Tko je najgora mama u Americi? Lenore Skenazy!

Piše Tanja Tolić

Kad je prije nešto više od godinu dana Lenore Skenazy (49) za New York Sun napisala kolumnu naziva “Zašto sam svom devetogodišnjem sina dopustila da se sam vozi podzemnom”, očekivala je da će dobiti par e-mailova u kojima će čitatelji, uobičajeno, argumentirati zašto se s njom slažu ili smatraju da nije u pravu. No ono što je uslijedilo nije mogla zamisliti niti u najluđim snovima. Dva dana nakon objave članka ona i devetogodišnji Izzy gostovali su u Today Showu MSNBC-a. Dok su nasmiješena Lenore i njezin nestašni sin čupave kose objašnjavali zašto su se upustili u takvu avanturu, s ekrana je vrištao telop s natpisom “Je li ovo najgora majka Amerike?”. Nije morala dugo čekati na odgovor jer je eter bio zatrpan pozivima užasnutih roditelja koji su joj prigovarali da je namjerno izložila svoga sina opasnosti, samo zato da dokaže “nešto”, i da je zapravo neopisivo sretna što je Izzy stigao kući živ. Jedan ju je slušatelj, dok je gostovala na radiju, čak upitao zašto je svom sinu pružila “jedan dan zabave” kad je vjerojatno znala da će do mraka ionako biti mrtav. Manje dramatičan ostatak razmišljao je praktično, pa su predlagali da ju policija odmah uhiti zbog zanemiravanja djeteta ili da se pozove socijalna služba.

No Lenore Skenazy i njezin suprug, također pisac, Joe Kolman, s kojim ima i starijeg sina Morryja, danas 13-godišnjaka, nisu se dali tako lako smesti. Lenore i Joe pustili su Izzyja da se sam vrati podzemnom željeznicom kući jer ih je on to molio već neko vrijeme, a dopuštenje je dobio nakon pomnog promišljanja.

“Izzy nas je molio da ga nekamo odvedemo i pustimo da sam nađe put do doma. Muž i ja smo puno pričali o tome. Naš sin zna čitati kartu, govori jezik i mi smo Njujorčani. Stalno smo u podzemnoj. Jednog sunčanog nedjeljnog popodneva, nakon ručka u McDonald’su, odvela sam ga do robne kuće Bloomingdale’s… i ostavila ga na odjelu za torbe. Nisam ga ostavila nepripremljenog, naravno! Dala sam mu kartu grada, kartu za metro, sitniš za telefonsku govornicu i 20 dolara za slučaj potrebe. Bloomingdale’s se nalazi točno pokraj stanice podzemne odakle vozi linija do naše kuće i ta je stanica uvijek krcata kupcima. Ne, nisam mu dala mobitel. Nisam htjela da ga izgubi. I nisam ga slijedila kao neki privatni detektiv. Vjerovala sam da će sam naći put kući. Ako ne uspije sam, vjerovala sam da će upitati nekoga za upute. Ispostavilo se da je morao, a ja sam čak vjerovala i tom strancu da neće pomisliti: ‘Čovječe, baš sam mislio krenuti kući s novom, lijepom košuljom iz Bloomingdale’sa, no sad kad se ukazala prilika, mislim da ću umjesto toga oteti ovog preslatkog dječaka’”, objašnjava nam Lenore.

U kratkoj verziji onoga što je uslijedilo, Izzy je stigao kući nakon 45 minuta, ekstatičan od veselja zbog svoje neovisnosti. U duljoj verziji, polovica ljudi kojima je Lenore ispričala za njegovu avanturu, rekla je da bi je najradije prijavila policiji. “Kako biste se osjećali da nije stigao kući?”, upitala ju je majka četvero djece iz New Jerseyja, Vicki Garfinkle. “Nećete vjerovati, gospođo Garfinkle, bila bih smoždena”, odgovorila joj je Lenore u kolumni koju je napisala nakon toga.

Priča bi možda na tome stala da se newyorškoj novinarki nisu počeli javljati ljudi sa sličnim iskustvima. Dok su ona i Izzy čekali početak emisije u kojoj će 9-godišnji dječak preko noći postati sin “najgore majke Amerike”, kamermani i šminkerice u Today Showu su ih pitali o čemu su došli razgovarati. “Dopustila sam mu da se sam vozi podzemnom”, odgovorila je Lenore. “I ja sam to učinio kad sam bio njegovih godina!”, odgovorio je jedan kamerman. “Bilo je zabavno!”, dodao je drugi. Šminkerice su se prisjetile kako su pješice odlazile u školu. Svi su se odjednom počeli prisjećati djetinjstva i slobode, radosti i sreće koju su osjećali već samo zbog toga što bi otpješačili par blokova do prijateljevih vrata, pokucali i potom se otišli zajedno van igrati. A onda su svi u studiju zatresli glavom i rekli: “No, nikad to ne bih dopustio svom djetetu”.
“Zašto ne?”, upitala je Lenore.
“Vremena su se promijenila”, odgovorili su.
Istog vikenda Lenore Skenazy otvorila je blog (freerangekids.com) kako bi objasnila svima onima koji su je kritizirali ili podržavali svoju filozofiju roditeljstva – ona, naime, vjeruje u sigurnost. “Ja nisam bezumno hrabra luđakinja. Vjerujem u prsluke za spašavanje, kacige za vožnju na bicklu i zračne jastuke u automobilima. No također vjerujem i u samostalnost”, objašnjava na svom blogu.

Neki su ljudi i dalje mislili da je poludjela. Javio joj se, primjerice, jedan otac iz bogatijeg predgrađa New Yorka koji “pušta” svoju 11-godišnju kćer da sama propješači jedan blok do kuće svoje najbolje prijateljice, ali čim uđe u kuću mora ga nazvati. “Kao da to dijete putem mora izbjeći snajpersku vatru”, komentira Lenore. Drugi su joj, međutim, pisali o tome kako su kao djeca pali s bickla, izgubili se ili čak kako im se događalo da nepoznati muškarci pred njima skidaju hlače. “Bili su povrijeđeni ili šokirani, no nastavili su sa svojim životom. Mislim da trebamo više čuti o takvim pričama i iskustvima, o tome kako možemo biti povrijeđeni, ali kako nas to neće okameniti za cijeli život. Danas se ponašamo kao da će nam svaki loš događaj nanijeti psihičku traumu koja će trajati čitav život, umjesto da prihvatimo da su i takvi događaji sastavni dio života”, objašnjava Lenore čiji je blog postao toliko popularan i dobio toliko sljedbenika da je prerastao i u knjigu, ovih dana objavljenu u Sjedinjenim Državama.

Knjiga naziva “Slobodna djeca: Kako dopustiti djeci slobodu koju smo sami imali, a da pritom ne poludite od brige” (Free Range Kids: Giving Our Children the Freedom We Had Without Going Nuts with Worry) ima dvostruki zadatak: ukloniti iracionalni strah koji roditelji sve više osjećaju i pustiti djecu van, na slobodu, da se igraju kao što su se nekad igrali njihovi roditelji. No to, čini se, nije lak zadatak. U razgovoru  kaže kako joj se čini da je danas svugdje u svijetu jednako: roditelji u Španjolskoj, Čileu, Izraelu, na Novom Zelandu, Australiji, Poljskoj i, bez sumnje, Hrvatskoj – svi su ponašaju jednako, pretjerano zaštitnički.

Zašto? Jeste li nedavno pogledali Dnevnik? Pročitali vijesti u crnoj kronici? Čitali o nitratima u mrkvama (što god to značilo)? Pročitali upozorenja na dječjim igračkama ili ono na plastičnoj prozirnoj vreći u koju proizvođač, primjerice, zapakira DVD player? (Piše da se ne smiju ostavljati u blizini djece jer bi ju mogla navući na glavu i ugušiti se?!) Jeste li nedavno zguglali pa… bilo što? Svijet je postao nevjerojatno opasno mjesto. Ili nas barem u to svi pokušavaju uvjeriti, smatra Lenore, čiji je sin, nakon prvog izleta, poželio da njegov sljedeći put prema kući bude iz Queensa. “U mojim danima to se ne bi smatralo osobito hrabrim. Danas se to izgleda kao da se sprema na planinarenje kroz Jemen”, duhovita je.

Njujorška novinarka i spisateljica tvrdi kako činjenično, statistički i srećom živimo u jednom od najsigurnijih razdoblja za djecu u cijeloj ljudskoj povijesti. Problem je u tome što nam svi govore drugačije. Zbog toga smo postali najneurotičniji roditelji u povijesti ljudskog roda. Bojim se svega, bez iznimke: alergija na hranu, nepoznatih ljudi, otrovnih biljaka, udarenih glava, otvorenih zahoda, opasnih igračaka, otmica, virusa, interneta… Bojimo se toga da nećemo uspjeti biti savršeni roditelji. I da će nam djeca zbog toga podbaciti. Kako su naši roditelji uspijevali biti drugačiji od današnjih roditelja.

“Naši su roditelji gledali Dallas i Dinastiju u kojima je najgori zločin bio natapirana frizura. Današnji roditelji se utapaju u lošim vijestima koje neprestano pristižu sa svih strana svijeta. Ja odmah, bez razmišljanja, mogu nabrojati pet imena djevojčica koje su loše završile - Caylee, Natalee, Carli, Jon Benet i Maddie. Naši roditelji to nisu mogli. Kad vam je um zasićen takvim užasnim pričama, teško se fokusirati na milijune djece koja nisu ubijena. Njihova imena ne znamo. Znamo samo imena onih koja su nestala. Nije niti čudo da onda ne puštamo djecu da pješače do škole. Pored toga, naš um funkcionira na neobičan način – najupečatljivije priče nam uvijek padaju prve na pamet. A za ono što nam prvo padne na pamet, skloni smo povjerovati da je najuobičajenije. To je ljudska priroda, no ne znači da smo u pravu”, objašnjava Lenore svoju filozofiju i dodaje kako današnji roditelji zapravo plivaju u onome što ona naziva “juhom straha” – straha od sudskih tužbi, straha od ozljeda, straha od otmica, straha od krivice.

Kaže kako do situacije u kojoj su je mediji proglasili “najgorom majkom Amerike” zapravo nije bila svjesna toga koliko novine, televizija i radio vole priče o roditeljskim problemima. Netko je, kaže, na njezinom blogu povukao dobru paralelu: da se Marsovci spuste na zemlju, da li bi željeli znati kako živi 99,9 posto ljudi ili bi htjeli znati kako živi preostalih 0,1 posto? “Vjerojatno bi htjeli znati kako živi većina, no kad upalite televizor, vidite kako živi onih 0,1 posto. Vidite grozne priče koje postaju vijesti i užasne zaplete koji nas zalijepe za serije poput CSI-ja ili Zakona i reda. Moj je savjet jednostavan: sljedeći put kad poželite pogledati neku od tih serija, ugasite televizor i umjesto toga prošećite sa svojom djecom. Razgovarajte sa susjedima, istražite okolicu, osjetite se ugodno. To je svijet u kojem živite, a ne onaj koji vidite na televiziji”, odgovara Lenore Skenazy.

Nova medijska kultura stvorila je novu vrstu roditelja – ona ih naziva helikopterima. To je, kaže, pomalo uvredljiv naziv za roditelje koji su uvjereni da su njihova djeca jako ranjiva i jako podložna ozljedama, zafrkavanju, razočaranjima. Zbog toga moraju neprestano patrolirati oko djece, uvijek spremni da se survaju, poput helikoptera, ako uoče da se njihovoj djeci nešto “loše” događa. To su roditelji koji su, primjerice, prisilili grupu djece u Chicagu da sjede na predavanju o opasnostima hula-hopa. Isti oni zahvaljujući kojima je izrasla industrija danas vrijedna 1,7 milijardi dolara, a kojoj je cilj djecu učiniti otpornima na gotovo sve – za njih je, primjerice, izumila štitnike za koljena i dlanove dok puzaju, posebne kacige koje ih štite dok uče hodati i sapun koji se lako hvata (?!) i koji bi, sugerira Lenore, bio vjerojatno odličan samo u zatvoru za bebe… “Često me postavljaju uz bok roditeljima helikopterima i uspoređuju mene i njih kao da je to, ne znam, nekakva bitka lava i medvjeda. No, zapravo, slobodni roditelji i roditelji helikopteri nisu toliko različiti – i jedni i drugi žele da njihova djeca budu sigurna, sretna i odgovorna. Razlika je u tome što percipiramo kao opasno. Helikopteri i razočaranje vide kao opasno. Ja na to gledam kao korisno iskustvo, iako mi nije drago kad moja djeca ne dobiju što žele ili su ljuti na sami sebe”, objašnjava.

Kako bi potkrijepila svoje tvrdnje da svijet nije toliko opasan kako ga prikazuju mediji, Lenore je za knjigu razgovarala s nizom stručnjaka. Trevor Butterworth, glasnogovornik istraživačkog centra STATS.org, rekao joj je, primjerice, kako se djeci grozni događaji poput otmica zapravo izuzetno rijeko događaju, a ljude nije moguće zaštititi od izuzetno rijetkih događaja. “To bi bilo kao da pokušate stvoriti štit protiv udara groma”, odgovorio joj je. Intervjuirala je i Ernieja Allena, voditelja Nacionalnog centra za nestalu i iskorištenu djecu. “To su oni ljudi koji na tetrapake mlijeka lijepe fotografije djece koja su nestala. Kad sam mu rekla kako mislim da se pretjerujem s tezom o ‘opasnim vremenima’, on se, na moje potpuno iznenađenje, složio sa mnom. Oboje smo se složili da djecu zapravo treba naučiti kako razgovarati s nepoznatim ljudima. Tako će, ako im se ikad dogodi da nalete na opasnu osobu, otrčati do nekoga, potegnuti ga za rukav i reći mu da ih netko slijedi. Ili će otrčati u dućan i zamoliti da pozovu policiju. Ili zamoliti nekoga da im posudi mobitel na ulici. Allen je razgovarao s djecom koja su gotovo bila oteta i svima je bilo zajedničko da su se zauzela za sebe. Ritali su se, vrištali, grizli i pobjegli. Zato učite svoju djecu upravo to. ‘Naša je poruka roditeljima da ne moraju živjeti u strahu. Da ne moraju zaključavati djecu u sobu.’ To ne govorim ja. To je rekao tip koji lijepi slike nestale djece na mlijeko”, kaže Lenore.

Njezino kopanje po statističkim podacima donijelo je novo iznenađenje. Tijekom 70-ih i 80-ih kriminal je u Sjedinjenim Državama bio visoko zastupljen. Penjao se sve do 90-ih. Neobično, od tada su stope kriminala počele padati. Dramatično. “Sudeći prema statistici Ministarstva pravosuđa, danas smo opet na stopama kriminala iz 60-ih. Nevjerojatno, ali istinito – ako ste se kao dijete igrali vani u 70-ima i 80-ima, vaša su djeca sigurnija vani nego što ste vi bili!”, kaže i kao jednu od najapsurdnijih situacija s kojima se susrela spominje da je neki dan u časopisu za roditeljstvo pročitala članak koji je roditeljima savjetovao kako provesti zabavan i potpuno siguran dan na suncu. “Kao da je uistinu teško provesti takav dan ako vam ne nanižu savjete na četiri stranice! Bombardiraju nas upozorenjima zbog kojih imamo osjećaj da moramo neprestano paziti na djecu ili će ona umrijeti. To je točno ako vam je dijete ozbiljno bolesno, ali u svim drugim slučajevima nije točno, što potvrđuje činjenica da mo svi mi, nekadašnja slobodna djeca, još živi”, dodaje.
Slobodno dijete je ono prema kojem se odrasli odnose kao pametnoj, mladoj, sposobnoj individui, a ne invalidu kojem je potrebna neprestana pažnja i pomoć. Spominje kako su u predgrađima mnoge udruge učitelja i roditelja smislile nov način kako da prikupe novac: prodaju na aukciji najbolje mjesto za iskrcaj djece u školu, ono mjesto koje je najbliže vratima škole. Mjesta koja su ispred shopping centara, zubarskih ordinacija ili kina namijenjena invalidima. “To su mjesta koja su vam potrebna ako doista imate problema. Tako smo se, zapravo, u našoj razumljivoj želji da učinimo sve najbolje za svoju djecu počeli prema njima odnositi kao da su hendikepirana! Kao da nisu u stanju propješačiti par blokova, sami si složiti ručak ili se popeti na drvo bez da se ozlijede ili jako namuče. Slobodno dijete je zapravo vrsta staromodnog djeteta: ono koje želi odrasti i samo činiti neke stvari. A kad pokažu da su sposobni, onda im to roditelji i dopuste”, naglašava Lenore.

Što roditelji mogu učiniti da oslobode svoju djecu, a da doista istodobno ne polude od brige? Lenore za početak predlaže da roditelji, nakon što upozore ostatak obitelji, na jedan dan pokušaju isključiti mobitel. Na tu je ideju došla nakon što ju je Izzy jedno jutro nazvao da je upita može li pojesti još jednu krišku kruha. “Onda mi je sinulo: djeca nas navikavaju da za njih donosimo sve odluke. Čak i one vezane uz još jednu šnitu kruha. Vrijeme je da ih prestanemo tretirati kao bebe, osim ako su doista bebe”, kaže. Drugi je savjet da roditelj, dok gleda djecu kako se igraju u parku ili na utakmici, predloži ostalim roditeljima da ćete pripaziti na svu djecu dok oni uzmu pauzu i odu, primjerice, po kavu. Tako se, kaže, stvara osjećaj zajedništva i to je način da se poruči drugim roditeljima kako smo svi u ovome zajedno i kako možemo pomoći jedni drugima. Kao dobar savjet joj se čini i prijedlog da s najstarijim članom obitelji roditelji otiđu u dućan dječje opreme. “Razgledajte sve što se nudi za veću sigurnost djece i pitajte ih što su oni od svega toga trebali dok su nas odgajali. Usput se pripremite na malo poruge”, savjetuje. I njezin omiljeni savjet - podbaci! No većina roditelja zapravo ne želi da njihova djeca podbace, zar ne? “Naravno da želimo! Ne želimo da naša djeca samo podbacuju, no ako ponekad ne uspiju u nečemu, neće naučiti kako se ponovno osoviti na noge i nastaviti sa životom.

Na primjer, ne želimo da nam dijete padne s bicikla. Tko želi? No želimo da ga nauči voziti. Imamo dva izbora: prvi je da držimo upravljač bicikla zauvijek i dijete nikad neće pasti ili im možemo zaželjeti sreću i pustiti ih. Ako se odlučimo za ovo drugo, vjerojatno će u nekom trenutku pasti. No kad ustanu, na svojoj će strani imati dvije jake stvari. Najprije, znat će da mogu pasti i ponovno se osoviti, a ako to nije životna lekcija, ne znam što jest. Drugo, zbilja će naučiti voziti bicikl. Za većinu stvari u životu, prije nego ih savladamo, moramo najprije malo griješiti. Kao što je rekao Thomas Edison, nakon što su ga upitali kakav je bio osjećaj ne uspjeti 10 tisuća puta prije nego je izumio žarulju: ‘Nisam podbacio. Samo sam otkrio 10 tisuća načina na koji žarulja neće funkcionirati’”, prepričava Lenore.

Lenore i dalje pušta svoje sinove Izzyja i Morryja da se sami snalaze po gradu, vozeći se autobusom i podzemnom željeznicom. Čini to iako je ove godine kondukter “ulovio” Izzyja i nakon toga pozvao policiju. Ispostavilo se da prema newyorškim zakonima maloljetnoj djeci nije zabranjeno da se sama voze. Kaže kako obojica dječaka vole otići u veliki Appleov dućan gdje se satima besplatno zabavljaju s gadgetima. Konačno ih je uspjela nagovoriti i da ponekad operu posuđe, iako bi ih ona voljela uvjeriti da to rade stalno. Izzy joj svako jutro pripremi kavu, no daleko su od savršene djece. Obojica ostavljaju prljavu odjeću na podu i dok Morry piše svoju zadaću bez njenog preklinjanja, Izzy to ne čini. I svađaju se! Njen najveći strah kad su dječaci u pitanju, vjerojatno očekivano, nije da će ih netko oteti, nego da se nikad neće naučiti slagati, čak ni kao odrasli ljudi. “Mislim da bi to za njih dvojicu bio veliki gubitak – i također za mene i mojeg supruga”, dodaje u razgovoru.

Njihov život se čini kao idiličan. Za početak, svi su zdravi, pa je nekako i logično da je briga manje ili da ih uopće nema. No kako da ne brinu roditelji djece s posebnim potrebama, djece koja su možda autistična ili na neki drugi način teško hendikepirana? Kako njih odgojiti kao slobodnu djecu i slobodne ljude?

“Nisam stručnjak, no čula sam dosta priča i od takvih roditelja kako žele da i njihova djeca budu slobodna. Jednu od tih priča sam uključila u svoju knjigu”, kaže Lenore.

Evo kako ide ta priča. Kći Lenoreine prijateljice, Carrie, dijete je s posebnim potrebama. Pohađa posebnu školu, odlazi u posebne ljetne kampove i posebnim liječnicima. No nedavno je upitala svoju majku, samo tako, može li sama otići pojesti komad pizze. Šokirana majka je odgovorila da može, no upitala ju je i zašto ne ode po pizzu, donese je kući i pojede doma. “Ne”, odgovorila je Carrie koja ima 16 godina. “Drugi ljudi jedu pizzu u pizzeriji i ja također želim!” Lenoreina je prijateljica pristala i Carrie je sama otišla dva bloka dalje. Kad se vratila, majka ju je čekala vani, no nije ju vidjela kad je došla. Bila je toliko zabrinuta da je istrčala iz kuće bez naočala i sve joj je bilo mutno. Carrie joj je odjednom ušla u fokus, sjajeći od sreće, smijući se. Zagrlila je svoju mamu.
“Zašto si to htjela učiniti?”, upitala ju je majka.
Carrie je rekla kako je na televiziji vidjela svog prijatelja Izzyja, koji je pričao o tome kako se sam vozio podzemnom.
“Pomislila sam – ako on može, mogu i ja.”
“Apsolutno točno!”, komentira Lenore. “O tome govorim – pružimo našoj djeci malo više slobode na uzici. Carrie se vratila kući radosna. Svijet je postao manje zastrašujuće mjesto. I bilo joj je zabavno! Sva djeca traže priliku da lutaju, padnu, podbace i na kraju polete.”

14 slobodnih zapovijedi za odgoj slobodne djece
1. Prepoznajte kada treba brinuti! Naučite razlikovati prijatelje za igru od ubojica sa sjekirom.
2. Ugasite vijesti! I prestanite gledati “Zakon i red” i CSI.
3. Izbjegavajte stručnjake! Tko zna da sve radite krivo? Oni?
4. Bojkotirajte štitnike za koljena za bebe! I sve ostalo što je proizvela industrija “sigurnih beba”.
5. Ne razmišljajte kao odvjetnik! Neka su iskustva itekako vrijedna rizika.
6. Ignorirajte one koji vas okrivljuju! Vaše dijete poznajete vi, a ne oni.
7. Jedite čokoladu! I pustite djecu da skupljaju slatkiše za maškare. Neće ih nitko otrovati.
8. Proučavajte povijest!
9. Razgovarajte!
10. Postanite hrabriji!
11. Opustite se! Neće baš svaka sitnica koju učinite u svom životu imati utjecaja na vaše dijete.
12. Podbacite! Neuspjeh je zapravo novi uspjeh!
13. Zaključajte ih vani! Natjerajte svoju djecu da se igraju.
14. Slušajte svoju djecu! Dosadilo im je da ih tretirate kao bebe (osim ako su zaista bebe).

Internet nije opasno mjesto
Lenore Skenazy ne misli da su društveni servisi na internetu - oni poput MySpacea, Facebooka ili Twittera - opasni za djecu. Pritom se poziva na istraživanje čovjeka koji za život zarađuje proučavanjem zlostavljača djece - Davida Finkelhora, voditelja Centra za istraživanje zločina protiv djece na sveučilištu New Hampshire. Finkelhor je 2006. iznio podatak kako će se jednom od sedam maloljetnika na internetu dogoditi da ga netko “zlostavlja”, no ujedno tvrdi i kako ta brojka nije veća od one koja se događa u realnom svijetu. Pervertiti koji vrebaju slatku djecu na MySpaceu imaju otprilike jednake šanse da u tome uspiju kao i da na slijepo otvore telefonski imenik, nazovu i nekoga tako privole na spoj. To ne funkcionira tako i oni su toga svjesni. To znači da neće vrebati djecu koja imaju otvoren profil na Facebooku, nego će se uvlačiti u chat roomove u kojima se priča o seksu, odnosno na mjesta gdje se aludira na seksualnu dostupnost.

Finkelhor je također izračunao i da su djetetove šanse ga ubije ili otme stranac jedan naspram 1,5 milijuna, što je oko 50 djece godišnje. “Grozna statistika, ali mnogo manja od 1000 djece godišnje koje ubiju njihovi rođaci ili ljudi koje znaju”, komentira Lenore Skenazy. Dodaje kako je njezin 13-godišnji sin online i da nije zabrinuta. “Razgovarali smo i razgovarali o vezama, sigurnosti, seksu, integritetu i vjerojatno nemogućoj situaciji da mu netko ponudi iPod ili nešto drugo besplatno i pokuša oteti. Naš posao kao roditelja je da pripremimo djecu, ne da ih zaključamo daleko od tehnologije. Ništa nije 100 posto sigurno, no kad imate sve ovo na umu, internet se čini manje kao parkiralište za kamione u mraku, a više kao ostatak svijeta – razumno mjesto na kojem se naša djeca mogu družiti s drugom djecom. Naravno, tek nakon što napišu zadaću”, zaključuje Lenore.

Facebook komentari

Novo u katalogu