Dragi čitatelju, pišem ti da ti kažem da… pišem. Tvoj omiljeni autor.

Još od 19. stoljeća, većina čitatelja pisca zamišlja ovako: mladić sjedi u svojoj tavanskoj sobici, piše mahnito, gomila papire i baca ih po podu (kad ga inspiracija napusti), nema pojma koliko je sati, je li dan ili noć, zaboravio je jesti i piti, a čitatelj mu uopće ne pada na pamet, pored silnih ideja koje mu nastanjuju um. Pisac iz naše imaginacije je usamljenik, praktički nepoznat javnosti, prepoznatljiv tek po svojem djelu i, eventualno, fotografiji na koricama romana.

I pisci, sami, održavali su taj mit, tražeći od čitatelja da održavaju toliko nužnu distancu, i tako grade ozračje tajanstvenosti oko autora. Yeats je raspredao o tome kako pjesnik nije od one vrste koja će mirno, svako jutro, sjesti za doručak. T. S. Eliot je lupetao o tome kako se “napredak umjetnika mjeri… kontinuiranim brisanjem njegove ličnosti”, a čak je i jedan od suvremenih autora, Jeffrey Eugenides, dobitnik Pulitzerove nagrade 2003. godine za roman “Srednji spol”, nedavno na svojoj Facebook stranici izrazio slične osjećaje. U “Bilješci Jeffreyja Eugenidesa čitatelju” najprije je opisao svoju radost pri susretu s čitateljima, a onda zaključio kako ne zna kad će, i hoće li više uopće, ostaviti neki post za čitatelje, jer je bolje da se drže podalje jedan od drugoga.

No, običaji se ipak mijenjaju, piše Anne Trubek u The New York Timesu, pa je sve više pisaca koji redovito komuniciraju sa svojim čitateljima. Zašto? S jedne strane, nakladnici stišću autore da postanu vidljivi na društvenim mrežama, primarno Facebooku i Twitteru, nadajući se, naravno, da će tako prodati i više njihovih knjiga. S druge strane, mnogim je piscima ideja o tome da autora i čitatelja mora dijeliti kreativna provalija naprosto bezvezna. S digitalnim dobom došla je i nova definicija autorstva, a ta promjena, i za pisce i za čitatelje, zapravo je dobra.

Salman Rushdie, primjerice, uživa u tvitanju jer Twitter omogućuje “da budeš zaigran i da otkriješ o čemu ljudi razmišljaju”. Dosad je napisao više od tisuću tvitova, a prati više od 150 tisuća sljedbenika. I drugi, hrvatskoj publici manje poznati, uglavnom američki pisci, podržavaju takav oblik komunikacije s čitateljem. Pustinjaci poput Eugenidesa brane se pak time da im treba prostor samoće u kojem mogu razmišljati. Web, kažu njemu slični, ima toksičan učinak na koncentraciju koja je nužna za proces pisanja. Teško je, kaže Wells Tower, američki publicist i pisac kratkih priča, pisati dobre rečenice i kupovati cipele.

Jennifer Weiner, američka spisateljica, televizijska producentica i bivša novinarka, koja na Twitteru ima 34.682 sljedbenika, ne razumije baš tu argumentaciju o nužnoj izolaciji.

“Ponekad čitam o tim piscima koji kažu da im je za pisanje nužna savršeno tiha soba, s preciznom određenom temepraturom, s vrećama za smeće naljepljenima na prozore… A onda se upitam tko su ti ljudi? Zar oni nemaju djecu?!”, komentira Weiner koja je veliki pobornik društvenih mreža, osobito Twittera, jer joj one pomažu da promovira knjigu, ali i sazna kakav je ukus njezinih čitatelja.

Piscima, slažu se pobornici uključivanja u suvremeni, virtualni svijet, svakako treba vrijeme u kojima ih nitko neće ometati dok pišu, no ne više od četiri sata dnevno. Ili, kako bi to rekla Margaret Atwood: “Svaki pisac je dvoje ljudi (najmanje). Tu je onaj koji piše i onaj koji jede jaja za doručak. Ja sam ovaj drugi.”
 

Facebook komentari

Primajte naš newsletter

Top liste - prema vašim ocjenama

Novo u katalogu