"Plastično” jato koje je uzbunilo svijet

Piše Tanja Tolić

Sve je započelo s malim oglasom u aljaškim novinama, zakopanim među morem ljubavnih ponuda. Pisalo je: “Svi koji su našli plastične igračke na plaži neka nazovu Obalnu stražu”. Ne svojom voljom, oglas je pokrenuo odiseju svjetskih razmjera koja će udružiti oceanografe, znanstvenike, izletnike, stručnjake za zaštitu okoliša i budale, uključujući i Donovana Hohna, autora istoimene knjige. Potjera za malim žutim patkicama, točnije za 28 tisuća malih plastičnih igračaka, pravim plastičnim jatom, prerasla je u međuvremenu u knjigu od 402 stranice naziva “Moby-Duck”. Sličnost s “Moby Dickom” Hermana Nevillea, naravno, nije slučajna, jer je patkice bilo teško uloviti kao i velikog bijelog kita. Pored toga, kao što je kapetan Ahab ostao bez broda i noge, tako bismo i mi, nastave li razne plastične patke lutati svijetom, mogli ostati bez svoga doma.

Desetoga siječnja 1992. godine teretni brod na putu iz Hong Konga u Ameriku naletio je na uragan. S palube je u more palo 28.800 plastičnih igračaka za kupanje. Jato je sačinjavalo 7200 crvenih dabrova, 7200 zelenih žaba, 7200 plavih kornjača i 7200 žutih patkica. Sve je to zaplovilo sjevernim Pacifikom. U godinama koje su uslijedile, igračke su se počele pojavljivati diljem svijeta, a o njima je prvi tekst, onaj oglas s početka priče, najprije napisao školski učitelj s Aljaske, Eben Punderson, a potom i Guardian, New York Times, slijedile su ih televizijske kamere, a potom i internetski postovi. Male žute patke postale su nautički ekvivalent urbane legende, a knjiga “Moby-Duck” priča upravo tu priču.

Punderson je bio taj koji je otkrio porijeklo patkica. Na jednoj koju je našao, još je bio vidljiv naziv proizvođača – The First Years. Raspitujući se kod lokalnog trgovca dječjim igračkama, a onda kopajući i u biblioteci obližnjeg koledža – jer ipak je on pasionirani novinar amater! – uspio je doznati da je jedna pošiljka igračaka izgubljena na moru. Napisao je članak i objavio ih u lokalnim novinama. Priča je tu trebala završiti, ali nije.

Godinama kasnije, igračke su se, osim na Aljasci i u Maineu, pojavile i na obali jednog od otoka u Aleutskom otočju, arhipelagu između Aljaske i Kamčatke. Godine 1995. pojavile su se jedna plava kornjača i jedna izbljedjela patka u državi Washington, a patke su se i dalje pojavljivale na Aljasci. Dean i Tyler Orbison, otac i sin, svakog su ljeta na aljaškoj obali pronalazili nove primjerke za svoju kolekciju: na desetke 1992., potom tri 1993., pa čak 25 komada godinu kasnije, a 1995. više niti jednu. Dvije godine kasnije igračke su se opet iznenada pojavile.

Gdje su sada? Jesu li otišle do Artika? Putuju li oko svijeta? Nosi li ih i dalje struja sjevernog Pacifika? I kako su, zaboga, ako su iste (a jesu!), završile na različitim stranama svijeta? Jer svaka je patka jednako težila, svaka je žaba bila jednako debela, a svaki dabar jednako aerodinamičan. Usprkos tome, jedna je kornjača završila u zubima labradora u Americi, a druga je otplovila gotovo do Sibira.

Kao lososi koji migriraju, tako su se teorije o patkama selile sa stranica jednih na stranice drugih novina i periodički objavljivale. Najuporniji je bio Scholastic News, časopis za djecu, koji je o plastičnoj floti izvještavao čak sedam puta! U međuvremenu, plastične igračke “postale” su gumene, a dok su ulovile pažnju Donovana Hohna, kornjače, dabrovi i žabe – svi su se pretvorili u patkice. Zavladao je svojevrsni “plastični rasizam”; žabe, kornjače i dabrovi medijima nisu, iz nekog razloga, bili toliko zanimljivi kao žute patke.

“Gubitak mašte cijena je koju smo platili za preciznost”, pročitao je jednu večer Hohn u prastarom Ocean Alamacu dok je istraživao sudbinu “jata”. Oceanograf Curtis Ebbesmeyer, kojeg je Hohn intervjuirao za knjigu, javnosti je postao poznat upravo zahvaljujući plastičnom jatu; prateći kuda se flota kretala mapirao je površinske oceanske struje i točno predviđao kada će se i gdje patkice pojaviti. Pored patkica, Ebbesmeyer je, jednako predano, pratio i flotu od 18 tisuća Nikeovih trkaćih tenisica koje su također s broda, ali 1999. godine, pale u more.

Većina plastičnih patkica, otkriva Donovan Hohn, inače zabrinuti otac sina Brune, zapravo su napravljene od PVC-a koji se potom omekšava aditivima kako bi se činile gumenima. Jedna od ironija industrijske proizvodnje jest što je čovječanstvo, kad je krajem 19. stoljeća počelo proizvoditi sintetičke polimere, slavilo jer će umjetni materijal spasiti brojne kornjače, kitove i slonove tako što će zamijeniti ebanovinu i kornjačevinu, dotad uobičajene materijale. Jedna plastična patkica sasvim sigurno nije problem, ali jest mnogo njih. PVC se u okolišu razgrađuje stoljećima, a svega se pet posto postojeće plastike uistinu reciklira.

Pojam “sintetički”, u današnjem smislu riječi “neprirodan i kemijski stvoren”, nije se pojavio na papiru do 1874., pet godina nakon što je sintetika prvi put industrijski proizvedena u obliku celuloida. U 137 godina svoje povijesti, sintetički svijet, piše Hohn, i sam je izrastao u neku vrstu divljine. Svijet u kojem danas živimo gotovo je u potpunosti stvoren našim rukama. Priroda je gurnuta u drugi plan. Primjer? U prirodi postoje 142 poznate vrsta iz roda Anatidae, obitelji kojoj pripadaju bijele patke, labudovi i guske. Od tih vrsta, samo jedna, bijela pekinška patka, domaća životinja, za potomke ima potpuno žute pačiće. Otkako je izumljena plastika, četiri poznate vrste iz roda Anatidae su izumrle. Istodobno, prema procjenama jednog kolekcionara, otkako je stvorena plastika proizvođači igračaka “izumili” su više od 5000 različitih varijacija pataka, od kojih su gotovo sve – žute, a većina nije napravljena od gume, nego od “plastičnog” polivinil klorida, inače derivata ugljena.

Prema procjeni California Coastal Commission, neovisne državne agencije, na svakoj četvornoj milji oceana danas pluta 46 tisuća komada vidljive plastike. Stručne procjene govore da na svakih pola kilograma zooplanktona u sjevernom Pacifiku dolazi tri kilograma plastike. Zooplanktoni probavljaju te djeliće plastike, što znači da se plastikom hrane i kitovi usani, primjerice plavi kitovi ili kitovi perajari, kojima su ti arktički planktoni baza prehrane.

“Isprani” od sunca i morske vode, patkice i dabrovi koji su pali u more 1992. godine danas su bijele boje. Kornjače i žabe, tako nepopularne u medijima, još se drže svoje originalne boje. Dvije su dječje knjige dosad napisane o plastičnom jatu koje plovi svijetom, a ironija je da su patke, dabrovi, žabe i kornjače postali predmet kolekcionarskog interesa. Jedan primjerak zna dosegnuti cijenu i do 1000 dolara. Pet stotina puta višu nego što biste platili u dućanu da uveselite kupanje svojoj šestomjesečnoj bebi.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu