Pišu Greg Mortenson i David Oliver Relin
Gotovo stotinu godina prije, Filippo De Filippi, liječnik i kroničar vojvode od Abruzzia, opisao je očaj koji je tijekom ekspedicije iskusio u karakorumskim planinama. Unatoč tome što je bio u društvu dvadeset i četvero Europljana i dvjesto šezdeset lokalnih nosača koji su nosili stolce na rasklapanje i srebrni servis za čaj, kao i četiri trkača koji su mu svakodnevno donosili novine, osjećao se potpuno beznačajno pred snažnim karakterom krajolika. "Duboka tišina nalegla bi na dolinu i pritisnula naše duše neobjašnjivom težinom. Nigdje na svijetu ne postoji mjesto na kojem se čovjek osjeća tako usamljeno, tako izolirano i tako odbačeno od prirode da je posve nemoguće uspostaviti kontakt s njom."
Možda zbog iskustva usamljenosti u Africi, gdje je bio jedino američko dijete među stotinama Afrikanaca, možda zbog noći provedenih na logorovanju tri tisuće metara iznad Half Domea u Yosemiteu, Mortenson je lako podnosio samoću. Ako ga upitate zašto, pripisat će to visinskoj demenciji. No svatko tko je bio u njegovoj blizini i vidio kako svojom tvrdoglavom upornošću napada kongresnika, neodlučnog dobrotvora ili afganistanskog vojnog zapovjednika – sve dok ne izmami zakašnjelu pomoć, donaciju ili dopuštenje za ulazak na teritorij nekog plemena – prepoznat će u toj noći samo još jedan primjer Mortensonove čelične odlučnosti.
Zapuhnuo je vjetar i noć je postala gorko bistra. Trudio se razabrati vrhove osjećajući kako ga zlonamjerno okružuju, no u potpunoj ih tami nije uspio razlikovati. Nakon sat vremena provedenih pod dekom, uspio je otopiti zaleđenu proteinsku pločicu i dovoljno muljevite vode, a zatim se počeo snažno tresti. Zaspati po ovoj hladnoći nije dolazilo u obzir. I tako je pod vedrim zvjezdanim nebom odlučio preispitati razloge svoga neuspjeha.
Vođe njegove ekspedicije, Dan Mazur i Jonathan Pratt, kao i francuski penjač Etienne Fine, bili su prvoklasni. Brzi i okretni, s naslijeđenim genetskim kvalitetama za penjanje po tehnički zahtjevnim stijenama na velikim visinama. Mortenson je pak bio spor i jak poput medvjeda. Visok 195 centimetara, težak 95,5 kilograma, pohađao je Concordia College u Minnesoti kao stipendist ragbijaške ekipe.
Iako to nitko nije odredio, nošenje tereta prirodno je palo na Darsneyja i njega. Osam je puta Mortenson poslužio kao teretna mula za hranu, gorivo i boce s kisikom do postaja na putu, do Japanskog kuloara, krhkoga gnijezda za koje se ekspedicija izborila 600 metara od K2, opskrbljujući kampove na velikim visinama kako bi penjači-predvodnici imali zalihe kada odluče krenuti prema vrhu.
Te sezone sve su ekspedicije na planini odlučile stići do vrha uobičajenim putem – stazom iskušanom prije gotovo jednog stoljeća – preko Jugoistočnog grebena Abruzzi. Samo je Mortensonova ekipa izabrala Zapadni greben, zaobilaznu i vrlo tešku rutu na kojoj su se jedna za drugom nizale tehnički zahtjevne strme stijene, i koju su prije dvanaest godina uspješno svladali samo japanski penjač Eiho Otani i njegov pakistanski partner Nazir Sabir.
Mortenson je uživao u izazovu i ponosio se rigoroznom rutom koju su odabrali. Osjećao se jačim sa svakim osvojenim vrhom Zapadnog grebena, sa svakim pražnjenjem kanistara s gorivom i odmotavanjem užeta. Možda je bio spor, no nesumnjivo će stići do vrha.
Jedne večeri, nakon više od sedamdeset dana provedenih u planinama, Mortenson i Darsney vraćali su se prema baznom logoru i zasluženom snu nakon što su se devedeset i šest sati penjali kako bi nadopunili zalihe. Nakon što je pao prvi mrak, pogledavši posljednji put kroz teleskop prema vrhu, opazili su titravo svjetlo visoko iznad Zapadnog grebena K2.
Pretpostavivši da su to nedvojbeno signali koje im baterijama šalju članovi njihove ekspedicije, zaključili su da je njihov francuski kolega u nevolji. "Etienne je bio alpinist", objašnjava Mortenson naglasivši izvještačenim francuskim izgovorom poštovanje i aroganciju koje taj izraz ponekad evocira kod penjača. "Brzo je napredovao jer je nosio samo osnovnu opremu. Trebali smo mu pomoći prije nego što ode previsoko bez potrebne aklimatizacije."
Razmišljajući imaju li dovoljno snage da se nakon iscrpljujućeg spusta tako brzo popnu do Finea, Mortenson i Darsney su potražili dobrovoljce u pet drugih ekspedicija. Nitko se nije javio. Dva su sata ležali u svojim šatorima odmarajući se i rehidrirajući, a zatim su spremili opremu i krenuli.
Spuštajući se sa sedam tisuća šezdeset metara visokog kampa IV, Pratt i Mazur borili su svoju životnu bitku. "Etienne je žurio da nam se pridruži", prisjeća se Mazur, "no srušio se čim nas je sustigao. Dok je pokušavao doći do daha, rekao nam je da čuje škripanje u plućima."
Fine je dobio plućni edem – u plućima se pojavio višak vode uzrokovan visokom nadmorskom visinom – smrtonosan ako se osobu odmah ne premjesti na nižu visinu. "Bilo je užasno", nastavlja Mazur. "Iz usta mu je izlazila ružičasta pjena. Pokušali smo pozvati pomoć, no radio je pao u snijeg i pokvario se. Zato smo se počeli spuštati."
Prat i Mazur naizmjence su se vezali za Finea i spuštali se po najstrmijim stijenama Zapadnog grebena. "Kao da smo visjeli na užetu s velikom vrećom krumpira opasanom oko struka", priča Mazur. "Bili smo prisiljeni spuštati se polako da se ne bismo ubili."
Dok govori o dvadeset četiri sata koja su mu trebala da pronađe Finea, Mortenson na svoj tipično skroman način tek komentira da je bilo "stvarno naporno". "Dan i Jon bili su pravi heroji. Odustali su od osvajanja vrha kako bi spustili Etiennea."
Kada su Mortenson i Darsney došli do svojih sudrugova blizu Kampa I, Fine je već povremeno gubio svijest, a imao je i visinski edem mozga – uzrokovan velikom visinom. "Nije više mogao gutati ni odvezati svoje čizme", prisjeća se Mortenson.
Budući da je bio bolničar u hitnoj pomoći jer su mu smjene u bolnici davale slobodu da nastavi sa alpinističkom karijerom, Mortenson mu je dao injekciju Decadrona da smiri edem pa su četvorica već iscrpljenih alpinista započela dvodnevnu odiseju povlačenja i spuštanja niz stjenovite litice.
"Tu i tamo, kada bi se probudio, Fine bi mrmljao na francuskome iako je tečno govorio engleski. Na najzahtjevnijim stijenama, s neuništivim instinktom za preživljavanjem, Fine bi se osvijestio i sam zakačio za sigurnosno uže prije nego što bi ponovno ostao bez svijesti", prisjeća se Mortenson.
Sedamdest dva sata nakon što su Mortenson i Darsney krenuli, ekipa je spustila Finea na ravno tlo ispred gornje baze. Kanadska ekspedicija iz donje baze prenijela je pakistanskoj vojsci molbu za spasilačkim helikopterom Lama. Da je plan uspio, bio bi to jedan od prvih pokušaja spašavanja helikopterom na takvoj visini. No vojna je baza zbog loših vremenskih uvjeta i jakog vjetra zatražila da se Finea spusti još niže.
Slijediti zapovijed bilo je jedno, no izvršiti je u posljednjem stupnju životinjske iscrpljenosti nešto posve drugo. Šest sati nakon što su Finea zatvorili u vreću za spavanje, komunicirali su samo mrmljajući i cvileći, spuštajući svog prijatelja niz opasnu tehničku rutu preko ledene stijene ledenjaka Savoia.
"Bili smo toliko iscrpljeni i toliko smo prešli sve svoje granice da smo povremeno samo puzali", prisjeća se Darsney.
Napokon, skupina se dokopala baznog logora vukući Finea u vreći. "Sve ekspedicije iz baznog logora uspele su se oko šest metara uz ledenjak da nas pozdrave te nam priredile junačku dobrodošlicu", pripovijeda Darsney. "Nakon što je pakistanski vojni helikopter odvezao Etiennea, kanadska ekspedicija pripremila je obilan obrok i svi su slavili. No Greg i ja nismo ni jeli ni pili. Nismo čak ni pišali. Samo smo se kao mrtvi srušili u vreće za spavanje."
Mortenson i Darsey dva su dana tonuli i budili se iz sna, što je posljedica visoke nadmorske visine čak i kod najvećeg umora. Dok je vjetar udarao u njihove šatore, pratio ga je zvuk metalnih tanjura s ugraviranim imenima četrdesetorice alpinista koji su izgubili živote na putu prema Divljoj planini, sablasno zveckajući na spomen ploči nazvanoj po Artu Gilkeyu, koji je poginuo za vrijeme američke ekspedicije 1953. godine.
Kada su se probudili, pronašli su Prattovu i Mazurovu poruku da su njih dvojica nastavila prema višem kampu. Pozvali su ih da im se pridruže nakon što se oporave. No oporavak nije bio tako blizu. Posve ih je iscrpilo spašavanje koje je uslijedilo odmah nakon uspona s namirnicama.
Kada su napokon izišli iz šatora, obojica su jedva hodala. Fine je bio spašen uz veliku cijenu – patnje će ga na kraju koštati svih prstiju na nogama. Mortenson i Darsney odustali su od pokušaja osvajanja vrha, za što su se bili toliko mučili. Tjedan dana kasnije, Mazur i Pratt objavit će svijetu da su došli do vrha te se vratiti kući kako bi uživali u slavi. No broj metalnih tanjura koji su zveckali na vjetru povećat će se budući da će četverica od šesnaest penjača te godine poginuti pri spuštanju.
Mortenson nije želio da i njegovo ime završi na spomen ploči. Darsney također. Odlučili su se zajedno spustiti prema civilizaciji.
U satima prije zore, sam u svojoj tankoj vunenoj deki, izgubljen i iznova proživljavajući spašavanje, Greg Mortenson se borio za udobniji položaj. Zbog svoje visine nikako nije uspijevao leći ravno, a da mu glava pritom ne proviruje na nemilosrdni vjetar. Za vrijeme boravka na K2 izgubio je trinaest kilograma i na koju god stranu bi se okrenuo, činilo mu se da mu kosti – budući da nije imao jastuk – udaraju u hladnu stijenu. Budeći se svako malo iz sna zbog zavijajuće zvučne pozadine tajanstvenog unutrašnjeg svijeta ledenjaka, pomirio se sa svojim neuspjehom iskazivanja počasti Christi. Izdalo ga je tijelo, zaključio je, a ne duh; jer svako tijelo ima svoje granice. A on je, po prvi puta u svome životu, došao do kraja svojih granica.
Podijeli na Facebook
