Riješena tajna uma – zašto smo nekad brzi kao zec, a nekad spori kao kornjače?

Daniel Kahneman, neočekivani dobitnike Nobelove nagrade za ekonomiju 2002. godine – neočekivani jer nije ekonomist, nego psiholog – autor je nove, zanimljive knjige od gotovo 500 stranica, "Thinking, Fast and Slow", u kojoj između ostaloga objašnjava zašto su nekad izuzetno pametni ljudi jako – iracionalni

Big 405 1321

Piše Tanja Tolić

Stvari stoje ovako: u našoj glavi žive zec i kornjača. Zec, jedna "polovica" našega mozga, brza sa zaključcima, juri, pomisli misao i prije nego se snađemo. Kornjača je, s druge strane, dozlaboga spora, no i to ima svojih prednosti, jer kornjača uoči ono što brzome zecu promakne.

Daniel Kahneman, neočekivani dobitnike Nobelove nagrade za ekonomiju 2002. godine – neočekivani jer nije ekonomist, nego psiholog – autor je nove, zanimljive knjige od gotovo 500 stranica, "Thinking, Fast and Slow" (Razmišljanje, brzo i sporo), u kojem se bavi upravo tim nestrpljivim zecom i misaonim davežom kornjačom. On ih, naravno, naziva drugačije, a uz pomoć ta dva dijela našega uma pokušava, između ostaloga, objasniti i zašto su nekad izuzetno pametni ljudi jako – iracionalni.

Zec je u njegovoj knjizi Sistem 1: nesvjesni, intuitivni dio uma koji u razmišljanje ne mora ulagati nikakav napor. Sistem 2, spora kornjača, svjesni je dio uma koji se koristi dedukcijom i za to mu treba prokleto mnogo truda. Sistem 2 voli misliti kako je on taj koji upravlja našim razmišljanjem, sustavom odlučivanja i životom, no zapravo je nezaustavljivi Sistem 1 taj koji vodi glavnu riječ. U našem se životu naprosto previše toga događa da bi analitični Sistem 2 uspio o svemu dobro promisliti. Sistem 2 zbog toga je prisiljen pažljivo birati "bitke"; lijen je iz potrebe.

Sistem 2 je, prema Kahnemanovoj shemi, spor, promišljen, analitičan i svjestan način razmišljanja kojim se služimo. Sistem 1 je brz, automatski, intuitivan i glavninom nesvjestan način razmišljanja. Upravo je Sistem 1 taj koji detektira u nečijem glasu neprijateljstvo ili koji će istoga trena dovršiti frazu "crno i…". Sistem 2 je pak onaj koji se baca u akciju kad treba ispuniti poreznu prijavu ili parkirati automobil bočno.

Općenitije, Sistem 1 koristi asocijacije i metafore kako bi proizveo brzu i pomalo nepravednu skicu realnosti, dok se Sistem 2 pouzdaje u eksplicitna uvjerenja i razumne odabire. Sistem 1 predlaže, Sistem 2 odbacuje. Da se vratimo na ono tko je tu šef – Sistem 2 nije, između ostaloga i zato što se brzo umara. Vrlo često, umjesto da uspori događaje i analizira ih, Sistem 2 zadovoljno prihvaća jednostavnu, ali nepouzdanu priču o svijetu koju mu podmeće Sistem 1. Zanimljivo, Sistem 2 je posebno šutljiv kad detektira da smo sretni.

Naravno, daleko od toga da se u našoj glavi nalaze dva čovječuljka koja se svađaju ili su potpuno različitih karaktera. Oni su više "korisna izmišljotina" – korisna stoga jer nam objašnjavaju začkoljice našega uma. Također, Sistem 1 često se u prijašnjim knjigama koje su se bavile sličnom tematikom nazivao iracionalnim. Kahneman ne voli taj pojam, ili ga barem ne voli pripisivati tom dijelu našega uma. Prema njegovom mišljenju, Sistem 1 "uistinu je uzrok mnogo toga što učinimo krivo", no ključno je razumjeti i da je on, ujedno, "uzrok mnogih stvari koje napravimo dobro – što je gotovo pa sve što učinimo".

Iracionalnost je velika tema Kahnemanove karijere koja se, u grubo, može podijeliti u tri faze. U prvoj je, zajedno s Amosom Tverskim, detektirao dvadesetak vrsta nesvjesnih pogreška u razmišljanju. U drugoj su fazi Kahneman i Tversky dokazali da se ljudi koji donose odluke u nesigurnim uvjetima ne ponašaju onako kako su ekonomski modeli tradicionalno pretpostavljali – da ljudi pokušavaju maksimizirati korist. Dvojac je potom razvijao alternativni model donošenja odluka, onaj koji bolje odgovara ljudskoj psihologiji, i kojeg su nazvali Teorija očekivanog izbora. Za tu je teoriju Kahneman dobio Nobelovu nagradu. (Tversky je, nažalost, u međuvremenu preminuo.) U trećoj fazi svoje karijere, koja pokriva razdoblje nakon Tverskijeve smrti, Kahneman se posvetio "hedonističkoj psihologiji", odnosno istraživanju sreće. Njegova knjiga obuhvaća rezultate rada iz sve tri faze karijere.

Vrlina je Sistema 1, nastavlja dalje Kahneman, što ima tu sposobnost da uočava obrasce u djeliću sekundu, zbog čega je u stanju automatski dati odgovarajuća rješenja na izazove. Još bolja njegova vještina jest nešto što se naziva "intuicijom stručnjaka": nakon dobrih priprema i mnogo iskustva, liječnik ili vatrogasac u stanju je nesvjesno i brzo donijeti ispravnu odluku u trenutku krize, a to je u stanju upravo zahvaljujući "iracionalnome" dijelu našega uma. Klasičan primjer takvog odlučivanja je situacija u kojoj zapovjednik vatrogasaca ispravno nasluti da će zapaljena kuća eksplodirati i naredi svojem timu povlačenje, iako ne može argumentirati kako je znao da će se to dogoditi.

Kahneman je jedan od pionira na području istraživanja spoznajnih "zamki", pa je i veći dio njegove knjige posvećen upravo pogreškama koje čini Sistem 1. U ljudskoj je prirodi, čini se, da ne razlikuje vjerojatnost i neizvjesnost, zbog čega nekad osjećamo previše samopuzdanja i donosimo krive odluke. Na identične situacije reagiramo različito, ovisno o tome što nam je u glavi otprije, a još gore – u stvari i ne znamo što zapravo ne znamo. Loši smo i u procjenama, jer nas često ponese optimizam u vezi novog projekta, pa su tako, primjerice, Škoti pretpostavili 1997. da će nova zgrada njihovog parlamenta u Edinburghu koštati 40 milijuna funti, a ona je 2004., kada je konačno dovršena, koštala 431 milijun funti! Nismo osobito spretni niti u smanjivanju očekivanja kad shvatimo da smo pogriješili očekujući baš toliko mnogo. Ignoriramo mogućnost rijetkih događaja, osim ako se takav događaj nije dogodio nedavno, a u tom slučaju nemjerljivo pretjerujemo u vjerojatnosti da će se on dogoditi opet. Lista uobičajenih pogrešaka u mišljenju nastavlja se u nedogled.

Iako su takvim greškama podjednako skloni i obični ljudi i stručnjaci (Kahnemann veselo priznaje da niti on sam nije izuzetak), "štetu" je moguće smanjiti. Stručnost u mišljenju se može naučiti kad je osoba dulje vrijeme izložena situacijama koje su "dovoljno pravilne da bi bile predvidljive" i u kojima stručnjak brzo dobiva odgovor je li nešto napravio dobro ili loše. Stručnjaci na taj način mogu trenirati svoj nesvjesni mehanizam "prepoznavanja uzoraka". Ovo se, naravno, ne odnosi samo na liječnike ili vatrogasce. Ovako se, sigurno, može naučiti igrati šah, ali malo je vjerojatno da ćete ovim putem uspjeti naučiti dobro predviđati političku situaciju na Bliskom istoku.

 

Nk logo mono

Podržite Najbolje knjige: tražimo mecene!

Čitajte svježe.

Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.

Prijava na newsletter

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.

Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više