Kad moja mama peče medenjake…

Knjižničarka Lidija Ban ispričala nam je predivnu priču o knjigama i medenjacima. Našu 17. dobitnicu nagradit ćemo knjigom Harvillea Hendrixa i Helen LaKelly Hunt, “Kako primati ljubav”

Piše Lidija Ban

Mogu se i danas zamisliti kako kao mala glavata djevojčica velikih obraza trčim po kući i vučem neke knjige i dječje časopise. Ljeti bi kod bake sjedili na automobilskoj gumi, kao seoskom ekvivalentu ljuljačke, jeli lješnjake sa stabala (nadam se da su to bili lješnjaci), a za vrijeme najveće žege ležali ispod hrasta i čitali stripove, odnosno romane kako smo ih mi tada zvali. Svatko dobije svoju hrpicu i veliku bocu domaćega soka od ruže ili hladne vode.

Izuzev stripova, čitali smo zbirke priča, slatke dječje knjige u kojima sam biraš kraj ili dječje časopise. Tako mi u sjećanju još uvijek čuči pjesma “Kad moja mama peče medenjake“… Ležala sam i gledala u ilustraciju i kao da sam mogla osjetiti miris medenjaka kroz papir, satima ležati, gledati i čitati pjesmu autora kojeg se danas ne sjećam.

Moja je mama pekla svakakve kolače, ali još uvijek nije ispekla medenjake. Nisam joj nikad ni kazala da su za mene to bili najdivniji kolačići na svijetu, iako ih nisam bila ni probala.

Medenjak sam zamislila u glavi.

Danas ih jako volim jesti i mislim da dosada nisam pojela niti jedan, a da se nisam sjetila boje papira, oblačića dima, rumene mame i štednjaka na kojem stoji zdjelica medenjaka. I premda se sjećam tate kad je prvi put stavio na stol krumpire (kivi), ujaka kad smo prvi put išli u kino i oboje smo stavili previše gela za kosu i djedova lica kad sam ga prvi put pobijedila u dominu, na prijestolju sjećanja jedne male glavate djevojčice velikih obraza (danas i knjižničarke) i dalje ponosno sjedi jedan obični medenjak. ♥
 

Facebook komentari

Novo u katalogu