Kad je netko snove pjesnika shvatio ozbiljno, rodio se - balet

Piše Tanja Tolić

Kad je francuski kralj Henrik II. oženio Katarinu de Medici 1533. godine, i francuska i talijanska kultura sklopile su svojevrsni bračni savez, a upravo je u tom savezu započela – povijest baleta. Talijani su, naime, na balovima i službenim proslavama često plesali jednostavne, ali elegantne plesove poznate kao balli i balletti, koji su se sastojali od gracioznih, ritmičnih koraka, a ponekad i stiliziranih nastupa pantomime. Francuzi su, međutim, bili ti koji su plesovima nadjenuli ime koje poznajemo i danas – ballets.

Čitava povijest nastanka i razvoja baleta sada je i detaljno razrađena u novoj knjizi “Apollo’s Angels: A History of Ballet” (Apolonovi anđeli: Povijest baleta) koju je napisala bivša plesačica Jennifer Homans. Homans je stduirala na School of American Ballet u New Yorku, a pozornicu je napustila prije dva desetljeća. Njezinu knjigu na 643 stranica, iako je objavljena prije tek par tjedana, već nazivaju enciklopedijom, pa čak i biblijom baleta, jer je u njoj dala dosad najprecizniju povijest tog prelijepog, ali i izuzetno zahtjevnog plesa.

Kako u prikazu knjige piše The New York Times, “nikad prije nitko nije učinio ono što je Jennifer Homans učinila u ‘Apolonovim anđelima’. Napisala je uistinu konačnu povijest jedne od najnevjerojatnijih umjetničkih formi, baleta, sofisticirane i iznimne umjetnosti, ‘znanosti odnosa prema drugima’, kako su je nazivali učitelji baleta 17. stoljeća, u kojoj se predivne mlade žene propinju na deset tankih prstiju (zapravo, na samo dva velika prsta koji naizmjence podupiru cijelo tijelo) i lebde u zraku, blizu nebesima.” Ili, kako je jednom prilikom rekao, Théophile Gautier, “balet su snovi pjesnika koje je netko shvatio ozbiljno”.

Poseban dio knjige posvećen je haljinici balerina, zapravo suknji od tila (tutu), koja je nastala zajedničkim naporima sanjara, plesača i svih onih koji su vodili bitku s anatomijom kako bi je definirali, oblikovali i doveli do savršenstva.

Samu povijest baleta, Homans počinje s pričom o predstavi koja se službeno smatra prvim baletom, “Ballet Comique de la Reine”, izvedenom 1581. godine u Francuskoj. Bio je to ekstravagantan nastup od šest sati koji se izvodio pred posjetiteljima, jer izdvojene pozornice tada još nisu postojale. Predstava je pratila priču o čaronici Kirki koju su porazili Minerva i Jupiter. Balet je ubrzo postao toliko popularan u Francuskoj da je suvremenik Descartesa i Pascala, Abbé Mersenne, 1636. godine “autora Svemira” nazivao i “velikim baletnim majstorom”.

Kralj Luj XIII. dizajnirao je kostime za balet, pisao libreta pa čak i nastupao u glavnim ulogama, s time da su mu najdraže bile one Sunca i Apolona. Njegov sin, Luj XIV. počeo je učiti balet s Pierreom Beuachampsom već u 13. godini i tako nastavio punih 20 godina. Upravo je Beuchamps bio taj koji je definirao pet osnovih baletnih pozicija koje su se zadržale do danas, a francuski plesač Auguste Vestris, inače miljenik Marije Antoanete, taj koji je osmislio poziciju stopala otvorenih 180 stupnjeva.

Vestris je bio i taj koji je inzistirao da se prsti na nogama usmjere u špic, zahvaljujući čemu su rođene mekane, ravne baletne papučice koje se vrpcama vežu oko gležnja. Bio je i zahtjevan učitelj – njegov sat trajao je zapravo tri sata, a uključivao je, piše The New York Times, “48 pliés, nakon kojih je slijedilo 128 grand battements, 96 petit battement glissé, 128 ronds de jambes sur terre i 128 en l’air”. “Plesači će razumjeti kolika je to muka i, vjerojatno, zakolutati očima. No balet je, kao i molitva, niz ritualnih ponavljanja – što ih je više, to je plesač bliže savršenstvu”, piše The New York Times.

Balet je dugo bio ples muškaraca i kraljeva, sve dok sredinom 18. stoljeća nije počela plesati francuska balerina Marie Sallé (1707-1756). Prva generalno prepoznata balerina bila je, međutim, Marie Taglioni (1804-1884), rođena u Stockholmu, iako je vukla podrijetlo iz dinastije talijanskih plesača. Priroda nije bila na njezinoj strani jer joj tijelo nije bilo osobito proporcionalno, loše se držala i imala je premršave noge. Uprkos tome, ušla je u povijest baleta kao iznimna plesačica.

Homansova daje dobar pregled najvećih plesača 20. stoljeća, poput britanskih zvijezda Ninette de Valois, Fredericka Ashtona i Margot Fonteyn, a nije zaboravila niti rusku školu baleta koja i danas slovi kao jedna od najtežih, ali i najboljih – Galina Ulanova, Maja Pliseckaja, Vladimir Vasiljev, Natalija Makarova, Nurejev i Barišnjikov.

Nažalost, Jennifer Homans je uvjerena da balet polako odumire, pri čemu uglavnom prigovara da današnjim baletnim koreografijama nedostaje mašte i inovacija.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu