Trenutno
niste prijavljeni.

Elie Wiesel – portret nobelovca koji je tragediju pretvorio u pobjedu
Objavljeno: ponedjeljak, 31.10.2011.

Piše Tanja Tolić

Drugi red odozdola, sedmi s lijeva. To je Elie Wiesel snimljen u Buchenwaldu, 1945. godine. Ima samo šesnaest godina. Krupni kadar, izdvojen iz arhivske fotografije, prikazuje lice koje zapravo pripada nekome mnogo, mnogo starijem. Na trećoj fotografiji, snimljenoj 27. travnja 1945. godine, Elie izlazi iz nacističkog logora. On je onaj visoki dječak, četvrti u prvoj koloni s lijeva.

Četvrta fotografija prikazuje ga kad je imao petnaest godina. Snimljena je negdje u kasnu 1943. godinu ili možda početkom 1944. Tada je još živio u rodnom Sighetu, u rumunjskoj Transilvaniji koja je postala mađarski Erdelj, nesvjestan užasa koji će njegov dom pretvoriti u geto, a život u nezamisliv pakao. Posljednja fotografija u galeriji prikazuje Šloma Wiesela. Oca. Odnos s njim obilježit će cijeli piščev život.

Kad je šenaestogodišnji Elie izašao iz Buchenwalda, bio je uvjeren da je siroče. Otac mu je umro u logoru, u siječnju 1945. godine, izmučen batinama, glađu i dizenterijom. Umro je tri mjeseca prije nego su ih oslobodili saveznici, nakon što je preživio, zajedno s Eliejem, Auschwitz, Bunu i marš smrti do Buchenwalda. Eliejeva majka Sara i sestrica Tzipora (Judita) ubijene su, vjerojatno, čim su razdvojeni u Auschwitzu. Bio je uvjeren da su mu ubijene i dvije starije sestre, Hilda i Bea, no u poratnom Parizu, u koji je dopremljen kao siroče, otkrio je da su ipak preživjele. Jedna od sestara pronašla ga je vidjevši u novinama fotografiju mršavog dječaka kako u sirotištu igra šah. Prepoznala je na slici brata koji je, u međuvremenu, izgubio vjeru u Boga i svako zanimanje za religiju koju je počeo proučavati još kao dječak.

Nakon rata Wiesel je živio u francuskom sirotištu nekoliko godina, a 1948. upisao je studij književnosti, filozofije i psihologije na pariškoj Sorbonni. Izdržavao se kao zborovođa i učitelj hebrejskog, a potom postao novinar. Deset je godina Wiesel šutio o tome što je proživio u ratu. Nije mogao govoriti, nije mogao pisati o tome. Nije mogao naći riječi kojima bi ispričao što je doživio. A onda je susreo francuskog katoličkog romanopisca i dobitnika Nobelove nagrade, Françoisa Mauriaca, i to mu je promijenilo život.

"Često me posjećuju strani novinari. Ja ih se pribojavam, rastrgan između želje da iskažem svu svoju misao i straha da dadem oružje sugovorniku čiji mi osjećaji prema Francuskoj nisu poznati. U tim susretima nikada ne zaboravljam biti na oprezu. Toga jutra, mladi Izraelac koji me je intervjuirao za jedne novine iz Tel Aviva nadahnuo me od samog početka simpatijom protiv koje se nisam morao dugo braniti, jer je naš razgovor vrlo brzo dobio osobni obrat", zapisao je Mauriac u predgovoru Wieselovom romanu "Noć" kojeg je upravo objavilo zagrebačko Znanje.

U razgovoru, Mauriac je počeo obnavljati uspomene iz vremena okupacije. Ispričao je Wieselu kako ga niti jedan prizor iz tih tmurnih godina nije toliko pogodio i obilježio kao vagoni puni židovske djece, na željezničkoj postaji Austerlitz… "Koliko sam puta pomislio na onu djecu!", rekao je Mauriac Wieselu, a Wiesel mu je odgovorio: "Ja sam jedno od njih". Nakon što mu je Wiesel ispričao svoju priču, jedino što je Mauriac uspio napraviti bilo je da ga plačući zagrli.

Mauriac je bio taj koji je nagovorio Wiesela da zapiše svoje iskustvo iz logora. Nakon deset godina šutnje, kad je počeo, Wiesel nije mogao stati. Ispisao je 900 stranica knjige na jidišu, pod nazivom "A svijet je šutio". Knjiga je objavljena 1955. godine u Buenos Airesu. Nije naišla na poseban odaziv. Onima koji su je pročitali bila je previše. U njoj je bio sabijen užas svih šest milijuna europskih Židova koje su nacisti pobili u holokaustu u Drugom svjetskom ratu.

Godine 1956. Wiesel odlazi u Sjedinjene Države, no nesretnim slučajem u New Yorku je stradao u prometnoj nesreći. Auto koji ga je udario prikovao ga je za invalidska kolica punih godinu dana. Zatražio je i dobio američko državljanstvo, no tih godinu dana nepokretnosti natjeralo ga je na razmišljanje – shvatio je da ga je njegov podsvjesni osjećaj krivice što je preživio, a ne umro kao ostali u koncentracijskom logoru vodio ka tome da "traži" smrt. Liječnicima koji su brinuli o njemu nikako nije bilo jasno kako ne osjeća nikakav strah od umiranja. Činilo se kao da priželjkuje prestati živjeti.

Upravo taj događaj, ta nesreća, postat će okosnica njegova trećeg romana koji je 1961. godine objavljen pod nazivom "Nesretni slučaj". (Roman je 1987. godine preveden i na hrvatski jezik.) Kasnije će roman originalnog naziva "The Accident" biti preimenovan u "Dan", a zajedno s "Noći", skraćenom verzijom "A svijet je šutio", koja je objavljena 1958. godine, te "Zorom" objavljenom 1961. godine, čini Wieselovu danas slavnu trilogiju.

Godine 1991., nevažne za Wieselov život, ali važne za moj, imala sam šesnaest godina, jednako koliko Elie kad je izašao iz Buchenwalda. Tada mi je u ruke prvi put dospio njegov "Nesretni slučaj". Na početku knjige, kao nit vodilju, stavio je citat iz "Grka Zorbe", romana Nikosa Kazantzakisa: "Još jednom mi se ukaza istinitost stare legende: srce je čovjekovo jama ispunjena krvlju; na rubovima jame ničice leže ljubljeni mrtvi da bi se napili krvi i oživjeli; što su vam draži više vam krvi popiju." Zapamtila sam ga do današnjeg dana. Možda sam upravo tada otkrila koliko krivica može biti toksičan osjećaj, osim što je uzaludan.

U dnevnik, kojeg sam pisala kao šesnaestgodišnjakinja, prepisala sam i ovaj citat: "Da sam mu govorio naglas, on bi razumio tragičnu sudbinu onih koji su se vratili kao živi mrtvci jer ih nitko nije htio. Treba ih pažljivo pogledati. Njihov izgled vara. To su krijumčari. Reklo bi se da su nalik na druge: jedu, smiju se, vole. Žele novac, slavu, ljubav, kao i drugi. Pogrešno: glume, a to ponekad i ne znajući. Tko je vidio ono što su oni vidjeli, ne može biti kao drugi: ne može se smijati, voljeti, moliti, trgovati, patiti, zabavljati se, zaboraviti. Kao drugi. Treba ih pažljivo promatrati kad prolaze pokraj nekog običnog tvorničkog dimnjaka ili kad prinose kruh ustima. Nešto u njima drhti i morate odvratiti pogled. Tim ljudima nije amputirana jedna noga, nije im izvađeno jedno oko, već volja i želja da žive. Prije ili kasnije isplivat će na površinu ono što su vidjeli. I tada će svijet biti pogođen strahom i neće se usuditi pogledati u oči ovim duševnim bogaljima."

Knjige Elieja Wiesela, a u svojih 83 godine života koliko ima danas, napisao ih je čak 57, beskrajno su tužne. Neke su stranice natopljene tolikim očajem da je nemoguće normalno disati dok čitate. Nema veze imate li 16 ili gotovo 37 godina; udarac u pleksus jednako je bolan kad pročitate primjerice ovo: "Jednom sam vidio čovjeka koji je s apetitom jeo komad mesa bez kruha. Dugo sam ga promatrao, gladan. Slijedio sam kao hipnotiziran pokrete njegovih prstiju i vilica. Nadao sam se da će me primijetiti i dobaciti mi komadić. Nije me vidio. Sutradan su ga drugovi iz barake objesili: jeo je ljudsko meso. Vikao je braneći se: 'Ništa loše nisam uradio. Nije više bio živ…' Gledajući njegovo tijelo kako se njiše u zahodskoj baraci pomislio sam: 'A da me je ugledao?'"

No… knjige Elieja Wiesela ujedno su i stranice nabijene optimizmom, snagom, vjerom i dubokim uvidima o životu i smrti. Tragedija koju je preživio kao dijete odvela je Wiesela preko osjećaja praznine, krivnje i gubitka volje za životom do samospoznaje, moralne veličine, biranja života, odgovornosti i ljubavi. "Budući da pamtim, očajavam. Budući da pamtim, dužnost mi je odbaciti očaj", njegova je izreka koja možda i najbolje opisuje veličinu i veličanstvenost pobjede koje se domogao.

Godine 1963. Wiesel je dobio američko državljanstvo. Godinu kasnije prvi je put nakon rata posjetio rodni Sighet, a još pet godina poslije vjenčao se s prevoditeljicom Marion Rose (također je preživjela konc-logor) i s njome 1972. godine dobio sina. Za razliku od Baracka Obame koji je 2009. godine dobio Nobelovu nagradu za mir, a da za taj isti svjetski mir nije mrdnuo niti malim prstom, Wiesel je svoju Nobelovu nagradu, također dobivenu za mir, ali 1986. godine, nebrojeno puta zaslužio.

"Ostati nijem i nezainteresiran, najveći je grijeh ovoga svijeta", maksima je koju Wiesel slijedi u životu. Po njemu, moralna je obaveza sviju nas boriti se protiv mržnje, rasizma i genocida. U svojem dugom životu, podjednako strasno borio se za prava Židova, potlačenih u SSSR-u, Južnoafričkoj Republici, Vijetnamu, Biafri ili Bangladešu.

"Katkada me pitaju znam li 'odgovor na Auschwitz'; odgovaram da ga ne znam; ne znam ima li tragedija takvih razmjera odgovor. Ali znam da postoji 'odgovor' u odgovornosti. Kad se govori o tom razdoblju prokletstva i tame, tako bliskom i tako dalekom, 'odgovornost' je ključna riječ. Ako se svjedok prisilio i izabrao svjedočiti, to je zbog današnjih mladih, zbog djece koja će se sutra roditi: on ne želi da njegova prošlost postane njihovom budućnošću", piše Wiesel u predgovoru novom izdanju "Noći".


 

Novo u katalogu

  • Treći Reich

    Roberto Bolaño
    Treći Reich

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Kuća Wittgenstein

    Alexander Waugh
    Kuća Wittgenstein

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Indeks straha

    Robert Harris
    Indeks straha

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Delikatnost

    David Foenkinos
    Delikatnost

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Labirint: Nemogući bijeg

    James Dashner
    Labirint: Nemogući bijeg

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Empatija

    Roman Krznaric
    Empatija

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Zašto muškarci šute?

    Iaia Caputo
    Zašto muškarci šute?

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Intuicija

    Sonia Choquette
    Intuicija

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Komplicirana dobrota

    Miriam Toews
    Komplicirana dobrota

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Pismovnik

    Mihail Šiškin
    Pismovnik

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Mrtvo more

    Jorge Amado
    Mrtvo more

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Anatomija jedne pobune

    Javier Cercas
    Anatomija jedne pobune

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Aida

    Sami Michael
    Aida

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Privid 1938.

    Kjell Westö
    Privid 1938.

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Čovječuljak

    Aleksandar Prokopiev
    Čovječuljak

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Knjiga prozorâ

    Semezdin Mehmedinović
    Knjiga prozorâ

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Vršenje dužnosti

    Emir Imamović Pirke
    Vršenje dužnosti

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Pouzdan izvor

    Merita Arslani
    Pouzdan izvor

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Sakupljač očiju

    Sebastian Fitzek
    Sakupljač očiju

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Do neba i natrag

    Mary C. Neal
    Do neba i natrag

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • E2

    Pam Grout
    E2

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Crvena kao krv

    Salla Simukka
    Crvena kao krv

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Javne tajne

    Alice Munro
    Javne tajne

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Fantastični mačak Bob

    James Bowen
    Fantastični mačak Bob

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Jedno ljeto u internatu

    Anton DiSclafani
    Jedno ljeto u internatu

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Posljednji ples leptira

    Kristin Hannah
    Posljednji ples leptira

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • U visokom društvu

    Jan Guillou
    U visokom društvu

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Čarobna kost

    C. J. Sansom
    Čarobna kost

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Opasna šutnja

    A. S. A. Harrison
    Opasna šutnja

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi
  • Zona

    Mathias Énard
    Zona

    Novo u katalogu!

    Detaljnije o knjizi