Ispovijed književnog obraćenika

Našoj sedmoj dobitnici, Željki Majić, knjige su jednog ljeta, prije dvije godine, od potpornja za policu postale potporanj u životu. Pročitajte kako se Željka preobratila, a mi ju nagrađujemo knjigom Leeja Childa, “Čovjek s dva lica”


Piše Željka Majić

Ja sam friški knjigoljubac, nema ni dvije godine otkad sam to postala. I od tada čitam svugdje, čitam čak katkad i dok hodam ulicom. I čitam sve, jer nema te knjige koja mi je loša! Ima samo onih koje dublje ili malo manje duboko proživim. Ima čak i onih koje me razljute, pogotovo kada se nešto u njima ne razvija onako kako to želim ili smatram da je pravedno. A najdraže su mi one koje me od srca nasmiju. Zanimljivo je da nikad nisam pročitala nešto što me je ostavilo potpuno ravnodušnom.

No kako je knjiga ušla u moj život i zašto sad volim čitati? Za vrijeme ljetnih praznika, prije dvije godine, bila sam osuđena na mirovanje u krevetu s nogom koja se pokvarila. Stavili su mi čak i neki gipsani bijeli okov na nju pa sve da sam i htjela pobjeći, bilo je teško šepati na štakama i vući taj okov sa sobom.

Pokraj kreveta je bila polica. Ali knjige nisu bile uredno posložene po njoj… Ta polica je bila pokvarena već neko vrijeme, no kako nikad nisam našla vremena da je popravim, naslagala sam knjige jednu na drugu, cijelu hrpu njih, i tako pridržavala policu da ne otpadne u potpunosti. Znam da je to jedan od najvećih zločina koji možete napraviti knjigama i pomalo me sramota što to priznajem. Ipak, slaganje tih knjiga na hrpu ispod police bila mi je jedna od pametnijih stvari koju sam učinila.

U očajničkom pokušaju da ubijem dosadu, ni sama ne znam zašto, posegnula sam za jednom od tih knjiga koje su bile naredane na hrpi. I počela sam čitati. I čitala sam dok ih sve nisam pročitala. Zaboravila sam i na gipsani bijeli okov i na pokušaj da bježim od svega. Uz knjige sam mogla biti štogod poželim, gdjegod to poželim. Tada sam naučila kako izgledaju i suze na papiru i što znači nasmijati se toliko da te trbuh zaboli.

Nikad nisam shvaćala zašto su mi ljudi poklanjali toliko knjiga za rođendane. Nisam nikada imala vremena za čitanje i samo sam slagala te knjige na hrpu. I ljutila sam se čak što me zatrpavaju s njima i pretvaraju mi tako sobu u knjižnicu. Možda su oni znali da u meni čuči knjigoljubac koji samo čeka priliku da izađe na vidjelo.

I ja sada poklanjam svojim prijateljima knjige, za policu ili ispod police, kako im već drago. Nikad se ne zna… Možda će i oni doživjeti trenutak u kojem im knjige prestaju biti potporanj za policu i postaju potporanj u životu.
 

Facebook komentari

Primajte naš newsletter

Top liste - prema vašim ocjenama

Novo u katalogu