Kad nestanu papirnate knjige, po čemu ćemo pisati marginalije?

Zaključana u čikaški trezor, sa strogo kontroliranim klimatskim uvjetima, leži knjiga naziva “The Pen and the Book”. Smije ju se pogledati samo ako su uključene nadzorne kamere.

Ruku na srce, nije to neko djelo za kojim bi se pojagmili. Knjiga govori o tome kako ostvariti zaradu u nakladničkoj industriji, a jedini razlog zašto je toliko vrijedna da se čuva u trezoru jest zato što je neki neštovatelj knjige na marginama stranica načrčkao svoje bilješke. Taj čitatelj bio je Mark Twain.

U jednoj margini polemizira s autorom knjige Walterom Besantom, tvrdeći kako ništa “ne može biti gluplje” od toga da se koriste oglasi kako bi se prodale knjige, jer one nisu sol ili duhan. E pa sad… Davno je bilo to vrijeme kad se knjige nisu morale prodavati kao duhan ili sol. Dapače, kad bi se knjige barem mogle tako prodavati!

Twain je, očito, bio jedan od onih čitatelja koji je volio polemizirati s autorima na stranicama njegovih djela (što automatski znači da je svima drugima vjerojatno upropastio čitanje). Voljeli marginalije ili ne, činjenica je da su se nekada smatrale oruđem literarne arheologije, i da to oruđe, kao i pravo onih koji vole pisati zabilješke po rubovima stranica, sada dolazi u pitanje. Ako papirnate knjige doista nestanu, a zamijene ih elektronske, kako ćemo i gdje pisati marginalije? I kako ćemo ih sačuvati za buduće naraštaje?

Jedno je rješenje, zasad još moguće, objaviti knjigu kakvu je objavio nakladnik Oak Knoll. U ožujku će izaći djelo naziva “Other People’s Books” (Knjige drugih ljudi), koje govori o 52 sveska, od 1470. do 1986. godine, pripovjedajući kako su knjige dobile bilješke, kako su putovale kroz kolekcije i privatne ruke, je li po njima pisao njihov autor ili netko njemu blizak… Neke od tih knjiga danas pripadaju slavnim imenima moderne literature. Eseji objavljeni u knjizi otkrivaju, primjerice, kako su povezani predsjednik Lincoln i Alexander Pope, Jane Austen i William Cooper, Walt Whitman i Henry David Thoreau.

Marginalije su, otkriva se, bile jako popularne u 19. stoljeću, no u 20. stoljeću počeli smo ih tretirati kao grafite, nešto što pristojni i ugledni ljudi ne čine, piše The New York Times. Nestale, ipak, nisu. Dok je Nelson Mandela bio u zatvoru 1977. godine, među zatvorenicima je kolao primjerak Shakespeareovih sabranih djela. Mandela je napisao svoje ime pokraj slavne rečenice iz “Julija Cezara”: “Kukavice umiru mnogo puta prije svoje smrti”.
 

Facebook komentari

Primajte naš newsletter

Top liste - prema vašim ocjenama

Novo u katalogu