Piše Tanja Tolić
Talijanski bračno-spisateljski par Rita Monaldi i Francesco Sorti hrvatsku su publiku osvojili još prije par godina prvim romanom o baroknom Sherlocku Holmesu, opatu Attu Melaniju koji s priprostim kuharskim pomoćnikom, u krčmi “Kod paža”, kreće istraživati zagonetnu smrt jednoga od gostiju.
Roman “Imprimatur” u međuvremenu je dobio još dva nastavka, “Secretum” i “Veritas”, podjednako uspješna, a plan je autora napisati serijal od ukupno sedam romana, čiji će naslovi zajedno tvoriti zagonetnu latinsku rečenicu: “Imprimatur secretum, veritas mysterium. Unicum…”. Ili: “Čak i kad je tajna objavljena, istina ostaje nepoznata. Ostaje samo...” Kako završava rečenica, odnosno kako glase naslovi posljednja dva romana, autori ne žele otkriti, no svojedobno su hrvatskim čitateljima, za posjeta Zagrebu, otkrili kako svaki od nastavaka prati povijesne intrige svoga doba.
Već tada, prije dvije godine, Monaldi i Sorti, sitan, pomalo štreberski, ali izuzetno zanimljiv i uživo beskrajno srdačan par, imao je započet i drugi serijal, čiji je glavni junak Salaj, posvojeni sin Leonarda da Vincija, kao i Melani stvarna povijesna ličnost, i uglavnom poznata krugovima povjesničara umjetnosti. Prvi roman iz tog serijala, zapravo tetralogije, sada je preveden i na hrvatski jezik, također u nakladi Frakture, pod nazivom “Salajeve sumnje”.
Novi, četvrti nastavak serijala o opatu Melaniju, “Mysterium”, možemo očekivati za idući Interliber, dakle u studenom 2011., a drugi nastavak Salajevih avantura Fraktura će objaviti u lipnju 2011., vjerojatno pod nazivom “Salajevo otkriće”, otkriva nam Seid Serdarević.
Radnja “Salajevih sumnji” započinje 1501. godine kada Leonardo da Vinci, nezadovoljan svojim statusom u Firenci dolazi u Rim sa svojim posinkom Salajem. No firentinska tajna služba unajmila je Salaja da revno piše izvještaje o očuhovim kretanjima. Salaj, prelijepi zavodnik, tvrdoglavi lopov i lažljivac, koji brine samo o tome što će pojesti, kako se dobro provesti i što više zaraditi, zajedno sa slavnim očuhom upada u niz nevolja, koje počinju ubojstvom papina pisara, a iza kojih se krije velika urota čiji je cilj reformacija Crkve.
Crkva je, što znaju poznavatelji opusa Monaldijeve i Sortija, neka vrst njihove opsesije. Iako je njihov prvi roman “Imprimatur” postao europski, pa i svjetski hit, u Italiji je taj par gotovo pa nepoželjan. Naime, iako Monaldi i Sorti pišu povijesne krimiće, naoko trivijalan žanr, sve su njihove priče dobro istražene i potkrijepljene povijesnim dokumentima, pa tako i ona iz “Imprimatura”, o tome kako je papa Inocent XI., 1956. proglašen blaženikom, zapravo žrtvovao interese Katoličke crkve kako bi naplatio privatne dugove.
Monaldi i Sorti, koji danas žive između Rima i Beča s dvoje djece, devetogodišnjom Teodorom i petogodišnjim sinčićem, znakovito nazvanim Atto, danas više ne tiskaju svoje knjige u Italiji, nego u Nizozemskoj. Optužili su Silvija Berlusconija da je zabranio “Imprimatur” u Italiji kako se ne bi zamjerio Katoličkoj crkvi. Mondadori, njihov prvi, talijanski izdavač danas je, naime, upravo u njegovim rukama.
Kao i u serijalu o opatu Attu Melaniju, i u ovom je bračno-spisateljski par isprepleo stvarne činjenice i maštu. Giangiacomo Caprotti (1480-1526), kako glasi pravo ime junaka njihova novog romana, u Leonardovo je kućanstvo ušao 1490. godine, kad je bio star svega 10 godina, a nadimak Salaj, odnosno Il Salaino, aludirao je na njegovu prljavštinu i vragolasti karakter. Nakon samo godinu dana boravka kod Da Vincija, majstor je već imao sastavljenu listu šegrtovih nestašluka, nazivajući ga “lopovom, lažljivcem, tvrdoglavim i proždrljivim”. Najmanje pet puta odmaglio je od majstorove kuće s novcem i dragocjenostim, svjedoči sam Leonardo u svojim zapisima, a potom bi bogatstvo potrošio na odjeću, i jednom prilikom 24 para cipela. Usprkos kritikama, Salaj je ostao u Lenardovom kućanstvu idućih 30 godina i bio njegov omiljeni učenik, a neki tvrde i ljubavnik.
Kao primjer ovog potonjeg, nerijetko se navodi androgini i erotizirani izgled Ivana Krstitelja na istoimenoj slici nastaloj 1514., za koju je Leonardu pozirao upravo stvarni Salaj.
Salajev život skončao je iznenada, u dvoboju, ali je i nakon smrti nastavio izazivati nered – supruga i njegove sestre posvadile su se oko nasljedstva, što nije čudo ako se zna da je Leonardo da Vinci, nakon svoje smrti, Salaju ostavio pola svog vinograda i nekoliko slika. Među njima, i dvije veom vrijedne - ranije spomenutog Ivana Krstitelja i Mona Lisu. Prijepori oko Salaja nastavili su se do današnjih dana, pa je Gianni Clerici u svojoj knjizi iz 2008., “Noć s Mona Lisom”, iznio hipotezu kako osoba koja je pozirala za najslavniju naslikanu ženu svijeta zapravo nije bila žena, nego muškarac. Salaj osobno.
Podijeli na Facebook
