Sa sestrinom ogrlicom u džepu prema najopasnijem vrhu svijeta, K2

Pišu Greg Mortenson i David Oliver Relin

U pakistanskom Karakorumu, više od šezdeset najviših vrhova na svijetu, načičkanih na površini od tek 160 kilometara, svojom oštrom planinskom ljepotom dominira nad divljinom u samotnim visinama. Osim snježnih leoparda i alpskih kozoroga, malo živih stvorova prolazi ovim područjem pokrivenim ledom, pa je K2, drugi najviši vrh na svijetu, do 20. stoljeća bio za vanjski svijet tek malo više od glasine.

Ledenjak Baltoro, dug šezdeset dva kilometra, koji se od K2 spušta prema naseljenim područjima gornje Doline Inda, između četiri granitna šiljka Gasherbrumsa i ubojitih vrhova Great Trango Towersa, gotovo ne narušava tu nepomičnu katedralu stijena i leda. Čak je i kretanje zaleđene rijeke, koja se dnevno pomiče po desetak centimetara, gotovo neprimjetno.

Jednog poslijepodneva, 2. rujna 1993. Greg Mortenson osjećao je kao da ni on ne napreduje ništa brže. Odjeven u komplet iznošenog smeđeg šalvar kamiza poput svojih pakistanskih nosača, imao je osjećaj da ga njegove teške kožne alpinističke čizme samovoljno vuku prema Baltoru u nekoj vlastitoj zaleđenoj brzini, kroz vojsku santi leda postrojenih poput jedara tisuću ledom okovanih brodova.

Očekivao je da će na stijeni svakoga časa ugledati Scotta Darsneyja, člana svoje ekspedicije s kojim se vraćao prema civilizaciji, i da će ga ovaj zadirkivati što je tako spor. No gornji Baltoro podsjeća više na labirint nego na stazu. Mortenson još nije bio shvatio da se izgubio i da je posve sam. Odlutao je od glavnog dijela ledenjaka prema bočnom grebenu koji nije vodio na zapad prema Askoleu, selu udaljenom osamdeset kilometara, gdje se nadao da će pronaći vozača voljnog da ga odveze iz ovih planina, nego na jug, prema neprohodnom labirintu strmog ledenjaka, i još dalje, u smrtonosnu zonu na visokoj nadmorskoj visini, gdje su pakistanski i indijski vojnici kroz rijedak zrak prebacivali jedni na druge topovske granate.

Mortenson bi obično bio pažljiviji. Koncentrirao bi se na životno važne detalje, držao bi na oku Mouzafera, nosača koji se pojavio poput blagoslova i dobrovoljno nosio njegovu tešku naprtnjaču s opremom za penjanje, zajedno sa šatorom i gotovo svom hranom. Bolje bi se koncentrirao i na veličanstvenu prirodu oko sebe.

Vojvoda od Abruzzia, jedan od najvećih alpinista svoga vremena i vjerojatno najbolji poznavatelj strmih litica svoje ere, vodio je 1909. godine po Baltoru talijansku ekspediciju, no nije uspio osvojiti K2. Očarala ga je zadivljujuća ljepota planinskih vrhova. "Ništa se s time ne može mjeriti u smislu planinske ljepote", zapisao je u svoj dnevnik. "To je svijet ledenjaka i stijena, nevjerojatan prizor koji bi mogao zadovoljiti i umjetnika i alpinista."

No Mortenson je jedva primijetio kada je na zapadu iza visokih granitnih stijena Muztagh Towera potonulo sunce i kada su se na istočnim zidovima doline ukosile sjene prema oštrim monolitima Gasherbruma. Tog je poslijepodneva bio usmjeren na sebe, iznenađen i zatečen nečim što do toga trenutka nije poznavao – neuspjehom.

Posegnuvši u džep svog šalvara, napipao je ogrlicu od jantarnih perlica koju je često nosila njegova mlađa sestra Christa. U Tanzaniji, gdje su Mortensonovi roditelji, rodom iz Minnesote, radili kao luteranski misionari i učitelji, Christa se kao trogodišnjakinja zarazila akutnim meningitisom od kojeg se nikada nije potpuno oporavila. Greg, dvanaest godina stariji, na sebe je preuzeo ulogu njezina zaštitnika. Iako se Christa borila s jednostavnim, svakodnevnim zadacima – svako jutro trebalo joj je više od sat vremena da se odjene – i patila od ozbiljnih epileptičnih napadaja, Greg je prisilio svoju majku Jerene da joj dopusti da bude djelomice samostalna.

