Richard Bach: Portret pisca koji je zašao iza privida

Piše Maja Šimleša
Jeste li ikad poželjeli napisati pismo nekom piscu ili pjesniku samo kako biste mu zahvalili na nadahnuću i onim predivnim trenucima kada vam zatitra srce jer ste neku ideju ili misao prepoznali kao svoju? Meni se to prvi put dogodilo prije nekoliko mjeseci kada sam ponovno uzela u ruke „Privide“ Richarda Bacha, jednu od mojih najomiljenijih knjiga iz školskih dana. Ubrzo sam zaključila da taj danas 73-godišnji pisac zasigurno dobiva na tisuće sličnih pisama, a kako mi ni engleski nije jača strana, zadovoljila sam se pustošenjem knjižara i antikvarijata u potrazi za svim njegovim djelima prevedenim na hrvatski.

Rijetko tko nije čuo za „Galeba Jonathana Livingstona“, Bachovo najpoznatije djelo iz 1970. koje mu je donijelo svjetsku slavu. Čak štoviše, ta na prvi pogled jednostavna i lepršava priča koju krasi manje od 10.000 riječi uvrštena je na popis obavezne školske lektire u mnogim državama diljem svijeta. To je priča o jednom sasvim (ne)običnom galebu koji pod svaku cijenu želi usavršiti tehniku letenja i pritom ne mari za tipična ptičja posla i probleme. Odriče se svakodnevnih obroka, sigurnosti obitelji, odbija prihvatiti zadane galeblje norme ponašanja te čak biva izopćen iz jata. No, Jonathan odlučuje slijediti svoj san, odabire strast nasuprot dosadi jednoličnog života i time postaje simbolom slobode. Naučio je letjeti baš onako kako je htio i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Osim slobode, Galeb je ubrzo postao i simbol hrabrosti i vjere te inspiracija svima onima koji se boje vinuti u visine kako ne bi bili protjerani iz vlastita jata.
Nakon svojih prvih djela u kojima se uglavnom bavi letenjem („Dvokrilac“, „Ništa nije slučajno“), taj bivši vojni pilot US Air Forcea i vječiti zaljubljenik u letenje „Galebom“ najavljuje svojevrsni preokret i predstavlja prve ideje onoga što će se s vremenom oblikovati u pravu životnu filozofiju, a autoru osigurati status ne samo vrhunskog pisca, već i filozofa i duhovnog učitelja.

Kada sam se prije nekih 15-ak godina prvi put susrela s „Prividima“ (1977.), knjiga je ostavila snažan dojam na mene i ostala do dandanas jedno od najupečatljivijih djela koje sam pročitala. Ta predivna, nadahnjujuća i duboka priča o snazi ljudskog uma, o vjeri da je sve moguće, o učiteljima od kojih smo onaj najbolji upravo mi sami, svakim novim čitanjem otkriva neki dio one druge dimenzije onkraj riječi i privida stvarnosti. Priča je zamišljena kao susret između Richarda Bacha i Donalda Shimode, moderne verzije mesije koji odlučuje 'dati otkaz', napustiti propovijedanje i poučavanje te živjeti normalnim životom, daleko od svjetine željne znanja i spasenja. Provodeći dane u njegovu društvu, Richard polako počinje shvaćati da odgovore ne treba tražiti od drugih, da sve istine počivaju u njemu, da su ljudi svemogući te da su fizička ograničenja samo proizvod našeg uma, a stvarnost koju živimo tek privid u moru beskonačnosti, omeđen vremenom i prostorom. Tako život možemo promatrati kao igru, kao film koji istovremeno snimamo, režiramo, produciramo i gledamo na platnu, a ujedno smo i glumci u njemu. Taj film na vrpci postoji i izvan vremena koje je na njoj zapisano i uglavnom možemo znati što će se događati, ali da bi nas privuklo i ponijelo, da bismo uživali u tome, moramo ga staviti u projektor i pustiti da se odvija minutu po minutu. Svaki privid zahtjeva vrijeme i prostor da bismo ga doživjeli, dok je zbilja savršeno nezainteresirana i svejedno joj je koju ulogu mi imamo u igri. „Zbilja ne prepoznaje naše privide i igre. Ona poznaje samo sebe i nas u svom naličju, savršene i potpune.“

