplativa. Autor drži da je upravo gubitak čovjekove sposobnosti za kontemplaciju odgovoran za histeriju i nervozu modernog društva aktivnosti.

Vita contemplativa aktivnija od hiperaktivnosti

Iluzorno je vjerovati da je čovjek slobodniji što je aktivniji, kaže Byung-Chul Han, pozivajući se na Nietzscheovo djelo "Sumrak idola", gdje se ističu tri zadaće zbog kojih čovjeku treba odgojitelj - moramo naučiti: gledati, misliti te govoriti i pisati. Učiti gledati znači biti smiren i sa strpljivom i kontemplativnom pažnjom puštati da se pojavi ono što treba. Potom valja ovladati instinktima, pružiti otpor podražajima. Neduhovnost počiva na nesposobnosti odupiranja podražaju, kaže Nietzsche. Hiperaktivnost predstavlja duševnu iscrpljenost, dok je vita contemplativa istinski aktivnija od svake hiperaktivnosti. Prekid djelovanja, međuprostor i međuvrijeme ono je što manjka današnjem vremenu. Kako bismo prišli Drugom, potreban je "negativitet prekida", koji se događa između aktivnog djelovanja.

Bartleby: "Radije ne bih!"

Opsesiju maksimizacijom učinka Byung-Chul Han predočava primjerom iz Melvillove novele "Bartleby". Niži činovnik Bartleby, prvotno otpušten iz Ureda za mrtva pisma, zapošljava se kao pisar u odvjetničkom uredu. Svoj posao besprijekorno obavlja, no sve popratne poslove koje od njega odvjetnik poslodavac traži, odbija šturom rečenicom: "Radije ne bih." Bartleby se polako povlači i od posla koji je ranije besprijekorno obavljao. Dokida sam sebe i nestaje kao subjekt. Njegov neshvatljivi neposluh izluđuje poslodavca do mjere da ga se ne može riješiti niti fizički niti psihološki. Teško je razumjeti da netko u Wall Streetu, u hramu efikasnosti gdje stoluje animal laborans, na mjestu vladavine brzine i veličanja učinka, odjednom bez objašnjenja krene prema potpunom ne-djelovanju, apatiji, unutrašnjem mrtvilu.

 

 

Bartleby je figura koja nervira, nedokučiv je, nekomunikativan, pasivan. Svoj bojkot ne želi objasniti. Na koncu, odvjetnika koji se nije mogao riješiti tog neshvatljivog buntovnika–neradnika, preplavljuje osjećaj grižnje savjesti, te želi spasiti Bartlebyja od njega samoga. Bartleby se ne želi spasiti na način koji mu nudi predstavnik mašinerije rada. Pisar je simbolički poništio filozofiju Wall Streeta: izašao je iz utrke za učinkovitošću i otišao u smrt.

Ja i Drugi zajedno – umor kao prisnost

Umor društva uspjeha samotni je umor, on usamljuje i izolira, navodi Byung–Chul Han, referirajući se na "Esej o umoru" Petera Handkea. Handke pak razlikuje "umor koji razdvaja" i uništava bliskost i "fundamentalni umor" koji inspirira i omogućuje duhu da nastane, stvara duboku prisnost, otvara međuprostor jer olabavljuje granice Ja u kojem sam subjekt postaje Drugi, a prostor između Ja i Drugog postaje prostor prijateljstva. Onaj umor koji je dobro došao nije umor društva uspjeha, već umor koji se događa u miru, u "vremenu između" kako bi se stvorila zajednica u suglasju, bliskosti i povezanosti.

Byung-Chul Hanov esej potresan je. Provocira nas pitanjem gdje smo u odnosu prema vlastitom vremenu i radu, kako pulsira naš život u suprotnostima koje predstavljaju vita activa i vita contemplativa, je li nas hiperaktivnost duhovno kastrirala, jesmo li samo stroj koji obavlja stvari, i na koncu, ima li to pusto djelovanje ikakvoga smisla ako nas osamljuje i razdvaja.

Foto: Pexels, IMDb i Mizantrop

Facebook komentari

Novo u katalogu