Kiran Desai između dvije Indije – šarene, iskričave i vruće, i one čemerne i bezbojne

Piše Ilina Cenov

Uvijek kad imam priliku čitati knjigu, čija je radnja smještena u neku, meni egzotičnu zemlju, obuzme me posebna znatiželja. Osim što me zanima književna vrijednost djela, jedva čekam otvoriti prozor u neki novi, drugačiji svijet, svijet o kojem malo znam, a za koji sam sigurna da nudi mnoštvo novih saznanja.

Upravo tako je bilo i s mladom indijskom spisateljicom Kiran Desai i njezina dva odlična romana, koja zasad čine i jedina djela njenog književnog opusa.

Debitantski roman “Halabuka u voćnjaku guava“, izdan 1998. godine, Desai je pisala dvije godine u, kako kaže, vrlo zbrkanom procesu. Rezultat je svevremenska priča o Indiji i njezinim ljudima, smještena u provincijski, posve kaotičan grad Shahkot. Desai priču gradi oko mladića Sampatha, rođenog na dan kad je, nakon višemjesečne suše, pala kiša. Zbog tako znakovitog datuma rođenja, predviđena mu je velika i blistava budućnost, ali je ispalo potpuno suprotno. Naime, Sampath je posve običan, mušićav, mrzovoljan, lijen, po sposobnostima čak ispodprosječan zaposlenik oronulog poštanskog ureda, dakle miljama daleko od blistave budućnosti. Kako to njegov otac slikovito kaže: “Da nije bilo mene, Sampath bi sjedio u posebnom muzeju za ljude koji su križanci krumpira i ljudskih bića.“

Nakon svojevrsnog živčanog sloma, Sampath sjeda u autobus kako bi pobjegao iz svog grada, svog poštanskog ureda i od svoje, po mnogočemu, disfunkcionalne obitelji. Međutim, ne stiže daleko. Ubrzo, ugledavši voćnjak guava, silazi iz autobusa i penje se na jedno stablo s nakanom da tamo živi, u miru koji mu je prijeko potreban. Naravno, njegova sloboda i mir su kratkog trajanja jer, kako glasine putuju nevjerojatnom brzinom, obitelj ga pronalazi već sutradan. Nakon bezuspješnog nagovaranja da siđe s drveta, te beskorisnih savjeta koje su dali lječnik, homeopat, naturopat pa čak i čovjek koji živi pored kioska s čajem, otac odlučuje samo njemu logičnu stvar, a ta je da se čitava obitelj preseli u voćnjak.

Ubrzo se po okolnim mjestima širi glasina da u voćnjaku živi sveti čovjek, počinju stizati horde hodočasnika, te tako Sampath od obiteljske smetnje i sramote postaje izvor izdašne zarade. Sampath u svojim proročkim izjavama koristi informacije o žiteljima Shahkota, na koje je naišao čitajući kradom pisma dok je još radio u poštanskom uredu. Na taj način nailazi na sveopće divljenje neuke mase. Desai upravo majstorski ironizira pitanja koja postavljaju hodočasnici i Sampathove odgovore koji nemaju nikakve veze ne samo s postavljenim pitanjem, već i sa zdravim razumom. A masa hodočasnika širom otvara oči i divi se čudu...

Članovi Sampathove obitelji različito prihvaćaju činjenicu selidbe u voćnjak guava i Sampathovo pustinjaštvo. Nitko od njih ne vjeruje da je on zaista sveti čovjek. Ipak ga predobro poznaju. No svaki od njih odlučuje odigrati svoju ulogu kako bi Sampathu bilo što ugodnije sjediti na stablu, sad kad im je konačno tako vrijedan.

Otac obitelji, gospodin Chawla, tvrd, opor čovjek, bezrazložno visokog mišljenja o samome sebi, odmah uočava mogućnost zarade, te sve svoje aktivnosti usmjerava u tom pravcu. Majka Kulfi, čudakinja, čiji je životni smisao hrana i sve vezano uz nju, napokon uživa, jer u voćnjaku uspijeva ostvariti sve svoje kulinarske snove. Kuhajući s ljubavlju samo za Sampatha, u njezinom loncu se neprekidno krčkaju različite životinje, koje sama vreba i lovi, te sva sila aromatičnih trava i začina.

Najzad, tu su i Sampathova sestra Pinky, tipična adolescentica, ljepotica, ljuta do neba što mora živjeti u voćnjaku, tako daleko od bazara na kojem buja život, te baka Ammaji, bezuba starica u neprestanom trku oko članova obitelji te neprestanom lobiranju za svoju zubnu protezu!

Naravno, to nisu i svi likovi u ovome romanu, ima tu još i sladoledara, špijuna iz Podružnice za razotkrivanje lažnih svetih ljudi, nebrojene gomile susjeda, Sampathovih kolega iz pošte, policije, vojske, gotovo fantastičnih pijanih majmuna kradljivaca koji teroriziraju cijeli grad i mnogih drugih nadasve živopisnih likova. Kiran Desai vrlo uvjerljivo opisuje jednu šarenu, iskričavu, vruću, napučenu zemlju, tu Indiju nevjerojatnih ljudi i pijanih životinja, zemlju boja, mirisa, onih ugodnih, ali i onih krajnje neugodnih, nama čudnih običaja, hrane koja se stalno krčka i vremenskih (ne)uvjeta.

Svakodnevni život grada Shahkota, kako ga opisuje Desai, jest zapravo jedan veliki vrtlog u kojem se svi njegovi stanovnici neprekidno okreću. To je život preplavljem sveopćim žamorom i galamom. Spisateljica balansira na tankoj liniji između stvarnosti i fantazmagorije, ali ipak sam sklona prikloniti se ideji da je ta njena slika, koliko god nam bila čudna, ipak stvarnost Indije.

Desai obilato koristi suptilan, delikatan i vrlo inteligentan humor. Čak i kada nam možda ne bi bilo do smijeha ili kada, recimo, situaciju dovede na rub oružanog sukoba, humorom ublažava ozbiljnost te situacije. Vrlo često pretjeruje u opisima, ali Indija je zemlja u kojoj je pretjerivanje u svakom smislu normalno, čak i dobrodošlo. Ironija kojom se služi nije zločesta ili neugodna, to je ironija nekoga tko potječe iz zemlje koju opisuje i tko zna o čemu piše i baš zato i piše.

Jednostavno rečeno, smijuljit će vam se brk tokom čitanja, a ponekad ćete se i do suza nasmijati. Epizoda bake Ammaji i njene, teškom mukom na bazaru kupljene zubne proteze, koja kao da vodi neki svoj samostalan život neovisan o Ammaji, nezaboravna je. Baka zubnu protezu “peca“ u loncu riže s curryem, a znamo kakve je curry psihodelično žute boje. I kako je zamamnog osmijeha baka...

“Halabuka u voćnjaku guava” u svim je segmentima vrlo dobar debitantski roman izuzetno talentirane pripovjedačice. Desai je vješto izbjegla početničke pogreške, kao što su predvidljivost ili pretjerana širina teme. To je roman u kojem, i kad se ne događa ništa revolucionarno, radnja teče lagano, bez dosadnih dijelova ili zamora. Spisateljica me je vrlo vješto teleportirala u život indijskog grada i njegovih stanovnika, i uvjerena sam da se točno takva ili slična situacija događa u jednom od mnogih predjela Indije upravo ovoga trenutka. Ovaj roman osvaja pripovjedačkom lakoćom, nepretencioznim rečenicama, interesantnom radnjom, svojom egzotikom i odličnim, britkim humorom.

Drugi roman Kiran Desai, “Nasljeđe gubitka“, izdan 2006. godine, puno je ozbiljniji i teži. Za njega je Desai osvojila i prestižnu književnu nagradu Booker, kao najmlađa žena u povijesti dodjeljivanja te nagrade. Radnja je smještena u Indiju, u grad Kalimpong, 80-ih godina prošlog stoljeća. Za razliku od šarene i bučne Indije iz prethodnog romana, grad Kalimpong je siv, oronuo, turoban, osiromašen, obavijen vječnom maglom, vlagom, i tišinom. U taj grad na razmeđi ničega, u dijelu Indije koji se gotovo neprirodno ugurao između Nepala i Butana, spisateljica smješta likove, koji čine okosnicu romana: umirovljenog suca, njegovu unuku Sai i njihovog kuhara. Oni žive u oronuloj, od vlage i termita gotovo rastočenoj kući, na rubu siromaštva, bez dubljih međusobnih kontakata, gotovo kao stranci.

Sudac Jemubhai Patel je zlovoljan i razdražljiv starac, ponosan i prepun mržnje prema apsolutno svima. “Njegova mržnja bila je samostalno biće. Pojavila bi se i izgorjela te ponovno izronila po vlastitom nahođenju...“ Sudac u mladosti, izrazitim žrtvovanjem čitave svoje obitelji, dobiva priliku prestižnog školovanja u Engleskoj. Iako posebna, ta prilika je zapravo njegovo prokletstvo jer, stigavši u Englesku, osjeća da tamo ne pripada. U novoj sredini ne osjeća se kao čovjek. “Počeo se opsesivno prati, bojeći se da će ga optužiti da smrdi.“ Toliko je zaokupljen pokušajima da se pritaji i nestane, da od engleske kulture i povijesti nije uočio niti naučio baš ništa.

Povratkom kući postaje uvaženi sudac. Koliko se god osjećao strancem u Engleskoj, sada se tako, još i više, osjeća kod kuće. Osjeća se kao da ne pripada Indiji, gade mu se ljudi i zemlja, a posebnu mržnju i gađenje osjeća prema svojoj supruzi Nimi, koju ubrzo izbacuje iz kuće: “Što da radi s njom? Nije bila poduzetna, nije se znala zabaviti, nije bila sačinjena ni od čega, a njezina ga je pojava uznemirivala.“

Sai, 17-godišnja sučeva unuka, koja nesretnom igrom sudbine živi u njegovoj kući, starmala je i tužna djevojka. Ona proživljava nevinu, ali nesretnu ljubavnu priču s Gyanom, mladim učiteljem. Njihova ljubav biva na samome početku uništena njegovim apsurdnim i posve nepotrebnim sudjelovanjem u prosvjedima Nepalaca-Indijaca za samostalnost. Zbog svog, sasvim slučajnog, političkog angažmana, Gyan se, iako kukavica, osjeća važnim, te vrijeđa Sai zbog njenog “nedostatka indijstva“. Njihova nevina ljubav nepovratno je uništena, čak i prije nego li je uspjela prerasti u nešto ozbiljnije.

U liku kuhara Desai je sažela sav jad, siromaštvo i obespravljenost najnižeg sloja ljudi u Indiji. Kuhar je neuk i naivan, jadan i toliko beznačajan u društvenoj hijerarhiji da mu spisateljica, naglašavajući njegovu beznačajnost, čak ne daje niti ime. On je toliko obezvrijeđen i prezren kao čovjek da se u određenim situacijama čini kao da uopće ne postoji. Kuharevo siromaštvo je groteskno veliko, upravo nevjerojatno, “Sai je boljelo srce gledati kako je on siromašan...“ Kuharev čitav život samo je niz nesretnih događaja koje on opravdava sudbinom: “Jer sudbina inače pruža siromašnima veći udio u nesrećama za koje se nitko ne može okriviti.“ Svoj položaj u društvu on prihvaća bez pogovora, saginjući se pred svim životnim nedaćama, što ga čini još tragičnijim likom s dna socijalne ljestvice Indije.

Paralelno s radnjom smještenom u Indiju, pratimo i život mladog ilegalnog useljenika u SAD, kuhareva sina Bijua, neukog i nesposobnog mladića. Njegov život u New Yorku odiseja je različitih, slabo plaćenih poslova po smrdljivim restoranima, spavanja po podrumima zgrada, površnih prijateljstava, besmislenih snova o nedostižnoj zelenoj karti, za koju zapravo i ne zna što ona točno nudi.

Desai u ovome romanu prolazi kroz prostor i vrijeme da bi opisala dvije priče o emigraciji, istovremeno i slične i različite. Prva je priča satkana od sučeva sjećanja o studiranju u Engleskoj, sjećanja kojima se vraća starac, podnoseći životu račune. Njega je u emigraciji obilježilo nesnalaženje, nepripadanje, melankolija i nesreća.

Druga je, naravno, Bijuova suvremena priča, nalik tisućama drugih koje se upravo odvijaju. Nastojeći pobjeći iz Indije, u kojoj nema nade za bolju budućnost, Biju stiže u New York, gdje postaje ilegalni useljenik. On tehnički zapravo uopće ne postoji. Od Amerike kao obećane zemlje on nema ništa i nikoga, samo je jednu stepenicu više od običnog restoranskog, kuhinjskog štakora. U New Yorku susreće takve iste ljude, živopisne, polupismene strance bez ikakvih prava i budućnosti, jer “cijeli svijet bio je u podzemnim kuhinjama New Yorka...“ Desai vrlo jasno i brutalno razbija iluzije o boljem životu u emigraciji, jer kad dolaziš iz mjesta kojeg nema niti na jednoj ozbiljnijoj geografskoj karti, najčešće i ti prođeš kroz veliki svijet kao neucrtan...

Desai u ovome romanu razmatra i temu oružanog sukoba, koji nastaje u Kalimpongu zbog borbe Nepalaca-Indijaca za samostalnost. Opisuje eskalaciju sukoba u pravi rat, opisuje prosvjede i krvoproliće, ali ne ulazi preduboko u razloge sukoba niti zauzima strane. Bavi se i ostalim nedaćama koje slijede sukob, kao što su nestašica plina, vode, namirnica, štrajkovi koji traju sve duže i duže, policijski sat, te potpun prestanak svih uobičajenih životnih aktivnosti. Temom oružanih sukoba spisateljica prelazi okvire Indije, jer sugerira da su obilježja sukoba uvijek ista, mržnja je uvijek ista, ljudi u sukobu su isti, bez obzira na geografsku širinu ili povijesni period. “Tako se kretala povijest: polagano se gomilala i brzo sagorijevala. Nesuvislo je skakala i natrag i naprijed, obavijajući mlade starom mržnjom. Prostor između života i smrti naposlijetku je bio premali da se izmjeri.“

“Nasljeđe gubitka“ veće je književne vrijednosti od svojeg prethodnika. Ovaj roman sadrži pregršt višeslojnih i univerzalnih tema, te vješto isprepletenu radnju, koja je potvrdila Kiran Desai kao vrsnu pripovjedačicu. Njene rečenice spoj su pripovjedačke lakoće i zrelosti i iskustva spisateljice. Desai opisuje različitu Indiju od one u prethodnom romanu. Ova je Indija čemerna i bezbojna. To je zemlja u rasapu i problemima. Takvi su i njeni likovi: čemerni, nesretni i izgubljeni. Njihove su sudbine teške i sumorne, bez ikakvog svjetla na kraju tunela. Usprkos toj nesreći, ili možda upravo zbog nje, spisateljica ne preza od svog prepoznatljivog humora, vrlo britkog i pomalo crnog, ali ne i nepriličnog. Njezin humor te tragične životne situacije pomalo dovodi do ruba apsurda. Taj njen stil da kroz crni humor provlači najtragičnije moguće životne priče, podsjetio me na nama blisko Sarajevo, u kojem su za vrijeme najstrašnijeg bombardiranja, nastajali najbolji vicevi upravo na tu temu.

Šuška se da Kiran Desai piše novi roman. Kako ona sama priznaje, sadržaj tog romana bit će ispreplitanje nekih lokacija kako bi mogla objasniti istine i laži koje postoje između njih. S obzirom na egzotičan i neobičan svijet, koji je tako uvjerljivo prenijela na papir u svoja dva prethodna romana, mogu samo reći da jedva čekam novo putovanje Indijom!
 

Facebook komentari

Novo u katalogu