Jedino što se pristoji

Četvrti dobitnik naše nagradne igre, u kojoj dijelimo pet primjeraka “Ljubavologije”, je Miroslav Gakić. Kaže da ga je tema eseja – najljepši ljubavni trenutak, u prvi mah prepala, no onda je sam sebi rekao kako se samo jednom živi. Ljubav, dakle…

Piše Miroslav Gakić

Promatrajte: U kući se soba okreće oko svoje osi.

Nepomičan sam, omršavio. Nedavno došao iz bolnice, gdje su me hranili iglama. Pod kožu iglama i kapima iz bočica. Igle imaju svoj ritam, u jednakim vremenskim isječcima dolazi jednaka količina crvenih kapi. Žila nabija.

Ritmovi se miješaju, svijet se vrti. U kući se soba okreće oko svoje osi. Mjesto se zove dom i čujem da me netko zove. Moje ime tako lijepo odzvanja ulicom, tamo gdje je Sunce. Ustajem, a svijet se vrti, i izlazim, tamo gdje je Sunce. Po asfaltu se vuku slova mog imena, no tada uviđam da nije bilo nikoga, i da me nitko ne zove. Taj poziv tek je privid, samo je glad, pod kožom glad, bila stvarna.

A da ima tuge, ima. Istina je da čovjek u onom trenu, kada mozak utvrdi, a i mozak može biti prevaren, da se bliži smrt, otpusti iz sebe sve skriveno i zaboravljeno. A da ima tuge na svijetu, ima. Istina je da mozak tada projicira dvije tisuće slika svakih pola sekunde i istina je da se prisjetite, onako kako vam kolačić umočen u čaj ili kokain ili kakvu god dizajnersku drogu nikada neće dati da se sjetite. Istina je da mozak u tom trenu, a i mozak može biti prevaren, daje od sebe sve, vraćaju vam se trenuci, a osjećaji pretvaraju u jasne slike. Dvije tisuće slika svakih pola sekunde. Naravno da ima tuge, ali kada vas smrt pomiluje, vi joj uzvratite osmijehom, jer to se jedino pristoji gospodinu i časniku. Majka vas sprema prvi dan u školu – trenutak pretvoren u sliku. Emocija ispisana na papir gubi od svoje uvjerljivosti upravo onoliko koliko je to maksimalno moguće, znam, ali čitajte i čitanjem gledajte:

Mačak s kojim ste se igrali kod bake, a koji je brzo odlutao, kao što mačori rade i tek povremeno svraćao doma, da bi se 15 godina kasnije vratio na mjesto na kojem je zadnji puta bio kao malen – na bakin tavan i tamo tiho izdahnuo. Prvi dodir s Tijelom. Slutnja da vam pušta pobijediti, ali slutnja sada precizna i jasna, više ne slutnja, nego – ljubav. Očeva ruka koju dodirujete zadnji put, i znate to i on zna, no ne govorite ništa, ne iz straha, ni iz muškog ponosa, već zato jer ste na mjestu gdje svaka riječ izdaje. Ljubav? Oh, da, ljubav!

Osjetite: kotače monstr-kamiona na par centimetara od lica i zapamtite – dvije tisuće slika u pola sekunde! Zaboravljena imena sva su tu, ali sada u bojama, lica od Cezara do umrle sestre, životi prošli i budući, kreveti i uzbuđenja, kronološki i sustavno poredani. Ljubav. Spremno za posljednji raport pred posljednji juriš iz grada; jer kada vas smrt pogleda i vi joj uzvratite osmijehom, to je jedino što pristoji školovanom gospodinu i časniku. Ljubav. I zapamtite: tuge tada više nema.

Zamišljam: da sam sretan. A nekad je to dovoljno kao i osjećaj sam.

 

Facebook komentari

Primajte naš newsletter

Top liste - prema vašim ocjenama

Novo u katalogu