Ideja stvarnosti koja nas okružuje i ovozemaljskog života kao privida dobiva svojevrsni nastavak u romanu „Jedno“, objavljenom 1988. To je priča u kojoj Richard sa svojom drugom suprugom Leslie Parrish kreće na putovanje alternativnim stvarnostima u potrazi za vlastitim alternativnim bićima, koja su u nekom trenutku života krenula drugim putem i tako kreirala beskonačno mnogo paralelnih svjetova. U ovoj knjizi Bachova životna filozofija dobiva jasnije konture; mi i samo mi smo ti koji oblikujemo naše živote kroz snagu naših izbora, sudbina je u našim rukama i nitko ne može odlučivati za nas, zrelost podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za svoja djela i sposobnost nošenja s posljedicama, mi nismo proizvod okolnosti, već proizvod našeg odgovora na okolnosti i naših odabira da postanemo oni koji želimo biti. S jedne strane želim vjerovati da je mnogo onih kojima su ove ideje bliske i istinsko nadahnuće, no s druge strane nema sumnje da je Bachova rečenica: „Dao sam život da bih postao osoba kakva sam ovog trenutka“ i retoričko pitanje: „Je li vrijedilo truda?“ otvorila Pandorine kutije u dušama i srcima mnogih drugih. To je ono što „Jedno“ čini ne samo veličanstvenom bajkom za odrasle, već i provokativnim misaonim eksperimentom.

Razmišljajući o tome kako najbolje predstaviti mog omiljenog pisca, padali su mi na pamet opisi poput filozofa u vječnoj potrazi za odgovorima, strastvenog ljubitelja ideja, ali svjesnog da su one apsolutno beskorisne dok ne odlučimo upotrijebiti ih, istražitelja stvarnosti onkraj privida, no svemu tome nedostaje ona „ljudska“ komponenta, konture stvarnog čovjeka od krvi i mesa, sa svim njegovim vrlinama i nedostacima. Čitajući Bachova djela koja obiluju autobiografskim elementima možemo skupljati kockice mozaika njegova privatnog života; od onih prvih knjiga u kojima ga upoznajemo prvenstveno kao ljubitelja letenja, preko „Galeba“ i „Privida“ u kojima se počinje nazirati njegov strastveni duh u potrazi za istinskim sobom i smislom, sve do „Mosta preko vječnosti“ (1984.) i „Jednog“ gdje susrećemo Bacha kao partnera i supruga, istinski sretnog čovjeka koji je našao srodnu dušu.

Iako u svojim djelima nikad ne spominje prvu ženu od koje se razveo 1970. i sebe kao oca šestero djece (za to će se pobrinuti njegov sin Jonathan), jedan dio njegovog opusa, koji je imao velikog odjeka među čitateljima, posvećen je njegovom drugom braku s bivšom holivudskom glumicom i modelom Leslie Parrish. Upoznali su se 1973. na snimanju ekranizacije „Galeba Jonathana Livingstona“, a vjenčali četiri godine kasnije te započeli zajedno pisati. Bach je u Leslie, kako sam kaže, pronašao srodnu dušu, osobu s kojom može dijeliti svoje najdublje strasti i ideje, ženu koja nosi odgovore za njega, kao i on za nju, i s kojom je povezan do te mjere „da su postali RiLeschardlie i da više ni oni sami ne znaju gdje jedno od njih završava, a drugo počinje“ (Jedno, 1988). Takvo poimanje koncepta srodnih duša i ljubavi, koje u nekim segmentima meni djeluje pomalo ovisnički (naime, toliko su povezani da se čovjek mora zapitati mogu li uopće funkcionirati odvojeno), ubrzo postaje ideal i inspiracija velikoj obitelji čitatelja, te nimalo ne čudi što je njihov razvod 1999. izazvao sveopću nevjericu, ogorčenje i ljutnju obožavatelja. Na internetu je ubrzo osvanuo čitav niz komentara i članaka u kojima su čitatelji otvoreno izražavali svoje razočaranje; Richard i Leslie bili su dokaz da prava ljubav uistinu postoji i da je vječna, a ovakav rasplet uništio je vjeru i nadu čitatelja da je i oni mogu naći. Leslie nije komentirala taj događaj, a Richard je u jednom intervjuu za Amazon.com objasnio da je njihov rastanak bio najbolji mogući izbor s obzirom na različite vizije budućnosti i težnje koje su imali, da su njih dvoje bez obzira na sve jedno drugom bili srodne duše te da su zajedno proživjeli neke zaista moćne životne lekcije. Richard se te iste godine vjenčao po treći put s 30-ak godina mlađom Sabrynom Nelson-Alexopoulos.

