Rat i mir u kući Tolstojevih

Piše Tanja Tolić

Sofija Tolstoj u fotografiju se zaljubila 1887. godine, u svojim ranim 40-ima. Hobi joj je donosio mnogo užitka i često ju se moglo vidjeti kako trčkara obiteljskim imanjem Jasnaja Poljana u pregači, prstiju crnih od kemikalija za razvijanje fotografija. Njezin muž Lav mrzio je kad bi ga fotografirali. Ipak, svake godine, na godišnjicu njihova vjenčanja, Sofija bi obukla svoju najbolju odjeću i natjerala svog supruga usamljenika da pozira za fotografiju.

Te fotografije s obljetnica njihova vjenčanja prvi su put javnosti pokazane prije dvije godine u knjizi “Song Without Words”, izdanju koje objedinjuje Sofijine fotografije i izvatke iz njezinih dnevnika, no ono što možda najbolje govori o povijesti jednoga braka i povijesti jedne obitelji ipak je – govor tijela. Muž i žena stoje jedno pored drugoga. Sofija se smiješi nekako nervozno, naginjući se prema Lavu, grleći ga i hvatajući njegovu ruku. On stoji ukočeno, gleda prije u kameru nego u Sofiju, izraz mu je osoran, ruke zakačene za remen njegove seljačke odjeće.

Kad ih čovjek tako gleda, pita se kako je ikad to mrzovoljno, antipatično biće moglo ispisati stranice i stranice posveta ženskim likovima, kao što je to napisao Nataši u “Ratu i miru”, ili kako nas je uspijevao uvjeriti da je Levin doista, u “Ani Karenjinoj”, našao odgovor na pitanje – zašto smo ovdje gdje jesmo, i koji je smisao našeg života… Ako i nije volio fotografiranje, valjda je volio tu ženu koja je tako predano stajala pored njega gotovo 50 godina.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način.” Tako je Lav Nikolajevič Tolstoj započeo pisati “Anu Karenjinu” 1873. godine. Stotinu godina od njegove smrti, njegovo djelo, njegov brak i on sam ponovno su pod lupom javnosti.

U europskim kinima je upravo počeo igrati film Michaela Hoffmana, “The Last Station”, koji radnjom prati posljednje dvije godine Tolstojeva života (Christopher Plummer) i njegova braka sa suprugom Sofijom (Helen Mirren). Istodobno, nakladnička kuća Alba Books ponovno je objavila Sofijine dnevnike, zapise supruge možda i najvećeg pisca na svijetu, koji pokrivaju razdoblje od pola stoljeća, i otkrivaju kako se mladi, strastveno zaljubljeni par pretvorio u dvoje staraca koji se ogorčeno svađaju oko nasljedstva i tantijema. “Rat i mir”, kapitalno djelo ruskog realizma, koje je u drugoj polovici 19. stoljeća postavilo postulate povijesnog romana, mnogima nedostižne i danas, dobio je tim dnevnicima i, kažu kritičari, osrednjim filmom, sasvim novo značenje.

Da Lav i Sofija žive danas, Facebook bi vjerojatno, kako je netko duhovito primijetio, bio njihov medij. A da smo mi njihovi prijatelji, svakodnevno bismo čitali neumorne zapise tog osebujnog para; ne bismo se mogli obraniti od njihovih furioznih news feedova, Lavovih kompliciranih statusa, Sofijinih ljubavnih posveta u obliku pjesama i beskrajnih galerija fotografija u kojima samo zaljubljenoj ženi ne bi bilo dosadno gledati uvijek iste fotografije supruga koji jaše na konju ili po petnaesti put stoji naslonjen na drvo…

Sofija je s fotografijom počela eksperimentirati još u mladosti, no u hobi se potpuno unijela tek mnogo godina kasnije. Iza sebe je ostavila nekih 1000 snimaka. Snimala je samu sebe, svoju obitelj i seljake na Jasnaji Poljani – sve s velikom brižnošću i vještinom. Povjesničari su Tolstojevu ženu, koja se za njega udala kad je imala 18, a on 34 godine, često portretirali kao ljubomornu i histeričnu. No, čini se da su joj učinili veliku nepravdu. Iako su se vjenčali iz ljubavi, različita mišljenja o religiji, društvu i seksu na kraju su ih razdvojila do očaja. Punih 48 godina Tolstojevi su razdirali jedno drugo ljubavlju i mržnjom.

“Oženit ću se sad ili nikad! Žena pod bilo koju cijenu!”, zapisao je grof Tolstoj 1862. godine u svoj dnevnik, ubrzo nakon što je zaprosio 18-godišnju Solfiju Behrs. Petnaest godina stariji od nje, već je bio poznat pisac i gospodar imanja u blizini Moskve, Jasnaja Poljana, koje se prostiralo na više od 1600 hektara. Na imanju je živjelo 3000 seljaka. Do tada se Tolstoj već bio nauživao života – provodio je noći u bordelima i sa Ciganima, borio se s konjicom u Krimskom ratu i preživio opsadu Sevastopolja… Kad se vratio kući, jedino što je želio bio je miran seoski život – obući seljačku odjeću, pustiti bradu, a pero zamijeniti plugom. Po povratku na imanje, njegove avanture, međutim, nisu prestale: jako se zaljubio u seljanku Aksinju koja mu je rodila sina Timofeja. Tu vezu spominje i Turgenjev. U jednom pismu navodi kako je “Tolstoj zaljubljen u neku seljanku i uopće ne želi razgovarati o književnosti”.

Iako raskalašenost nije bila neobična za plemstvo toga doba, Tolstojeva obitelj bila je poznata po tome da je bila posebno – neukrotiva. Njegov stariji brat je kupio prostitutku u bordelu i umro u njezinom naručju u dobi od 29 godina. Njegova sestra Marija, poput Karenjine, napustila je supruga kako bi živjela u grijehu sa švedskim grofom – rodila mu je kćerkicu prije nego je postala opatica, a njegov brat Sergej živio je na obližnjem imanju s Cigankom koja mu je rodila 11 djece. Nije ni čudo da je Tolstoj priželjkivao suprugu aristokratkinju koja će ga spasiti od svih grijeha njegove obitelji.

“Volim ju kako sam mislio da nikoga nije moguće voljeti”, zapisao je Tolstoj u svoj dnevnik prije nego ju je zaprosio. “Upucat ću se ako se ovo nastavi”, opisivao je svoju muku jer je razdvojen od ljubljene žene. Srećom po literaturu, vjenčali su se nekoliko tjedana kasnije.

Kao što je bio i običaj u to vrijeme, u noći uoči vjenčanja poklonio joj je svoj momački dnevnik (plemići toga doba imali su običaj voditi dnevnike, u kojima bi opisivali i svoje erotske eskapade, a onda bi ga prije vjenčanja poklanjali svojim mladenkama…). Sofija Lavu nikad do kraja nije oprostila taj čin – to zasipanje informacijama o orgijama, pijančevanju, doslovce parenju sa seljankama, homoseksualnim flertovima…

“Prošlost mojeg supruga toliko je užasna da nisam sigurna hoću li je ikad uspjeti prihvatiti”, zapisala je u dnevnik. Njihovih 48 godina braka od tog će trenutka biti obilježeno njezinim gađenjem zbog Tolstojeva nekadašnjeg života i njegovog “kompliciranog unutarnjeg života”. “Njegovi me dnevnici toliko uznemiruju da postajem zbunjena i ne mogu jasno razmišljati”, zapisala je 15 godina kasnije.
Usprkos tome, brak je na početku bio predivan. “Bili su ludo zaljubljeni kad su se vjenčali 1862. godine i dijelili su apsolutno sve, čak i svoje dnevnike. Koristili su dnevnike da bi razgovarali jedno s drugim”, objašnjava Leah Bendavid-Val, autorica knjige “Song Without Words”.

Iako je dnevnik počela pisati sa 16 godina, sada je Sofija pisala svakodnevno. I poprimila je dramatičan ton kojim se služio njezin suprug. “Jednog od ovih dana ubit ću se ljubomorom”, zapisala je nakon što je otkrila da na imanju živi Askinja s Tolstojevim sinom. Ako nije opisivala nju, onda bi opisivala suprugove grube zagrljaje, nakon kojih bi slijedila hladnoća i povlačenje. Tolstoj je vjerovao kako je jedina svrha seksa prokreacija, tako da je, vrlo brzo nakon vjenčanja, krenuo Sofijin niz od 25 godina trudnoća, rađanja i odgajanja djece. Između 1863. i 1888. godine, Sofija je rodila 13 djece, od kojih ih je osam doživjelo odraslu dob. Četvrt stoljeća trudnoća i majčinstva bez sumnje ju je iscrpilo; o pet smrti možemo samo nagađati kako ih je podnijela. Na jednoj od najpotresnijih fotografija, Sofija je naslonjena na grobnicu koju je sagradila u sjećanje na Vanječku Tolstoja, njezino najmlađe dijete, koje je preminulo od ljubičaste groznice kad je imalo šest godina.

Pokušala je Tolstoju objasniti važnost zaštite od trudnoće, no on je odbijao svaku pomisao na to. Osim što je seks bio prokreacija, o njemu je govorio i kao o nečemu “svinjskom i neprirodnom”. “Ja ga uopće ne zanimama. Doživljava me kao lutku, samo kao suprugu, a ne kao ljudsko biće”, pisala je sva očajna. “Ja sam tu da udovoljim njegovom užitku i rodim mu djecu. Ja sam komad namještaja!”
Šezedesete godine 19. stoljeća donijela su, međutim, vjetar promjena i za žene u Rusiji. Nakon što je car Aleksander ukinuo kmetstvo i uništio srž feudalne obitelji, tisuće žena napustile su obitelj u potrazi za poslom i obrazovanjem u gradu, a mnoge od njih odbile su se udati. Tolstoj je bio užasnut, optužujući žene da postoje samo zato da bi uzbuđivale muškarce i pretvarale ih u zvijeri. Ipak, tom stavu nije bilo niti traga dok je pisao “Rat i mir”. Čini se da je par u tom razdoblju konačno našao razumijevanje i zajednički život – dok je Lav ispisivao stranice posvećene Nataši, nerijetko promatrajući svoju ženu koja je u šest godine rodila četvero djece, Sofija je polako postajala njegova tajnica, osoba kojoj se povjeravao, osoba na koju se počeo oslanjati. Njezini dnevnici iz tog razdoblja gotovo da otkrivaju ženu nadnaravne energije: ispunjeni su opisima šuma i rijeka oko Jasnaje Poljane, plivanja, klizanja, zabavljanja posjetitelja koncertima i piknicima, igranja s djecom…

Zadnjeg dana srpnja 1868. Sofija je zapisala: “Samoj se sebi smijem dok čitam svoj dnevnik. Koliko kontradikcija – kao da sam najnesretnija žena na svijetu! No tko bi mogao biti sretniji? Nekad, kad sam sama u sobi, smijem se od sreće i prekrižim se, i zamolim Boga za još mnogo, mnogo godina sreće. Uvijek pišem dnevnik kad se svađamo… a ne bismo se svađali da se ne volimo… Udana sam već šest godina. … No i dalje ga volim jednako strastvenom, poetičnom, grozničavom, ljubomornom ljubavlju…” A svake večeri, kad bi cijela njena obitelj zaspala, Sofija bi sjela za radni stol i do sitnih jutarnjih sati prepisivala njegov rukopis. Bila je sretna. Ujutro bi učisto prepisane kopije stavila na njegov stol, a on bi ih vratio navečer, crne od ispravaka.

Do 1872. rodila je još dvoje djece, a između 1873. i 1976. još troje. Svo troje su umrli. Tugu je zakopala u papire, prepisujući svake noći “Anu Karenjinu”. No kad je Tolstoj završio roman počeo ga je, iznenada, mučiti osjećaj krivice zbog privilegiranog života i najavio je kako odustaje od pisanja i kako će se pridružiti seljacima na polju. Sam je vadio vodu iz bunara, sam je izrađivao čizme, ostavio se pisanja, osim kad bi sjeo zabilježiti još jedan moralni traktat u kojem je napadao Crkvu ili propovijedao bračnu čistoću i vegetarijanstvo. Godine 1882., Tolstoj je razmišljao o tome da se odrekne prava na svoje knjige, uvjeren kako je privatni kapital nemoralan. Svađali su se oko toga gotovo deset godina, sve dok ga Sofija nije uspjela nagovoriti da joj barem oporukom ostavi prava na “Rat i mir” i “Anu Karenjinu”. A kad se odrekao imanja i novca od tantijema, čineći nju u potpunosti odgovornom za djecu, izdavače i vođenje imanja, pobjesnila je zbog tereta koji joj je stavio na leđa. No bilo je kasno. Ruski boemi, vizionari i revolucionari, pa čak i Ghandi koji je u Tolstoju našao uzor, već su ga smatrali svojim vođom, ili barem glasnogovornikom, i u stotinama dolazili na njihovo imanje, razglabati s velikim prorokom, dok im se on žalio na suprugu koja ga tiranizira i predstavlja sve ono što je on u životu počeo prezirati.

“Grozni su ti ljudi koji slijede Lava Nikolajeviča! Među njima nema jednog normalnog. A većina žena je histerična”, zapisala je u svom dnevniku. O incidentu koji se dogodio 5. veljače 1895. zapisala je: “Lavočka je stajao iza drveta… upitala sam ga zašto više ne piše. Izašao je, pogledao oko sebe i rekao: ‘Draga moja, mislim da nas ne može čuti nitko osim drveća, pa ću ti odgovoriti. Vidiš, prije nego što nešto napišem, mora me zapaliti ljubav – a s tim je gotovo!’

Kakva šteta, odgovorila sam, dodajući da bi se mogao u mene zaljubiti, ako želi, i onda nešto napisati.
‘Ne, prekasno je!’, odgovorio mi je.”  Nitko ju naravno nije pitao je li možda iscrpljena od vođenja obiteljskih financija, prepisivanja knjiga, rađanja djece, Tolstojevih bolesti, zabavljanja njegovih učenika i pripreme njihovih kompliciranih vegetarijanskih jela.

Omražena buržujka s vremena na vrijeme ipak se, u Tolstojevim očima, pretvarala u ljubljenu ženu, pa bi uslijedili periodi strasti. Bila je šokirana žudnjom koju je u njoj probudio u njenim 40-ima, a kad je ostala trudna 12. put, u svojoj 46. godini, usprkos njegovom javnom zaklinjanju u apstinenciju, osjećala je samo sram. Pokušala je abortirati, ali nije uspjela. Dok se ona pripremala za porod, suprug joj je objavio da će spakirati svoje stvari jer se sprema započeti novi život u Americi?! Nije otišao. Vratio se završiti svađu neposredno prije nego se nesretno dijete rodilo.

Kasnije, u listopadu 1899., Sofija opisuje scenu s Jasnaje Poljane, u vrijeme dok je Tolstoj patio od teškog kašlja i izišao van u šetnju, a da Sofiji nije rekao kamo ide. “Podigla se oluja, padala je kiša, padao je snijeg, krovovi i drveće su se povijali, poklopci na prozorima lupali, spustio se mrak – nije još bilo mjeseca – a on se i dalje nije pojavljivao. Izašla sam na trijem i stajala na terasi, čekajući ga s knedlom u grlu i potonulog srca, kao dok sam bila mlada, a on bi otišao u lov… čekala bih satima u agoniji”, piše. Konačno, vratio se. Sofija počinje plakati. “A na sve moje strastvene i ljubavne riječi njegov ironičan odgovor je bio: ‘Pa što ako sam izašao? Nisam dijete, ne moram ti govoriti kamo idem.’”

U trenutku kad se najviše svađaju, u njihov život ulazi zlokobni Vladimir Čertkov, Tolstojev akolit i osoba koja je dobila dozvolu čitati Lavove dnevnike pred kraj njegova života. U svom dnevniku Sofija je zapisala: “Shvatila sam… njegovi posljednji dnevnici… svi su bili napisani za Čertkova… i sada se Lav Nik više u njima ne usuđuje napisati niti slovo ljubavi za mene.” Izvor njene ljubomore je sjećanja na momački dnevnik, u kojem je Tolstoj prije mnogo godina zapisao, a Sofija pročitala, kako se “nikada nije zaljubio u ženu, nego se redovito zaljubljivao u muškarce”.

Čertkov uspijeva ne samo Tolstoja okrenuti od Sofije, nego i njihovu djecu. Pred kraj života njihovi su dnevnici prepuni gorkih optužbi i boli. U studenom 1903. je zapisala: “Ušla sam u suprugovu sobu večeras, dok se spremao na spavanje, i shvatila da mi u posljednje vrijeme nije uputio niti jednu riječ utjehe ili nježnosti. Dogodilo se ono što sam predvidjela: moj strastveni suprug je umro, a budući da mi nikad nije bio prijatelj, kako bi mi mogao biti sad? Ovo nije život za mene. Nemam u što uložiti energiju niti strast za životom; nikakvih kontakata s ljudima, nema umjetnosti, nema posla – ništa osim potpune usamljenost čitav dan.”
Na kraju joj Tolstoj više nije niti dao da čita njegov dnevnik. To ju je toliko povrijedilo i uplašilo, da se Sofija opsesivno počela bojati kako je Lav unutra napisao novu oporuku. On ju je pak čuo kako po njegovoj radnoj sobi prekapa po papirima u potrazi za dnevnicima ili novom oporukom.

“Ili dnevnik, ili moj život”, postavila mu je ultimatum.
To ga je silno razljutilo. Bila je to kap koja je prelila čašu. Tolstoj je napustio Sofiju u 5 ujutro 28. listopada 1910., nakon 48 godina braka. U dobi od 82 godine, Lav je otišao zauvijek, ostavljajući iza sebe poruku u kojoj objašnjava da mu je život kod kuće postao “nepodnošljiv” i da želi posljednje godine provesti u miru.

Kad je Sofija čula da je suprug od nje pobjegao, skočila je u jezero, no izvuklo ju je dvoje njezine djece. Idućih pet dana nije ništa niti jela niti pila. A onda je doznala da joj suprugu umire na željezničkoj stanici, 80 kilometara od kuće, u Astapovu. Popela se na vlak, došla do stanice i sljedeća četiri dana provela moleći njegove sljedbenike da ju puste unutra. Vidjela ga je nakratko, u 6 ujutro, 7. prosinca 1910., prije nego je posljednji put izdahnuo. O tome Sofija ne piše mnogo u svom dnevniku.

Preostalih devet godina, dok je pored nje prolazio Prvi svjetski rat i boljševička revolucija, ona se s Čertkovim borila na sudu. U dnevnicima nema više one divlje, histerične energije, ali nema niti Tolstoja. Uspijeva se pomiriti s djecom, uspijeva umiriti sebe, vadeći krumpire iz polja u razdobljima kad su dućani prazni.

“Grofica Sofija bila je kompleksna žena, ljudski dinamo željezne konstitucije i poetične duše. Prevodeći njezine dnevnike na engleski jezik, s bolnim sam razumijevanjem shvatila njezinu hrabrost i inteligenciju, ali i njezin očaj. Bez nje ne bi bilo niti jednog od velikih Tolstojevih romana, no njegove riječi ipak imaju veće značenje od njenih. Nakon njegove smrti, nastavila je čuvati njegovu uspomenu i objavljivati njegova djela, moleći ljude da budu milostivi prema ženi čija snaga nije bila dovoljna da na svojim, slabim ramenima nosi teret sudbine. Sudbine da bude žena genija”, zapisala je prevoditeljica njezinog dnevnika na engleski jezik, Cathy Porter.

Pola milijuna riječi dugačak, njezin dnevnik pokriva 57 godina – od udaje do njezine smrti. Ono što je fascinantno, i vjerojatno zastrašujuće, voljela ga je strastveno do samog kraja. Tjedan dana prije nego ju je napustio, Sofija je, naime, provela u rovu ispred Čertkovljeve kuće, naoružana dvogledom, čekajući da se pojavi Tolstoj. “Zamišljam kako ležim na mostu iznad tog rova i dopuštam da me pregazi njegov konj”, zapisala je. Ili, kako je sam Tolstoj jednom zapisao: “Čovjek preživi potrese, epidemije, užase bolesti i sve agonije duše, no cijelo to vrijeme njegova je najveća, razarajuća tragedija bila, jest i bit će tragedija spavaće sobe.”

Dnevnički zapisi: Svađa zbog odjeće
Lav
8. siječnja 1863.

Ujutro – njezina odjeća. Izazvala me da prigovorim, i jesam, i rekao sam – suze i vulgarna objašnjenja… Zakrpali smo stvari nekako. Uvijek sam nezadovoljan sobom u takvim situacijama, osobito poljupcima – to su krive zakrpe. … Osjećam da je potištena, no ja sam još više, i ne mogu ništa reći - … nema se što reći. Može me spasiti samo to da se ona ne zaljubi u nekog drugog, a to ne ovisi o meni. Kaže da sam drag. Ne volim to čuti; samo će me zbog toga prestati voljeti.

Sofija
9. siječnja 1863.
Nikad u cijelom svom životu nisam bila toliko iscrpljena kajanjem. Nikad prije ne bih mogla niti zamisliti da ću biti toliko kriva. Gušim se u suzama cijeli dan. Tako sam potištena. Bojim se razgovarati s njim, ili ga makar pogledati… Sigurna sam da je sad shvatio koliko sam slaba i patetična.

Facebook komentari

Novo u katalogu