Tajni život Marilyn Monroe

Piše Tanja Tolić

U drugoj polovini 1957. godine Marilyn Monroe otputovala je u Englesku kako bi s Laurenceom Olivierom četiri mjeseca snimala film “Princ i plesačica”. Bilo je to možda najsretnije razdoblje u njezinom životu. Ljeto prije snimanja filma provela je s trećim suprugom, dramatičarem Arthurom Millerom, u unajmljenoj kući u Amagansettu, na Long Islandu, plivajući i odlazeći u duge šetnje uz obalu. Na fotografijama iz tog razdoblja sjaji; ulazak u Millerovo društvo itekako joj je godio. Vedra je, zaigrana, uživa u ručkovima sa spisateljicama Carson McCullers i Karen Blixen. Sprijateljila se s Trumanom Capoteom i upoznala neke od svojih književnih heroja, poput pjesnika Carla Sandburga i pisca Saula Bellowa.

Marilyn je, naime, voljela čitati. Seksepilna plavuša, čiju figuru pješčanoga sata slave danas čak i znanstvenici - izvodeći komplicirane formule koje, navodno, potvrđuju da su žene raskošnih grudi, uskoga struka i bogatih bokova zdravije, pa time i privlačnije muškarcima - nije, uopće, bila ni glupa, ni plitka, a ni površna, kako ju je holivudska mašinerija nerijetko predstavljala. Monroe je čitala Joycea i Heinricha Heinea, a često bi se, kad bi joj um bio uznemiren, ili kad bi patila od nesanice, skutrila na nekoj sofi i zabila u knjigu. U svojoj je biblioteci imala više od 400 najrazličitijih svezaka.

Te godine, tog babljeg ljeta u Londonu, naivna Marilyn dobila je možda presudan udarac u svoje samopouzdanje. Šećući veličanstvenom palačom u Surreyju, u kojoj su ona i Miller boravili za vrijeme snimanja, nabasala je na dnevnik svojega supruga. Preciznije, na zapis u kojem se Miller žali kako je razočaran njome i kako mu je ponekad, zbog nje, neugodno pred prijateljima. I onda kažu da riječi ne ubijaju?

Arthur Miller je možda bio dobar pisac, ali nije bio bog zna kakav čovjek. Intelektualno je bio superioran vjerojatno mnogima, emotivno je, postoje dokazi, bio siromašan, čak i uskraćen. Mnogi za njegova života nisu znali da je Miller imao sina, Daniela, koji je rođen s Downovim sindromom. Nisu znali jer ga je pisac potpuno isključio iz svojega života, smjestio u instituciju odmah po rođenju i odbijao s njime razgovarati ili bilo što čuti o njemu. Doslovce ga je izbrisao iz svojega života. Uzimati primjedbu takvog tipa za ozbiljno, osobito dok su istodobno svi njegovi prijatelji, isti oni pred kojima se srami svoje žene, njome potpuno fascinirani, znači od sebe napraviti metu. Žrtvu.

No čak i da je Marilyn to znala, da je bila toga svjesna, svejedno bi boljelo takvo što pročitati od čovjeka kojeg je voljela. Tim više što je Marilyn od malena pokušavala udovoljiti svim ljudima koji su bili “njeni ljudi” i opsesivno pokušavala ispuniti njihova očekivanja.

Opisana epizoda jedan je od djelića dosad nepoznate strane Marilyna života. Kako piše Sam Kashner, jedan od urednika Vanity Faira koji je ekskluzivno objavio izvatke iz upravo objavljene knjige “Fragments”, dosad smo “imali Warholovu Marilyn, Mailerovu Marilyn, fikcionalnu Marilyn Joyce Carol Oates, a sada konačno imamo Marilynu Marilyn”. “Fragmenti” su knjiga od 256 stranica, istodobno objavljeni u Sjedinjenim Državama i Francuskoj, a sadrže dosad neobjavljene glumičine zapise, pjesme, dnevničke izvatke i rijetke intimne fotografije u periodu od 1951. do 1961. godine. Ukratko, to je Marilyn unplugged: lišena svog holivudskog sjaja, ispletenih legendi, producentskih budalaština i bračnih… pa sranja.

Vanity Fair doista si je dao truda. U želji da do kraja ogoli glumicu koja je umrla pod nerazjašnjenim okolnostima prije gotovo 50 godina - koje su uključivale smrtonosnu dozu pilula za spavanje, jednog američkog predsjednika i njegovog brata - list je angažirao grafologinju Sheilu Kurtz da iz glumičinog rukopisa iščita njezin karakter. Svatko tko je barem jednom u životu razgovarao s grafologom, zna da je ta disciplina više pseudoznanost, nego nešto u što bi se čovjek mogao sto posto pouzdati, no Sheila Kurtz se ipak odvažila pa je, iako joj nisu rekli čiji su dnevnici, čak nagađala i da je možda riječ o zapisima Lindsay Lohan ili Lady Gage.

Gospođa Kurtz otkrila je, tako, da Marilyn nije bila osobito dobra u izvršavanju više zadataka odjednom (tzv. multitasking), da gornje petlje na njezinim slovima otkrivaju osobu čije su misli povremeno skretale k mističnom i filozofskom, a njezina slova “m” i “n” dokazuju postojanje metodičkog načina razmišljanja i definiraju ju kao osobu koja uredno slaže činjenice dok ne dođe do zaključka. (Tko zna što bi Arthur Miller na ovo rekao…) No, istodobno, tvrdi Kurtz, rukopis otkriva i osobu skromnih analitičkih sposobnosti. (Što možda potvrđuje da psihološko-grafološka analiza rukopisa nerijetko nalikuje gledanju u kuglu.) Grafološka analiza otkrila je i da Marilyn ponekad nije mogla razlikovati stvarnost od mašte, da bi bilo dobro da obavi kompletan liječnički pregled (?!), da je ekstremno zabrinuta i prepuna potisnutih strahova, ponekad iznimno tašta, da joj je jako stalo do toga što drugi misle i da za samu sebe misli kako je potpuni kaos od osobe.

Veliku ulogu u tom kaosu, iako se njoj tada nije činilo tako, odigrao je Marilyin učitelj glume Lee Strasberg kojem je otišla u proljeće 1955., jer je željela postati ozbiljna glumica. (Leeja je, Marilyn imenovala i izvršiteljem svoje oporuke, pa je svo njeno posmrtno bogastvo, nakon Leejeve smrti, palo u ruke njegove udovice Anne Mizrahi Strasberg koja i danas na glumici godišnje kapitalizira, procjenjuje se, 1,25 milijuna dolara.) Iako je Marilyn i prije nego je krenula na Strasbergovu radionicu, zapisivala svoje misli i pjesme – jedan od prvih zapisa u dnevnicima počinje riječima “Sama!!!!!!! Sama sam, uvijek sam sama bez obzira na okolnosti…” - za vrijeme satova glume to se pisanje intenziviralo. Strasberg je, naime, od svih svojih učenika zahtijevao da obavezno idu na psihoanalizu jer je vjerovao da će im to pomoći da dođu do dubljih slojeva svojeg bića i autentičnije izvode vježbe koje im je zadavao, a u kojima su, nerijetko, morali bez riječi izraziti neko intimno sjećanje.

Marilyn je voljela Strasberga: s obzirom da joj je majka bolovala od shizofrenije i da se od druge godine života selila se od jedne do druge udomiteljske obitelji, Lee joj je djelovao poput oca kojeg nikad nije upoznala. Tehnički, Marilyn nije bila siroče, uostalom njezina majka Gladys Monroe Baker ju je i nadživjela, no kako joj je majka zbog bolesti neprestano bila po bolnicama, skrb o njoj preuzela je bliska majčina prijateljica, Grace Goddard i, kasnije, brojne udomiteljske obitelji u koje je preseljena jer ju je Gracein suprug navodno pokušao silovati u dobi kad je imala svega šest godina. U takvoj okolini, zapravo i nije čudno što se Marilyn prvi put udala jako mlada, o čemu detaljno piše u dokumentu na pet i pol stranica, koji je najprije zapisala rukom, a onda ga je njezina tajnica May Reis prepisala, vjerojatno u psihoanalitičko-glumačke svrhe.

Marilyn, tada još Norma Jeane Baker, i pet godina stariji James Dougherty vjenčali su se 19. lipnja 1942. godine, kada je ona imala svega 16 godina. U zapisu glumica opisuje kako je bila usamljena i nesigurna u tom braku koji je više bio sporazum, nego ljubavni zavjet. Njezini skrbnici, Grace i Erwin Goddard, upravo su se bili preselili u Kaliforniju i Marilyn, tada još curetak, nije imala kamo. Iz srednje škole, napuštena od svih, preselila se ravno u bračni krevet. Doughertyju se sviđala ta uloga spasitelja stidljive, zgodne djevojke, no brak, očekivano, nije potrajao i rastali su se u rujnu 1946.

“Jako me privlačio jer je bio jedan od malobrojnih mladića koji u meni nisu izazivali seksualno gađenje. Davao mi je lažni osjećaj sigurnosti jer sam vjerovala da je bogat kvalitetama koje ja nisam imala. Oduvijek sam osjećala potrebu da ispunim očekivanja starijih… Moj odnos s njim, od prve noći koju smo proveli zajedno, bio je zapravo nesiguran”, zapisala je Marilyn mnogo kasnije.

Ni drugi brak, s Joeom DiMaggiom, nije bolje prošao – rastali su se nakon svega devet mjeseci veze. U tom je trenutku Strasberg ohrabruje da krene na psihoterapiju kod dr. Margaret Hohenberg, čak pet puta tjedno. Mađarska psihijatrica od 57 godina, koja je izgledala kao da je ispala iz neke Wagnerove opere, bujnog poprsja i čvrstog karaktera, iz Marilyne podsvijesti izvlačila je sjećanja na bolno djetinjstvo, sve u svrhu umjetnosti. Tada se glumica prvi put prisjetila seksualnog zlostavljanja i maltretiranja tete Ide Martin koje je uslijedilo. Kod pravedne kršćanke Ide, Marilyn je završila na nekoliko mjeseci, između 1937. i 1939., nakon što ju je Grace šutnula.

“Ida – i dalje sam joj se pokoravala – to nije bilo samo štetno za mene, nego i nerealno jer život počinje Sada”, zapisala je Marilyn u jednoj pjesmi u prozi i naknadno dodala u drugoj: “Radeći (izvršavajući zadatke koje sam si postavila) na sceni – za to neću biti kažnjena, ili išibana, ili ugrožena, ili nevoljena, ili poslana u pakao da gorim s lošim ljudima, osjećajući da sam toliko zla. Ili se bojati (mojih genitalija), ili se sramiti mojih osjećaja…”

U tom periodu intenzivne psihoanalize, u travnju 1955., Marilyn u dnevnik zapisuje i jednu noćnu moru koju je sanjala, a koja precizno opisuje teror kojem su je podvrgnuli Strasberg i psihijatrica. Sanja da je Lee operira, a doktorica Hohenberg mu asistira. “Najbolji kirurg, Strasberg, me otvara i meni to ne smeta, jer me dr. H. pripremila. Dala mi je anestetik i postavila dijagnozu, složila se što treba uraditi – izvesti operaciju koja će me vratiti u život i izlječiti me od te proklete bolesti, što god ona bila”, zapisala je.

Najstrašniji dio sna je kad je otvore: “I unutra nema apsolutno ničega… Strasberg je duboko razočaran, a još više akademski zadivljen da je toliko pogriješio. Vjerovao je kako će u meni biti toliko toga, mnogo više nego što se ikad usudio sanjati… Umjesto toga, unutra nema apsolutno ničega, potpuni izostanak bilo kakvog ljudskog osjećaja… Jedino što je izišlo na površinu jest piljevina, nalik onoj iz lutke, i piljevina se prosula po podu i stolu, i dr. H. je potpuno zbunjena, jer pred sobom ima sasvim novi slučaj. Pacijenta koji se sastoji od potpune praznine. Strasbergovi snovi i nade o kazalištu su propali. Doktoričini snovi i nade o trajnom izlječenju su propali, Arthur je razočaran…” Arthur na kojeg se ovdje referira je, naravno, Arthur Miller, za kojeg se udala godinu dana nakon što je krenula na psihoterapiju.

Nakon otkrića kako je se muž srami, koje je uslijedilo veoma brzo nakon stravičnog sna, Marilyn shvaća da je iz njihova braka zauvijek nestalo ljubavi. U proljeće 1957. Marilyn prestaje odlaziti dr. Hohenberg, a Lee joj pronalazi novu psihijatricu, dr. Marianne Kris. Na terapiji kod nje, Marilyn otkriva kako je “oduvijek bila užasnuta time da bi mogla postati nečija žena, jer joj je život pokazao da nije moguće voljeti drugoga, nikada uistinu”.

Tri godine kasnije, potpuno odbačena od muža, na snimanju filma “Let’s Make Love” upušta se u preljub s Yvesom Montandom, za što doznaju mediji. Na preporuku dr. Kris, počinje odlaziti na terapiju dr. Ralphu Greensonu, freudovskom analitičaru koji se specijalizirao za slavne osobe. On je inzistirao na svakodnevnim tretmanima, vjerojatno stoga što se zaljubio u nju, na seansama koje su znale trajati i po pet sati, no nije joj pomogao. Miller je u tom trenutku upravo dovršio scenarij prema svojoj kratkoj priči, “Neprilagođeni”, u kojem je beskrupulozno iskoristio Marilyninu sudbinu – priču o mladoj, ranjenoj ženi koja se zaljubljuje u dosta starijeg muškarca. U lipnju 1960., u pustinji Nevada, John Huston počinje snimanti film s Marilyn, Clarkom Gableom i Montgomeryjem Cliftom. Dok se Marilyn bori sa svojim demonima, Miller se na snimanju zaljubljuje u arhivisticu Inge Morath koja će mu postati sljedećom suprugom.

Tri mjeseca kasnije, emocionalno iscrpljena Marilyn na preporuku dr. Kris završit će u psihijatrijskoj bolnici u New Yorku. Ono što je trebalo predstavljati odmor i pomoći joj da se oporavi od nesanice, za glumicu se pretvorilo u trodnevnu noćnu moru. Kad je shvatila što se zapravo dogodilo, zahtijevala je da ju puste van, no što je Marilyn više plakala i molila, to su bolničari bili uvjereniji da je psihotična i prijetili joj luđačkom košuljom, vodili je na prisilna kupanja i strpali je u sobu, zapravo samicu, obloženu jastucima. Sve je to Marilyn, do u detalje i nevjerojatno precizno za osobu za koju su liječnici tvrdili da je luda, opisala u pismu na šest stranica koje je poslala dr. Greensonu, nadajući se da će je izbaviti iz bolnice.

Greenson se uistinu pojavio, ali ne zato da je izbavi, nego da joj pregleda – grudi. Protivila se, govoreći kako je nedavno obavila kompletan pregled, no njega to nije zaustavilo. Stolicom je razbila staklo, prijeteći da će se ozlijediti ako je ne puste, no umjesto toga su je odveli na još jedno prisilno kupanje i obavijestili je da je “jako, jako poremećena osoba već niz godina”. Lee Strasberg nije ju mogao izbaviti, jer nije bio član obitelji, dr. Kris se nije pojavljivala, iako je obećala. Na kraju ju je iz ludnice izbavio DiMaggio.

Krajem 1961. Marilyn će upoznati Johna F. Kennedyja i njegovog brata Bobbyja. U kolovozu 1962. pronaći će ju mrtvu i pretpostaviti da se ubila prevelikom dozom pilula za spavanje. Za poklonike teorije urote oko njezine smrti, Marilyn u svom dnevniku, oko 1956., često piše o Peteru Lawfordu, predsjednikovom šogoru, kojeg se veoma bojala. “U posljednje vrijeme, imam taj osjećaj nasilja, bojim se da bi me Peter mogao ozlijediti, otrovati me i slično. Pravi razlog zašto ga se bojim jest što mislim da je on homoseksualac, ne na način koji volim i kojem se divim kod Jacka, za kojeg vjerujem da misli da ima talenta i koji nije ljubomoran i ne želi biti ja… dok Peter zapravo želi biti žena i želi biti ja, mislim…”, zapisala je.

Onaj tko se zainati, može u Marilynim dnevnicima naći što god želi – vedru, optimističnu osobu koja je vjerovala da vlastitim snagama i upornošću može postati prava glumica; krhku psihu koja je strahovala da će poludjeti kao i njezina majka koja je bolovala od shizofrenije; suicidalnu ženu koja je neprestano tražila oslonac u drugima i uporno ga gubila; bistro ljudsko biće koja je nepogrešivo, mnogo bolje od psihijatara kojima je hodočastila, shvaćala koje su njene slabe točke i prepreke… Marilyn je, ukratko, kao i svi mi ostali, bila slojevita ličnost. Bila je normalna, obična i iznimna.

Pogledajte galeriju Marilynih fotografija!
(kliknite na fotografiju na vrhu stranice)

 

Facebook komentari

Novo u katalogu