Bacha kao dječaka upoznajemo u „Bijegu od sigurnosti“ (1995.), pustolovini duha kako je sam autor naziva. To je priča u kojoj autor ponovno upoznaje samog sebe kao dječaka Dickieja kojem nakon nekoliko desetljeća ignoriranja odlučuje otvoriti vrata tamnice u koju ga je zatočio nakon smrti starijeg brata. U ovoj nam se knjizi Bach otkriva kao čovjek potisnutih emocija i zakopanih sjećanja koji se ohrabrio zaviriti i u taj kutak vlastite svijesti. Dickie ima bezbroj pitanja, a već odrasli Richard dajući mu odgovore budi dječačku stranu svoje ličnosti, zaigranu i slobodnu, strastvenu i lepršavu, nasuprot hladnom razumu koji je njime vladao svih dotadašnjih godina. I poput čarolije, Richardova pustinja sjećanja malo pomalo postaje raskošna zelena oaza.

Ključni element koji je zaokružio sliku Bacha kao stvarne osobe je knjiga njegova najmlađeg sina Jonathana „Iznad oblaka“, objavljena 1993. Jonathanu su bile dvije godine kad se Richard razveo od njegove majke i napustio obitelj. Od tog dana Jonathan u njemu vidi samo neuspjelog oca i kukavicu, no u jednom trenutku shvaća da poznaje samo jednu stranu priče te odlučuje zagrepsti ispod površine i pokušati stvoriti realniju sliku o ocu. Ne mislim ocjenjivati književni izričaj i stil tog iznenađujuće zrelog, tada 25-godišnjeg mladića, ali njegova autobiografska priča, koja započinje predivnom posvetom: „Mami i tati koji su mi zajedničkim životom podarili krila, a živeći odvojeno naučili me letjeti“, zaslužuje svaku pohvalu za hrabrost, brutalnu iskrenost i otvorenost kojom iznosi neke od najintimnijih trenutaka ne samo svog života, već i života svoje obitelji. I sam Bach u pogovoru Jonathanove knjige (koji simbolično nosi ime Richardovog „Galeba“) priznaje da, iako mu nije bilo drago vidjeti otisnute neke intimne detalje, osjeća neizmjernu radost što je njegov sin odlučio živjeti i zapisati svoju priču. U ovoj bajci sin u ocu ne pronalazi samo Tatu, već i prijatelja za cijeli život. „Ono što povezuje pravu obitelj nije krvna veza, nego uzajamno poštovanje i radost zajedničkog života. Članovi iste obitelji rijetko odrastu zajedno pod istim krovom.“ (Richard Bach, „Prividi“, 1977.)

I što reći na kraju, osim da s nestrpljenjem iščekujem prijevod Bachove najnovije knjige "Hypnotizing Maria" (2009.) i nadam se da ću i u njoj prepoznati taj strastveni istraživalački duh koji slavi otkrivanje veličanstvenosti života.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu