Manil Suri – o životu koji je završio na stubama zgrade i opsesivnoj ljubavi majke prema sinu

Piše Ilina Cenov

Kad sam negdje pročitala da je indijski pisac Manil Suri, ne samo autor svjetskih bestselera “Smrt Višnua” i “Doba Šive”, već i vrstan matematičar, koji predaje na Sveučilištu Maryland u SAD-u, mome interesu za njegovu književnost nije bilo kraja. S obzirom da je profesor matematike, bilo je očito da poznaje brojke, ali, postavljalo se pitanje: poznaje li i slova? O daa, itekako! A to sam otkrila već nakon desetak pročitanih stranica.

Njegov debitantski roman “Smrt Višnua”, izdan 2001. godine, inspiriran je stvarnom osobom, Višnuom, koji je stanovao na odmorištu stubišta zgrade u kojoj je Suri odrastao. Naime, život na stubišnom odmorištu nije u tom dijelu Indije nikakva tragedija, i pisac to opisuje kao sasvim normalan stambeni prostor. Radnja romana smještena je u zgradu u Bombayu, gdje na stubišnom odmorištu, u besvjesnom stanju, umire čovjek imenom Višnu. On je zapravo sluga, koji živi na odmorištu, čovjek koji za ostale stanovnike zgrade obavlja sitne poslove i od njih prima skromnu milostinju. On je alkoholičar i sitni lopov. Ne može ga se čak niti nazvati pravim lopovom, jer je njegov lopovluk posve bezuspješan, a time i bezopasan.

Višnu se u stanju snoviđenja prisjeća svoga djetinjstva, priča i legendi, koje mu je pričala majka, i svoje jedine i nikad prežaljene ljubavi, prostitutke Padmini. U tom polusvjesnom stanju, Višnu podvlači crtu i rezonira svoj život, svjestan kraja koji se neumitno bliži. Ali, Višnu taj kraj ne shvaća tragično. Smrt je za njega samo prijelaz u neki drugi život, možda čak i bolji od ovoga sada. Kako mu se svijest sve više zamućuje i napušta tijelo, tako se u njegovom umu stvara i progresivno raste ideja da je on zapravo hinduistički bog istog imena, Višnu, veličanstveni zaštitnik svijeta.

Oko jadnog, umirućeg Višnua isprepliću se životi ostalih stanovnika zgrade. Na prvom katu ratuju gđa Arsani i gđa Pathak, dok njihovi inferiorni muževi samo sliježu ramenima na te njihove ratove. Na drugom katu je muslimanska obitelj Jalal, čiji sin Salim potajno ljubuje s kćeri obitelji Arsani, lijepom Kavitom. Gospodin Jalal, nakon godina provedenih u uvjerenju da “je za tu potrebu da se vjeruje u nešto nadnaravno bila odgovorna neka mana u ljudima, neki urođeni nedostatak”, odjednom počinje pretjerivati u svom novom vjerskom zanosu. Pokušava stanarima zgrade, a i šire, objasniti svoje vizije umirućeg sluge Višnua kao boga, a samog sebe kao svojevrsnog proroka. Na posljednjem katu živi udovac Vinod Taneja, čovjek koji niti nakon 17 godina nije prebolio smrt supruge, i koji živi za dan kad će joj se konačno pridružiti.

Uz priču o smrti, dakle o kraju ovozemaljskog života jednog čovjeka, Manil Suri je pokazao i isprepleo svu razigranost i raznolikost života, koji buja u samoj zgradi i oko nje. Višnu, koji umire i “leži nepomično, označavajući mjesto koje mu pripada na ovom svijetu”, a to je obično stubišno odmorište, ne predstavlja nikakvu prepreku ostalim stanarima za nastavak normalnog života. Svi oni, više ili manje iskreno, žale što on umire, ali nitko istinski ne zastaje da bi mu pomogao, niti se ikome od njih radi toga život iole mijenja. Stanari se nastavljaju svađati, lagati, krasti, vole se, mrze, tuku, zadirkuju, tuguju.

Zapravo, stanari posve nesvjesno žive hinduističko poimanje života i smrti, kao jedan neminovni ciklus umiranja i rađanja, gdje je smrt samo prijelaz u novi život. Pa zašto da onda razbijaju glavu oko umirućeg Višnua? Iako, kako se penjemo po katovima zgrade, tako u njezinim stanovnicima sve manje prevladavaju niske strasti, a sve više dominira duhovnost. Znakovito ili ne, na posljednjem katu zgrade živi samo jedan čovjek...

Manil Suri je zaista napisao izvrstan roman. On opisuje vremenski vrlo kratko razdoblje od svega dan ili dva, zapravo jednu kratku sličicu u svakom pogledu nevjerojatne zemlje Indije. To je zemlja kontrasta, administrativnog kaosa, grotesknog siromaštva, užasne galame, neobičnih stanovnika i njihovih još neobičnijih sudbina. Kroz priču o suvremenoj, šarenoj i živahnoj Indiji i njezinim stanovnicima opsjednutim bollywoodskim filmovima, vrlo je interesantno, suptilno i nenametljivo protkao i prilično složenu i bogatu hinduističku mitologiju.

Time je nas, koji se ne možemo pohvaliti zavidnim znanjem jednog tako složenog religijskog sustava, približio i upoznao s interesantnim i relativno nepoznatim svijetom legendi i mitova, a da pri tome nije niti dosadan niti naporan. Jer, Suri nije napisao religijsku enciklopediju, već roman, pa nas ne zamara prevelikom učenošću ili količinom podataka, ali nam svejedno daje uvid u jedan zanimljiv svijet hinduističke mitologije.

Stanari zgrade, zapravo čine, kako to i sam Suri navodi, kaleidoskop životpisnih i zanimljivih likova, te svi igraju jednako važnu ulogu u romanu. Naravno, pisac nije bježao od vrlo finog i simpatičnog humora, dodajući i prstohvat pretjerivanja, toliko karakterističnog za Indiju, zemlju toliko apsurdnih suprotnosti.

Drugi roman “Doba Šive”, objavljen 2009. godine, Suri je pisao čak sedam godina, želeći, kako sam kaže, da novi roman bude posve različit od prethodnog. I u tome je u potpunosti uspio!

Roman je pisan u prvom licu, a narator je žena, Meera, koja svome sinu Ašvinu priča priču svoga života od 1955. godine pa do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Roman je podijeljen u pet dijelova, već prema različitim fazama Meerina života i razvoja indijske državnosti.

Meera svoju priču počinje u Delhiju, trenutkom upoznavanja svojeg budućeg supruga, neostvarenog pjevača Deva. U nastojanju da pobjegne od svoga oca, koji je, iako kozmopolitskih i prilično naprednih uvjerenja, zapravo strahovito autoritativan, Meera brzopleto ulijeće u brak. Kako je to 50-ih godina bilo uobičajeno, useljava u kuću suprugove brojne obitelji. Vrlo brzo uviđa da je njezina nova obitelj izrazito ortodoksna i prepuna predrasuda, da su muškarci u obitelji izrazito dominantni, te da je njezin brak daleko od ideala ljubavi o kojoj je maštala.

Njezin se život stubokom mijenja. Meera i njezin muž Dev se ponajprije sele u Bombay, a desetak godina kasnije Meera postaje majka dječaka Ašvina. “Uvijek sam te zamišljala kako se rađaš iz Sunca, kada nebo proguta zvijezde...”, samo je početak složenih emocija, koje Meera osjeća prema svome sinu. Njegovim rođenjem, Meerin život konačno dobiva smisao, dijete ispunjava duboke praznine koje su u njoj oduvijek postojale. No, tako silovita ljubav ima i svoje posljedice, s kojima će se Meera ubrzo morati suočiti.

Suri je izvrsno opisao odnos Meere i Deva. Naime, brak zasnovan na pogrešnim osnovama i uz najveći trud može biti samo takav - pogrešan! Vrlo detaljno su opisani njihovi neprestani sukobi i nezadovoljstva, način na koji Meera promatra svoga muža, nezadovoljavajuća dubina emotivnih i seksualnih odnosa, kao i neprekidna međusobna predbacivanja. Tu i tamo iznikne koja zraka ljubavi, ali ona vrlo brzo blijedi.

Odnos Meere i njezinog sina Ašvina pratimo od njegovog rođenja pa do šesnaeste godine. Meera je u početku požrtvovna i brižna majka, međutim Suri upravo maestralno vodi priču dalje. Meera se pretvara u posesivnu majku, koja nikako nije spremna svog sina pustiti od sebe niti će ikada to moći: “Nisam li oduvijek znala da ćeš ti biti onaj koji je obećan? Onaj kojem sam povjerila ključ svoje budućnosti još prije no si rođen?”

Sebično vezuje dječaka za sebe, i čak joj je draga njegova povučenost u odnosu na drugu djecu: “Postojala je i jedna pozitivna stvar u tvojoj stidljivosti, zbog koje sam osjetila ubod krivnje. Ako si odbijao družiti se s drugima, veza između nas morala je bivati sve čvršćom.” Naposlijetku, njihov odnos prerasta u posve neprimjeren odnos majke i djeteta, i tome neminovno mora doći kraj, na ovaj ili onaj način.

Dok je pisao ovaj roman, kako sam Suri priznaje, Meera i njezin glas su živjeli u njemu. Ta poistovjećenost sa ženom, suprugom i majkom se itekako osjeća. Naime, niti u jednom trenutku mi nije palo na pamet da roman piše muškarac, a ne žena. Suri je nevjerojatno uvjerljiv i intrigantan pišući ženskim senzibilitetom. Odlično je opisao tu krajnje tanku granicu između ljubavi i sebičnosti, između toga da ti je dijete sve na svijetu, jer je tvoje i jer ga voliš, i situacije kad ti dijete postane sve na svijetu, jer nemaš baš ništa drugo.

Usporedo s dubokom i intimnom pričom o životu žene, također protkanom hinduističkom mitologijom, razvija se i priča o rađanju indijske državnosti. Samo proglašenje neovisnosti Indije 1947. godine i podjela zemlje na Indiju u užem smislu i Pakistan, bili su tek početak složenog i burnog procesa indijske državotvornosti. Upravo kao što hinduistički bog Šiva simbolizira tezu da kozmički poredak ne može nastati bez početnog stanja kaosa, tako Suri opisuje kaotičnu političku sliku zemlje, ispresijecanu sporadičnim sukobima hindusa i muslimana, a sve kako bi u konačnici nastala više-manje stabilna država.

Međutim, kako Suri nije napisao suhoparni povijesni udžbenik, već odličan roman, povijesne činjenice i rađanje Indije kao nove države zapravo su okvir za priču o Meeri i njezinom životu. Ti vrlo interesantni i dinamični dijelovi romana o stvaranju indijske države, pametno su ukomponirani u cjelinu samoga romana i nenametljivo ga prožimaju.

S obzirom na prvi roman “Smrt Višnua”, koji je prikazao jedan brz, iskričav i duhovit svijet, “Doba Šive” je zaista nešto posve različito. I ovdje je riječ o izvrsnom romanu vrsnog pripovijedača, koji piše suptilno i sentimentalno, ali i posve jasno. Roman uspijeva zadržati našu pažnju i kad se ne događaju revolucionarni prevrati, već samo naizgled sasvim običan život naizgled sasvim obične žene. Ali, iako je riječ o romanu koji se čita u dahu i koji zasigurno nećete zaboraviti, tematika mu je prilično teška, u nekim momentima čak i mučna, pa smatram da ne spada u kategoriju razbibrige. U svakom slučaju, mnoštvo vrlo bitnih i univerzalnih tema svakako će vas navesti na dublje promišljanje.

Poslije romana “Smrt Višnua” i “Doba Šive”, prema piščevom obećanju, slijedi i treći roman, koji bi se trebao zvati “U potrazi za Brahmom”. On će zaokružiti ovu zaista impresivnu trilogiju o jednoj nevjerojatnoj zemlji i isto takvim ljudima, i iskreno se nadam da mu za njegovo stvaranje neće trebati još nekih pet, šest godina, već puno, puno manje!

 

Facebook komentari

Novo u katalogu