Cijelu je noć plakala, a i ja s njom. A onda sam se sjetila slikovnice…

Mirjana Jagačić iz Donje Gračenice poslala nam je čak tri eseja, a ovaj – o djevojčici, slikovnici i bolnici – najviše nas je oduševio. Mirjana, hvala na trudu i čestitamo, a za nagradu ti stiže knjiga Sophie Kinselle, “Sjećaš me se?”

Piše Mirjana Jagačić

Prije dvanaest godina ležala sam u bolnici s mojom djevojčicom koja je bila jako bolesna. Nakon dva dana, u sobu za izolaciju do moje, dovezli su jednu malenu djevojčicu. Kako su apartmani bili bez zastora mogla sam vidjeti sve što se događa u susjednim apartmanima.

Moja susjeda - malena djevojčica od pet godina, bila je bolesna i uplašena. Neprestano je plakala. Rastanak s roditeljima bio je jako stresan i težak. Djevojčica je dobila infuziju i ostala je sama u svojem strahu, suzama i bolesti. Bila je tamnocrvena u licu i odmah sam shvatila da ima jako visoku temperaturu.

Kada se malo smirila, primijetila je mene i moju djevojčicu. Mislila je da sam ja medicinska sestra koja bi se trebala brinuti o njoj. Molila me da joj dam malo soka, tražila je svoju mamu, pružala je ručice prema meni. Bilo je strašno gledati dijete kako se muči, a ja joj nisam mogla pomoći, jer sam bila u izolaciji sa svojim djetetom. Zamolila sam sestru da joj pomogne, ona je otišla k njoj, ali ubrzo je otišla, jer čekala su je i druga djeca. Cijelu je noć plakala, a i ja s njom. Pred očima su mi bile uplakane oči njezine majke kada ju je ostavljala.

Došlo je i jutro. Malo je spavala, a onda opet isto. Odjednom sam se sjetila kako da je pokušam barem malo utješiti. Uzela sam jednu dječju knjigu svoje kćerke i pokazala ju djevojčici. I tako je počela naša komunikacija preko stakla. Ja bih se približila staklenom zidu koji nas je odvajao i polako joj čitala i pokazivala slike. Malena Ana se smirila, čak se malo i nasmijala. Laknulo mi je. Svaki dan smo čitale i razgovarale. Došao je i dan kada je Ana odlazila iz bolnice. Na odlasku mi je poslala pusu i rekla HVALA.

Bila mi je to najveća nagrada, ali i još veća snaga da izdržim duge dane uz moju djevojčicu koja je još ležala u bolnici, ali uz nju sam bila ja, njezina mama, ali i hrpa knjiga i slikovnica koje sam joj svaki dan čitala i tako joj uljepšavala i olakšavala teške dane provedene u bolnici.

Kada smo odlazile iz bolnice, zamolila sam sestru da mi nabavi adresu djevojčice Ane. Poslala sam joj slikovnicu koju sam joj najčešće čitala. Bila je to Trnoružica. Njezini roditelji su mi se zahvalili i još i danas se moja prijateljica Ana i ja ponekad čujemo.
 

Facebook komentari

Primajte naš newsletter

Top liste - prema vašim ocjenama

Novo u katalogu