On joj je pomogao da pronađe jednostavan posao, naučio je rute javnih autobusa između Minneapolisa i Saint Paula kako bi se mogla slobodno kretati i, zgrozivši majku, porazgovarao s njom o detaljima kontracepcije kada je doznao da ima dečka. Neovisno o tome je li radio kao američki poručnik koji je brinuo o logistici i zdravlju svoga voda u Njemačkoj, učio za bolničara u Sjevernoj Dakoti, istraživao neurofiziologiju epilepsije na fakultetu u Indiani u nadi da će pronaći lijek za Christu, ili pak živio životom zaljubljenika u penjanje u Berkeleyu u Kaliforniji, Mortenson je inzistirao da ga njegova mala sestra jednom godišnje posjeti na mjesec dana. Zajedno su tragali za uzbuđenjima u kojima je Christa toliko uživala. Bili su zajedno na Indyju 500, Kentucky derbiju, Disneylandu, a proveo ju je i kroz arhitekturu svoje tadašnje osobne katedrale, kroz slavne granitne stijene Yosemitea.

Na njezin dvadeset treći rođendan, Christa i njihova majka planirale su otputovati od Minnesote do kukuruznih polja u Deyersvilleu u Iowi, gdje je bio snimljen Christin omiljeni film – Polje snova. No baš na njezin rođendan, samo nekoliko sati prije nego što su trebale krenuti na put, Christa je umrla od epileptičnog napada.

Nakon njezine smrti, Mortenson je od sestrinih stvari zadržao samo ogrlicu. Još je mirisala na logorsku vatru koju su zajedno zapalili za vrijeme njezina posljednjeg posjeta. Donio ju je sa sobom u Pakistan i umotao u tibetsku molitvenu zastavicu zajedno s planom da oda počast svojoj malenoj sestri. Mortenson je bio alpinist, pa je u sestrinu čast odlučio izvesti ono što je za njega bio najveći izraz poštovanja. Popet će se na K2, po mišljenju mnogih najzahtjevniji vrh na Zemlji, i ostavit će Christinu ogrlicu na 8611 metara visine.

Bio je odgojen u obitelji koja je uživala u teškim zadacima poput izgradnje škole i bolnice u Tanzaniji, na padinama Kilimandžara. No unatoč nepobitnoj vjeri svojih roditelja, Mortenson još nije ništa zaključio o božanskoj prirodi. Zato će prinijeti dar božanstvu koje god živi u višoj atmosferi.

Prije tri mjeseca, unatoč zovu uzbuđenja koji ga je pozivao u Baltoro, Mortenson je ovaj ledenjak zaobišao u sandalama bez čarapa, s naprtnjačom od četrdeset kilograma. Krenuo je iz Askolea s timom od deset engleskih, irskih, francuskih i američkih alpinista na rutu od 113 kilometara. Skupina nije imala mnogo novca, no posjedovala je patološki neustrašivu želju za osvajanjem drugog najvišeg vrha na svijetu.

U usporedbi s Everestom, smještenim 1610 km jugoistočno uz lanac Himalaje, svi su znali da je K2 ubojica. Za penjače, koji ga zovu "Divlji vrh", bio je to posljednji test, strma piramida od oštroga granita na čijim se izbojcima oštrim poput noža nije zadržavao ni snijeg. No kada je u svibnju došao Mortenson, tada tridesetpetogodišnjak u odličnoj formi, koji se s jedanaest godina popeo na Kilimandžaro, školovao na čistom granitu u Yosemiteu, a zatim diplomirao s nekoliko uspješnih uspona na Himalaju, nije ni sumnjao da će uskoro stajati na "najvišem i najtežem vrhu na Zemlji".

Bio je nevjerojatno blizu, nekih šestotinjak metara od vrha. No K2 se povukao u maglu, a ogrlica mu je i dalje bila u džepu. Kako se to moglo dogoditi? Obrisao je oči rukavom, iznenađen neuobičajenim suzama koje je pripisao visini. To nije bilo nalik na njega. Nakon sedamdeset osam dana stalnog napora na nekoliko tisuća metara nadmorske visine, osjećao se poput vlastite smežurane karikature, i nije znao ima li dovoljno snage prehodati još osamdeset kilometara opasnog terena do Askolea.

Prenuo ga je prodoran, glasan prasak stijene. Promatrao je kako okrugli komad stijene veličine trokatnice ubrzava, poskakujući i kotrljajući se niz padinu od sitnog kamenja, a zatim pretvara u prah ledenu stijenu koja mu se našla na putu.

Pokušao se usredotočiti. Prestao se baviti svojim mislima i napokon primijetio koliko su se visoko popele sjene na istočnim vrhovima. Pokušavao se prisjetiti koliko dugo nije vidio ljudski trag. Prošli su već sati otkad je Scott Darsney nestao pred njim. Prije sat vremena, možda malo više, čuo je vojnu karavanu mula koja je nosila oružje prema ledenjaku Siachen, bojnom polju na šest tisuća sedamsto metara visine, nekoliko kilometara jugoistočno, mjestu gdje su pakistanska i indijska vojska bile zaleđene u vječnoj, neodlučnoj borbi.

Pogledom je potražio ljudske tragove. Na stazi prema Askoleu posvuda je bilo vojnih otpadaka, no ovdje nije bilo ničega. Ni mulinog izmeta, ni opušaka, ni konzervi, pa čak ni stabljika sijena koje su jahači nosili za ishranu svojih životinja. Shvatio je da staza uopće ne nalikuje na stazu, nego na pukotinu u nestabilnu labirintu okruglih stijena i leda. Pitao se kako je onamo zalutao. Pokušavao se pribrati, no dugotrajan boravak na velikoj visini oslabio mu je sposobnost odlučnog djelovanja i razmišljanja.

Sljedećih sat vremena penjao se po padini od sitnog kamenja u nadi da će iznad okruglih stijena i leda bolje vidjeti znak koji je tražio – veliki stjenoviti rt Urdukas, koji se nad Baltorom pružao poput goleme šake – i tako se vratiti na stazu. No na vrhu je bio nagrađen samo većim umorom. Zalutao je dvanaestak metara uzbrdo prema napuštenoj dolini, a dok se polako spuštala noć, iz ove nove perspektive i obrisi poznatih vrhova izgledali su mu strano.

Osjetivši kako ispod tuposti prouzročene visinom probija panika, Mortenson je sjeo da se sabere. U svoj maloj ljubičastoj naprtnjači izblijedjeloj od sunca nosio je laganu vunenu pakistansku deku, praznu bocu vode i jednu proteinsku pločicu. Njegova debela vreća za spavanje, sva topla odjeća, šator, kuhalo, hrana, pa čak i baterija i šibice, bili su u naprtnjači koju je odnio nosač.

Ovdje će morati prenoćiti i ujutro krenuti dalje u potragu. Iako se temperatura već spustila ispod nule, razmišljao je, neće umrijeti od hladnoće. Osim toga, bio je dovoljno priseban da shvati da je mnogo opasnije spoticati se dalje po mračnu, nepouzdanu ledenjaku na kojem su pukotine zijevale na stotine metara duboko u provalije, kroz prostranstva plavog leda sve do podzemnih bazena. Spuštajući se niz kamenu stijenu, tražio je mjesto dovoljno udaljeno da ga odron ne pogodi dok spava, ali i dovoljno čvrsto kako led ne bi puknuo, a on propao u dubinu.

Pronašao je ravnu kamenu ploču koja se činila dovoljno stabilnom, golim je rukama skupio snijeg u svoju bocu za vodu i zamotao se u deku pokušavajući ne razmišljati o tome koliko je usamljen i izložen opasnostima. Podlaktica mu je bila izranjavana, i znao je da bi trebao skinuti zavoje pune zgrušane krvi te istisnuti gnoj iz rana koje su na ovoj visini odbijale zacijeliti, no nije se mogao prisiliti da to učini. Dok je ležao na neravnoj stijeni drhtureći, Mortenson je promatrao kako posljednje zrake sunca tinjaju u krvavo crvenom odsjaju iza planinskih vrhova na istoku, oštrih poput bodeža, a zatim gasnu ostavljajući iza sebe plavocrni odsjaj.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu