Zašto je zatvor dobar za pisce?

Gledajući isključivo s literarnog stajališta, zatvor je bio najbolja stvar koja se mogla dogoditi Donatienu Alphonseu Françoiseu, nama poznatijem kao Marquisu de Sadeu. De Sade zapravo uopće nije bio markiz, nego sin grofa, a povijest je tog aristokrata, političara, filozofa i pisca ponajviše zapamtila po njegovim seksualnim eskapadama. Autor “Justine ili nesreće vrline”, “Filozofije u budoaru” i mnogih drugih djela, u zatvoru je i umobolnicama, zbog koječega, proveo ukupno 32 godine.

Dakle, zašto je zatvor bio dobar za De Sadea? Zato što je većinu svojih djela napisao upravo tamo. Na slobodi je često, znamo, u najmanju ruku bio nestašan, dok je boravak u Bastilji bio, otprilike, kao boravak u literarnoj koloniji – u ćeliji u koju je dopremio vlastiti namještaj i 600 knjiga, makriz se bacio na frenetično pisanje koje je rezultiralo tisućama stranica, piše Tony Perrottet u New York Timesu.

Kako je Francine du Plessix Gray opisala u svojoj knjizi “At Home With the Marquis de Sade”, Donatien je u samo dva tjedna, u zatvoru, napisao prvu verziju svojeg pornografskog romana “Justine”, a u 37 dana je uspio izbaciti 250 tisuća riječi “120 dana Sodome ili Škola razuzdanosti”. Do 1788. godine, nakon što je u zatvoru proveo samo 11 godina, Sade je “izbacio” osam romana i zbirki priča, 16 povijesnih novela, dva toma eseja, dnevnik i nekih 20 drama.

“Zatvor je doista najbolja radionica”, napisala je Colette, pritom se uopće ne služeći metaforom. Početkom 1900-ih, prema vlastitom priznanju, njezin prvi suprug zatvarao ju je u malenu sobu četiri sata na dan, odbijajući je pustiti van dok ne bi napisala zadani broj stranica. Drastičan potez, no nakon šest godina uspjela je dovršiti roman.

Marco Polo zapisao je svoje doživljaje s putovanja Kinom tek nakon što je 1298. uhićen za pomorske bitke i zatvoren u palaču. Pet stotina godina kasnije, Giacomo Casanova napisao je svoju erotsku autobiografiju tek nakon što je ostao bez novca (i libida) i povukao se u dvorac Dux, gdje je prihvatio mjesto knjižničara. Napoleon Bonaparte izdiktirao je svoje memoare – jedan od bestselera 19. stoljeća u Francuskoj – samo zato što je bio u egzilu na Svetoj Heleni.

Oscar Wild svoj je filozofski esej “De Profundis” napisao 1897. godine, dok je bio zatočen u tamnici Reading, a Jean Genet je svoj prvi roman, “Gospa od cvijeća”, napisao 1942. godine dok je, također, bio u zatvoru zbog sitne krađe.

Današnji pisci okruženi su iskušenjima, mnogo gorima od onih koja su dovodila Sadea u napast, tako da je pitanje koliko bi im zatvor ili vezivanje kuglom uz pistaći stol moglo pomoći. Za početak, piše Perrottet, tu je taj prokleti internet zbog kojeg se svi ponašamo kao “majmuni koji masturbiraju”, pa provjeravamo je li nam stigao novi mail svakih 30 sekundi (to samo pod uvjetom da vam mail nije uvijek otvoren). Da se kojim slučajem Thoreau može teleportirati u današnje vrijeme, vjerojatno bi bio opsjednut gledanjem dokumentaraca o životinjama na YouTubeu ili BBC-u, a sam bog zna što bi sve Marquis de Sade iskopao na poronografskim sajtovima na internetu.

Zbog toga romanopisac Jonathan Lethem ima dva računala, od kojih jedno nema pristup internetu i koristi ga samo za pisanje fikcije, dok pisci Dave Eggers i Nora Ephron koriste program Freedom, koji prekida vezu s internetom i do osam sati. Jonathan Franzen uspio je pak dovršiti svoje “Korekcije” sjedeći u mračnoj sobi s čepićima u ušima.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu