Trenutno
niste prijavljeni.

Moda na glavi - 50 šešira koji su promijenili svijet
Objavljeno: utorak, 15.03.2011.

Piše Tanja Tolić

Šešir ima tri glavne, ne nužno međusobno ovisne funkcije. Prva i vjerojatno fundamentalna jest da štiti glavu od nevremena, a ponekad i udaraca. Vunena zimska kapa i biciklistička kaciga tu su, bez sumnje, prirodni saveznici. Druga mu je funkcija simbolična i emblematska – i kruna i kuharska kapa upućuju na ulogu onoga koji šešir nosi. Treća, iako ne najmanje bitna, funkciju zapravo svodi isključivo na estetiku – jer šeširi, više možda nego ijedan drugi odjevni predmet, imaju tu moć da transformiraju osobu kojoj pripadaju.

Sjedeći tako ponosno na glavi i toliko blizu lica svojeg nositelja, šešir se lako stapa sa svojim vlasnikom i njegovim identitetom, nerijetko na doista izuzetne načine. Šeširi koji su svoje vlasnike učinili ikonama stila – bilo u modnom, bilo u kulturološkom, bilo u političkom smislu – svojevrsni su okvir za neke veoma humane trenutke u našoj povijesti, piše Robert Anderson u upravo objavljenjoj knjizi “50 Hats That Changed The Word” (50 šešira koji su promijenili svijet), u izdanju Design Museuma.

“Možda upravo ta živopisnost, zajedno s kultom neformalnosti koji je zavladao, djelomično objašnjava zašto je moda šešira u padu otkako je završio Drugi svjetski rat. Šešir privlači previše pozornosti; previše otkriva o onome tko ga nosi. Srećom, posljednjih je godina kitničarstvo – umjetnost proizvodnje elegantnih šešira – doživjelo ponovni procvat, kojeg predvode dizajneri poput Philipa Treacyja i Stephena Jonesa”, piše Anderson.

Od visoke bijele kape chefa do kaubojskog “stetsona” jedna od primarnih funkcija šešira je da označava status. Vrhunac te simboličke funkcije objedinjen je u kruni, čak i kad nije na kraljevskoj glavi, jer svejedno simbolizira moć. Jedna od najstarijih “preživjelih” kruna ona je Monomahova (oko 1300. godine) - njome su se inaugurirali ruski vladari punih 400 godina, a iako su se Rusi prilično davno i krvavo riješili monarhije, kruna Monomaha je i nakon 90 godina zadržala mističnu auru.

Kruna neizbježno uz sebe vežu mitove, a prema jednome, ruski princ Vladimir Monomah dobio je upravu tu krunu na dar od bizantinskog cara Konstantina IX. Monomaha (koji je vladao u vrijeme crkvenoga raskola), a koji je tim darom na ruskoga princa i službeno prenio “žezlo” vladara kršćanskoga svijeta. Vjeruje se da je kruna izrađena negdje u središnjoj Aziji i da ju je Bizantincima darovao kan Zlatne horde, srednjovjekovne mongolske države.

Početkom 19. stoljeća, prosvijetljeni sultan Otomanskog carstva Mahmud II. (1785-1839) dekretom je obustavio nošenje tradicionalnog muškog pokrivala, turbana, i zamijenio ga crvenim fezom, kojeg su već nosili neki grčki stanovnici i otomanski mornari u sjevernoj Africi. Dekret je naišao na otpor, čak i od zapadnjaka koji su dolazili u Konstantinopol, a kojima je nedostajala romantična egzotika turbana i iritirala ih ružnoća feza.

Tijekom 19. stoljeća Turci su, međutim, naučili nositi fez s ponosom, a usprkos njegovoj očitoj nepraktičnosti, nosili su ga i turski vojnici. A onda, 1925. godine, i fez je pogodio nesretan obrat sudbine: još jedan prozapadnjački orijentiran turski vođa, republikanac Mustafa Kemal Atatürk, obukao je trodijelno odijelo i na glavu stavio “panamu” te proglasio da je fez ilegalan. Glavni turski grad preplavili su zapadnjački šeširi; Turci su muku mučili pokušavajući pronaći adekvatno pokrivalo za molitvu.

Smisao šešira nije uvijek da pokazuje, otkriva ili razotkriva. Neki od njih su smišljeni zato da prikriju i sakriju identitet svojega nositelja. Današnje slavne osobe skrivaju se ispod bejzbolskih kapa, špijuni u filmovima nose šešire duboko navučene na lice, gotovo do nosa. U ekstremnom obliku, kao što je balaklava (potkapa, “fantomka”), šešir je zapravo postao maska koja pokriva cijelo lice, osim očiju.

Originalna funkcija balaklave bila je da štiti onoga tko ju nosi. Porijeklo vjerojatno vuče od vunenih “kaciga” koje su nosili britanski vojnici u Krimskom ratu (1853-1856), u kojem je hladnoća odnijela gotovo jednak broj žrtava kao i oružani sukob. Šešir – koji je dobio ime prema krimskom selu i mjestu na kojem se vodila glavna bitka – lako se može prilagoditi da se pokriju usta i nos ili se pak može nositi oko vrata, kao šal. Balaklava je zbog toga danas popularna među sportašima, a ne samo među onima koji su joj, kao “modni accessories” pridodali i kalašnjikov.

Toliko o statusu, okrenimo se modi. Jednako koliko je Pariz bio, kako je jednom prilikom zapisao esejist Walter Benjamin, “glavni grad 19. stoljeća”, tako je i glavno pokrivalo za glavu toga stoljeća bio – cilindar. Na njegovom vrhuncu popularnosti, negdje između 1860. i 1870. godine, ulice i drugi “muški” prostori toliko su bili njima napučeni, da su izgledali kao šume dimnjaka. Šešir je ostavljao dojam ozbiljnosti, povjerenja i, nesumnjivo, njegov oblik nije bio slučajno falusoidan. Bio je pravi kontrapunkt arketipskom ženskom pokrivalu za glavu toga doba, viktorijanske ere – skromnoj, zaštitničkoj kapici (bonnet), zapadnjačkoj i krišćanskoj verziji muslimanskog hidžaba.

Žena koja je nosila tu kapicu, kao da je javno izvjesila znak svoje čistoće i skromnosti. Ta je skromnost ponešto bila uvjetovana i arhitekturom tog “domaćinskog” šeširića – tako su bili napravljeni da žena nije mogla pogledati ni lijevo ni desno, a da pritom ne okrene cijelu glavu. Danas ih, srećom, možemo vidjeti još samo u fimskim i tevizijskim ekranizacijama romana Jane Austen.

Tim je možda veća ironija što su muškarci toga doba nosili šešire, čije su se rane verzije pojavile u Francuskoj i Britaniji, u kasnom 18. stoljeću, među kicošima. Ekstravagantno visoki i šareni, njihova pojava izazvala bi govorkanje svaki put kad bi bili viđeni na ulici, zbog čega su ih Francuzi nazivali “incroyable” (“nevjerojatni”). Do 1830. godine, šešir se već udomaćio u pristojnom društvu, a do 1850. godine, pod patronatom princa Alberta, šešir je poprimio serioznu boju i oblik. Postao je zauvijek crn. Do tada se i njegova karakteristična traka, prije izrađivana od dabrovog ili zečjeg krzna, počela izrađivati od svile.

Prema kraju 19. stoljeća, popularnost šešira polako je jenjavala, a muškarci su na glave počeli stavljati opuštenije, manje pompozne varijante. No cilindar je ipak preživio – u holivudskim filmovima s njim na glavi plesao je Fred Astair u 20. stoljeću, danas ga poneki pripadnici britnaskog plemstva nose na vjenčanjima ili u danima konjskih utrka, a ušetao se i među one “siromašnije”, pa ga na glavi nose vratari skupih hotela.

Ako je ikad postojao šešir koji je jasno simbolizirao cijelu jednu mušku kulturu (dobrim dijelom zahvaljujući holivudskoj produkciji 40-ih i 50-ih godina), onda je to bio kaubojski stetson – širokog oboda, visoke krune. Jedan pogled na njega, i već ste jahali američkom prerijom, osjećali slobodu, miris avanture i jako muškog znoja američkih macho muškaraca Divljeg zapada. Za dobar dio stetsonove simbolike, da ne kažemo nostalgije, odgovorne su okolnosti u kojima je rođen.

John Batterson Stetson (1830-1906) osmislio je prototip dok je lovio u Coloradu 60-ih godina 19. stoljeća. Original je bio napravljen od dabrova filca i osmišljen tako da čuva glavu u ekstremnim uvjetima – bio je lagan i otporan na vodu. Stetson je svoju ideju za šešir predstavio proizvođaču u Philadelphiji 1865. godine, a “Boss of the Plains” (Gospodar ravni), kako je prvi model bio nazvan, uskoro je postao statusni simbol.

Stetson je sigurno bio popularan, no nije se mogao niti uspoređivati sa seksepilom kojim je zračila bajkerska kapa koju je Marlon Brando nosio u “Divljaku” 1953. godine. U “potfrknutim” levisicama, bijeloj majici, kožnoj jakni i “it” kapi, Marlon Brando je, glumeći vođu bajkera Johnnyja Strablera, izazvao potpuni šok u konzervativnoj Americi.

“Divljak” je prezentirao jednu sasvim novu, “sirovu” modu koja je bila začinjena žestokom dozom otpadništva. Kapa, s kožnim šiltom i “napuhnutom” krunom izrađenom od devine dlake, bila je uobičajeni stil tadašnjih bajkera, a proizašla je iz radničkih kapa 19. i ranog 20. stoljeća. Takve kape nisu imale nikakvu “zaštitnu” funkciju; bile su isljučivi simbol radničkog mačizma. Pristojni, gospodski muškarci toga doba, osobito na filmu, nosili su pustene fedore i siva odijela.

Sličan naboj testosterona kao bajkerska kapa, ima i ona bejzbolska, iako je danas nose i muškarci i žene, i sportski tipovi i oni koji su život proveli na kauču, i filmske zvijezde i političari, i oni koji imaju smisla za modu, kao i oni koji nemaju pojma o odijevanju. Popularnost bejzbolske kape, ukratko, mogu nadmašiti samo, valjda, Big Mac i Coca-Cola. Tajna njezinog uspjeha je, naravno, u jednostavnosti i praktičnosti. Kapa koja je originalno osmišljena za sportske terene svoj standardni oblik poprimila je 1954. godine, kada ju je službeno prihvatila američka bejzbolska liga. Lagana je, udobna i jeftina, a tvrdi šilt štiti oči od sunca.

No niti jedan, ali baš niti jedan od dosad nabrojenih šešira ne može se mjeriti s kultnim statusom beretke koju je nosio Che Guevara. “Guerrillero heroico”, kako se zove fotografiju koju je 1960. snimio Alberto Korda, učinila je od marksističkog revolucionara suštinsku postmodernu ikonu. Nema na čemu nije odštampana ili nacrtana ta fotografija koja je postala simbol mladenačkog idealizma i glamuroznog buntovništva (toliko o marksizmu, usput).

Moć, naravno, izvire iz Cheovog lica – koji istodobno nalikuje na Krista, a uspijeva biti i seksi – no i crna beretka odigrala je bitnu ulogu u toj obrnutoj ikonoklastici. Ozbiljna i bez ukrasa, ako se izuzme mala crvena zvijezda, beretka je u sebi utjelovila sve ono što Che simbolizira, iako se i prije njega povezivala s politikom lijevoga krila. Nosio ju je, uostalom, i Jean-Paul Sartre, ali on vjerojatno nije bio dovoljno seksi kao Che da bi većina to zapamtila. Beretka doista vuče porijeklo iz Francuske, ali nije bila omiljeno nacionalno pokrivalo za glavu – prototipsku verziju, txapelu, nosili su baskijski seljaci u Pirenejima kako bi se zaštitili od planinske izmaglice.

Ženski šeširi s poviješću su se poigravali ponešto drugačije. Tijekom 1780-ih godina jedna od najutjecajnijih žena u Francuskoj bila je kitničarka Rose Bertin (1747-1813). Rose je imala važnu klijenticu, caricu Mariju Antoinettu osobno, pa je tako, nehotice, svojim šeširima za kraljevsku glavu Pariz učinila središtem visoke mode i postavile temelje za proslavljene modiste koji su se održali do danas. Kao dizajnerica šešira, teško da se Rose mogla pohvaliti inovativnim pristupom – slijedila je uobičajene modne trendove toga doba, a njezin najveći doprinos je bio da je šešire izrađivala sve većima i većima. Vjerojatno u skladu s time kako je rastao ego njezine klijentice.

U Versaillesu kasnog 18. stoljeća teško je bilo dokučiti gdje završava frizura, a počinje šešir. Slojevi baršuna, satena i svile, urešeni draguljima i rijetkim perjem, ukrašavali su vrh komplicirano složenih uvojaka naprašene kose. Te gigantske, ekstravagantne frizure imale su i svoje funkcije – jednom bi iskazivale patroitizam, drugi put bi odavale počast nekom važnom događaju, a treći put bi naprosto ugađale taštini dame koja je htjela zasjeniti suprugu svog ljubavnika ili ljubavnicu svog supruga. Bertinine kreacije bila su skandalozno skupe; nekoliko su puta nadmašivale mjesečnu radničku plaću. Nije pretjerano reći da je ta talentirana “marchande de modes”, potpirujući kraljičinu ljubav prema grandioznosti, zapravo pomogla da dođe kraj monarhiji.

Žena su od tada na glavi nosile koješta – ogromni, ekstravagantni šeširi vratili su se ponovno u modu u edvardijansko doba, početkom 20. stoljeća, no nisu dugo potrajali jer su ih već 20-ih godina zamijenili uz glavu priljubljene kapice, slavni cloche, koji je u kasnijim desetljećima doživio “revival” dodatkom širokog, mekanog oboda. Još traju debate oko toga je li cloche izumila proslavljena pariška kitničarka Caroline Reboux (1837-1927), no bez sumnje ga je popularizirala. Početkom 20-ih godina cloche je postao integralni dio opuštene, nestašne ženske mode toga doba, čija su glavne odrednice bile, do tada nezamisliva bob frizura, crveno namazane usne i ravno rezana haljina.

Šeširi u obliku zvona pojavljivali su se i prije Prvog svjetskog rata, no tijekom 20-ih su postali minimalistički, a obod im je sasvim nestao, što je bilo miljama udaljeno od pompoznih edvardijanskih pokrivala. Praktičan i suvremen, cloche se dobro slagao s dječačkim frizurama koje su tada bile u modi, simbolizirajući tako androginu ženu koja je počela eksperimentirati s “muškim” slobodama – seksom, pušenjem i vožnjom automobila.

Skupe verzije clochea, kakve su se mogle kupiti u dućanu Caroline Reboux, bile su zanimljiv kolaž filca, eventualno ukrašene tek brošem u stilu Art Decoa. Nosili su se duboko nasađeni na čelo, do pola očiju, a takav zvonoliki šeširić, koji je prikrivao pogled, nalagao je ženi reputaciju “žderačice muškaraca”, pri čemu je glavu uvijek morala držati visoko. Žene su tada uistinu ostavljale dojam.

Sljedeći put kad je šešir imao takav učinak na žensko samopouzdanje dogodio se nakon razaranja Drugog svjetskog rata. Dior je predstavio svoj New Look i ponovno od Pariza učinio modnu prijestolnicu. Ruku na srce, iako je Dior predstavio svoju kolekciju kao “novi stil”, bilo je to daleko od istine – široke suknje u slojevima, utegnuti strukovi i moda koja je od žene činila ultraženstvenu skulpturu vraćali su sjećanja na 19. i početak 20. stoljeća (ali što je u modi uopće više novo?).

Modni dodaci bili su ključni za New Look, a šešir se posebno snažno pozivao na uzore iz prošlosti. Diorovom kolekcijom 1947. godine dominirali su slamnati šeširi niske krune. Forma šešira bila je apstraktna i pojednostavljena, no svejedno je podsjećala na šešire ukrašene vrpcom, kakve su nosile pastirice u 18. stoljeću, ili pak tradicionalno odgojene žene u Indokini, francuskoj koloniji u to doba. Kreirajući modne dodatke za kolekciju New Look, Dior je bio pod snažnim utjecajem svoje muze, egzotične Mitze Bricard (1900-1977) koja je voljela luksuz, a od 1948. je vodila njegov kitničarski odjel.

I za kraj, ono što je, jednom davno, bila Rose Bertin za Mariju Antoinettu, to je danas, za kraljice ekstravagantnog stila, irski kitničar Philip Treacy. Studirao je modu u Dublinu, a potom dizajnirao šešire za Alexandera McQueena u Givenchyju i Karla Lagerfelda u Chanelu, iako je njegove najluđe kreacije nosila, i inspirirala, urednica Tatlera Isabella Blow (1958-2007), koja mu je pomogla i da započne samostalni biznis.

Isabella je, bez problema, na glavi nosila perje, instalacije, jedrenjake, jastoge, i što god bi Treacyju još palo na pamet. Tvrdila je kako voli njegove šešire jer sprečavaju strance da joj se previše približe, iako prave razloge njezine ljubavi prema otkačenom dizajneru vjerojatno treba tražiti u zajedničkom obožavanju – dramatičnosti. Treacy, naravno, zna dizajnirati i formalnije šešire, no smisao njegove mode oduvijek je bio da privuče pažnju, da ne bude tiha. Dobro iskrojena drama ključni je sastojak njegova stila.


Broj nabora na kuharskoj kapi označava broj načina na koji zna skuhati jaje
Još jedan “statusni” simbol, bez sumnje je i kuharska kapa. Godine 1890. francuski kuhar Auguste Escoffier (1846-1935) preselio je u London, jer je postao glavni kuhar u novom luksuznom hotelu, Savoyu, kojeg je netom bio otvorio impresario Richard D’Oyly Carte. Tijekom Francusko-pruskog rata (1870-1871) Escoffier je radio kao vojni kuhar, pa je na britansku kulinarsku scenu, zajedno s pojednostavljenim interpretacijama klasičnih francuskih jela, uveo i vojnu disciplinu. Osoblje – od glavnog chefa do običnog pripravnika – bilo je striktno organizirano po hijerarhiji, a radilo se kao u tvornici. Escoffier je, logično, inzistirao i na urednim i čistim uniformama, pri čemu je kuhareva kapa u kuhinji bila ekvivalent kraljevske krune na dvoru. Postoje dvojbe oko toga kako je točno nastao taj nevjerojatni šešir - toque blanche, no svi se uglavnom slažu kako kuhari njegov izum imaju zahvaliti Escoffierovom slavnom prethodniku, Antoineu Carêmeu (1784-1833), prvom kuharu koji je prakticirao haute cusine. Visina “krune” upućivala je na važnost osobe u kuhinjskoj “brigadi”, a broj nabora na chefovu vještinu, odnosno broj načina na koji zna pripremiti jaje.
 

Novo u katalogu

  • Bijeli vlak na nebu moga grada

    Veronika Santo
    Bijeli vlak na nebu moga grada

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Život i djelo Ilije Cazanea

    Rǎzvan Rǎdulescu
    Život i djelo Ilije Cazanea

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Knjiga života

    Deborah Harkness
    Knjiga života

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Istina o Slučaju Harry Quebert

    Joël Dicker
    Istina o Slučaju Harry Quebert

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Mali Dragulj

    Patrick Modiano
    Mali Dragulj

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Vojnici

    Sönke Neitzel, Harald Welzer
    Vojnici

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Iskra

    Neven Orhel
    Iskra

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Na otvorenom kraju

    Nikica Petrak
    Na otvorenom kraju

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Zovem se nebo

    Tanja Tolić
    Zovem se nebo

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Agnesina ispovijed

    Hannah Kent
    Agnesina ispovijed

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Snoputnik

    Zoran Žmirić
    Snoputnik

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Tamno ogledalo

    Ivana Rogar
    Tamno ogledalo

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Hotel Bospor

    Esmahan Aykol
    Hotel Bospor

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Accabadora

    Michela Murgia
    Accabadora

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Café Hyena

    Jana Beňová
    Café Hyena

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Luda knjiga

    Ayfer Tunç
    Luda knjiga

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Gost iz galaksije

    Teofil Pančić
    Gost iz galaksije

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Umri ženski

    Marina Vujčić
    Umri ženski

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Zvuk banana

    Ece Temelkuran
    Zvuk banana

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Kolumnist iz sjene

    Predrag Crnković
    Kolumnist iz sjene

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Ivo Politeo: Porazi i slava

    Vlado Rajić
    Ivo Politeo: Porazi i slava

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Druga

    Ece Vahapoğlu
    Druga

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Blue Moon

    Damir Karakaš
    Blue Moon

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Informatičar starog kova

    Kristijan Mirić
    Informatičar starog kova

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Sigurno kao svitanje

    Francine Rivers
    Sigurno kao svitanje

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Odjek u tami

    Francine Rivers
    Odjek u tami

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Glas u vjetru

    Francine Rivers
    Glas u vjetru

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Major Tom

    Karmela Špoljarić
    Major Tom

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Bog podzemlja

    Ursula Poznanski
    Bog podzemlja

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Takve se stvari događaju ljudima

    Stanislava Nikolić Aras
    Takve se stvari događaju ljudima

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi