Maksim Cristan: Sada pišem knjigu za adolescente, kako da ne popizde prerano

Razgovarala Tanja Tolić
Fotografije Arhiv Maksima Cristana i Planetopije

Maksim Cristan (1966) najprije je bio uspješan poslovan čovjek. Uvozio je talijanski namještaj i prodavao ga novopečenim hrvatskim bogatašima. Onda je jednog dana, nasred ulice u Zagrebu, “pukao”, napustio normalan život, otišao iz Hrvatske prvim vlakom za zapad i nekoliko godina živio kao beskućnik na milanskim ulicama. Danas je pisac, kazališni redatelj i skladatelj, a živi na relaciji Pula-Berlin-Torino-Zagreb.

Njegov roman “Bemteumozak”, kojeg je upravo objavila nakladnička kuća Planetopija, objavljen je originalno 2007. godine na talijanskom jeziku i dosad je u Italiji doživio pet izdanja. U njemu Maksim Cristan, što mu je pseudonim, piše upravo o godinama koje je proveo živeći na ulici, nerijetko gladan i promrzao, bez prebijene pare u džepu, ali odlučan istrajati na svom neobičnom putu i iznova izgraditi svoj identitet, ovoga puta kao umjetnik i pisac. S Maksimom Cristanom, koji trenutno živi u Italiji, “razgovarali” smo putem maila.

Sada, s gotovo desetljećem odmaka, što biste rekli - što vam se točno dogodilo onoga dana kad ste na zelenom valu izišli iz auta, otišli u hotel, pa na kolodvor i potom u Milano? Je li to bio živčani slom, pomračenje duše? Biste li sebe u tom trenutku nazvali ludim? I, ako da, što ludilo uopće jest? Ili, još bolje, što je razum i razumno?

- Da, živčani slom, pomračenje duše, lud i razuman, sve odjednom.

Dok sam čitala vašu knjigu, nisam se mogla oteti sljedećem dojmu: da je nevjerojatno lucidna za nekoga tko je navodno izgubio zdrav razum. Je li to doista bilo tako? Jeste li se osjećali ludim?

- Knjigu sam napisao godinama kasnije nakon tog događaja. Tada, kad se to događalo, nisam imao dojam da sam poremećen, gotovo nikad. Sumnjao jesam par puta i stavljao samoga sebe na probu ili pak danima sjedio pričajući sam sa sobom kao svi beskućnici, ali sve je vrlo brzo dobilo potpuni smisao, koji još i danas traje.

Drugi mi je dojam da ste bili nevjerojatno “mirni” za nekoga tko je sam sebe uvalio u suludu situaciju. Svjesna sam da je vjerojatno bilo mnogo trenutaka straha, potpune panike, krize ili gubitka identiteta; uostalom, opisani su u knjizi, no istodobno mi se čini da je postojalo neko čvrsto uvjerenje, neka sigurnosti da doista mora biti tako. Kao da vas je neki unutarnji glas gonio naprijed, bez obzira što stvari izvana nisu imale logike.

- Upravo tako. Izvana gledajući, sve to niti za mene u početku nije imalo velike logike, osim da sam možda zbilja poludio. Ali iznutra sam imao jasnu percepciju da je život “glup”. To, naravno, izgleda stvarno nevjerojatno, osobito to da si, čini se, samo ti došao do tog jasnog zaključka, dok drugi o tome samo pričaju, ali eto, ne možeš protiv sebe i vlastitog uvjerenja. Kasnije, na tom putu, upoznaš tisuće i milijune ljudi koji kuže stvari i ponašaju se u skladu sa svojim spoznajama. Mislim da je način na koji živimo, mislim mi kao društvo u cijelini, stvarno zastrašujuć. Ne znamo ni tko smo, ni kako smo se stvorili na planetu, a još manje koji je uopće smisao naše egzistencije...

A kad nam djeca i adolescenti postavljaju ta pitanja, ili glasno konstatiraju da njima sve izgleda glupo, tada mi odrasli odgovaramo: razumjet ćeš kad odrasteš. I razumiješ kad odrasteš, nije da ne razumiješ. Razumiješ da svi glume i da nitko zapravo nema blagog pojma, da ne gledaju dalje od vlastitog nosa. Pa kud svi, tud i ti. Mislim, ustaneš ujutro, odeš na posao, vratiš se, okupaš se ako imas tople vode, večeraš, razmnožavaš se ako ti se posreći i odeš na spavanje. I tako svaki dan osim jednoga dana. Ne znam jeste li pogledali onaj famozni film “Microcosmos”... Upravo tako, ako ne identično, provodi život većina insekata. S malom razlikom što baš sve kolonije insekata to rade puno bolje i efikasnije od ove naše, ljudske. Je li doista moguće da nikoga ne zanima tko smo i zašto smo, prije bilo čega drugoga, mnogo prije misli - što ću večeras obući?

Evo, reći ću sad vama prvi put, na tu temu upravo završavam svoju prvu knjigu na materinjem jeziku. Zvat će se “Adolescentski vodič za ne popizdit prerano”. Ne savjetujem je starijima od 18. godina. Pokušat ću iz dijaspore, za mali stručni doprinos, uključiti dr. Milana Košutu i Francija Blaškovića. Ovih dana im se baš spremam pisati. Dogodilo mi se da sam, otkako sam dobio vijest da će “Bemteumozak” objaviti Planetopija, jednostavno eksplodirao od želje da pišem na našem jeziku i, eto, nakon šest mjeseci imam prve rezultate. Neka ovaj puta Talijani otkupljuju prava od naših, a ne obratno. Mi smo mala zemlja, moramo biti ujedinjeni. Europa je opasna mašina za male narode.

Fascinatna mi je količina sreće koja vas je “potrefila” i još više – količina dobrih ljudi na koje ste naišli! Uvriježilo se nekako mišljenje da svijet baš nije dobro mjesto, no vama je u Italiji pomogla nevjerojatna količina ljudi! Je li vam to promijenilo pogled na svijet, na ljude? I zašto mislite da su bili toliko dobri prema vama?

- Velika je “potražnja” za humanošću, u oba smjera. U Italiji nikome ne pada na pamet da recitira Pasolinija, a ja to činim na koncertima i ljudi se oduševe do suza. Puk ne misli svojom glavom, a posljedica toga je da ne žive svoj život, nego žive tuđe živote, najviše emocije. Ali kad imaju priliku, ili nemaju kud, onda se jasno i glasno pokažu.

Nastavno na prijašnje pitanje – pomogli su vam, iako ste bili beskućnik. Ruku na srce, ne znam da li bih ja bila toliko dobra. U najmanju ruku, bilo bi me strah beskućnika pa bih se držala po strani. Je li Italija bolja prema beskućnicima od Hrvatske?

- Ma nije bolja. Hrvatska je Italija u malom, kao što je Italija Europa u malom. Sve je to isti puk, ljudi s mnogo dobrih osobina, ali i prepuni strahova i neukosti.

U knjizi, na jednom mjestu, opisujete svoj noćni razgovor sa smetlarom koji vam objašnjava zašto vlasnici restorana i konobari ostavljaju smetlarima sendviče i piće, umjesto da bacaju višak hrane, dok to za beskućnike nikad ne bi napravili. Smetlar objašnjava kako to čine za njih zato što oni - rade, dok beskućnike preziru jer ne rade ništa. Što mislite, odakle u svijetu to vrednovanje ljudi po radu? Zašto smo često bezosjećajni prema ljudima koji ne rade? Ili je to prezir prema ljudima za koje mislimo da su, na neki način, odustali od života, pa im ne treba uopće pokušati pomoći?

- Mislim da u beskućnicima vidimo sebe, vjerojatno podsvjesno. Vidimo sebe jer znamo da u dubini duše nismo ništa bolji ni vredniji od odrpanca. Njihov način života i njihova prisutnost nam stvara nelagodu.

Postoje li još neke predrasude prema beskućnicima koje ste otkrili dok ste i sam bili beskućnik ili možda kasnije?

- Ne postoji beskućnik koji je beskućnik po slobodnom i svjesnom izboru. Drugo: svaki je beskućnik u konstantnom konfliktu sa samim sobom, otići ili ostati, kao u punk pjesmi, znam što neću, ali ne znam što hoću, pa čekam da mi se pojasni jer ne vidim nikakvog smisla u tome da se maknem s ulice dok to ne otkrijem. Zato beskućnik čeka i gotovo nikad neće prihvatiti vašu pomoć na način na koji vi to očekujete. Uostalom, on vas i ne vidi kao nekoga tko mu može pomoći. Više vas vidi kao nekoga tko je u još većem sranju od njegovog!

Može li se beskućniku ipak pomoći i kako, da se opet uklopi u “normalno” društvo?

- Većina se ne želi, niti može vratiti u normalno društvo. Jedini put je neki novi put. Neki novi, ni u najvećoj fantaziji zamišljen put. Ako vremena u kojima živimo od nas ne traže ono najbolje, trebamo izmisliti nova vremena. Izgleda malo apstraktno, ali nije. To je najkonkretnija stvar u životu koju sam probao.

Vidjela sam da ste surađivali i s hrvatskim časopisom za beskućnike, “Ulične svjetiljke”. Znate li nešto više o hrvatskim beskućnicima? I, može li se, uopće postati beskućnikom ili je to nešto što se čovjeku dogodi spletom okolnosti?

- Dogodi se, život je zajeban. Vjerujte, noću Zagrebom tumaraju najrazličitiji ljudi, iz svih slojeva društva. O hrvatskim beskućnicima ne znam mnogo, kao ni o talijanskim, a ni berlinskima, gdje sam živio od 2008 do 2010. godine. Učinim tu i tamo što mogu, pošaljem novi članak Siniši Puciću iz “Uličnih svjetiljki”, održim poneki koncert, poput onoga za Noć beskućnika koji se odvija u Rimu svake godine... Danas se više bavim aktivizmom protiv rasizma i imigracijskim temama.

Gledajući s današnje pozicije – jeste li iskustvo “buđenja”, ako ga možemo tako nazvati, morali proći baš na takav način? Je li postojala neka blaža opcija da se pretvorite u sebe? I, općenito, mislite li da se čovjek može promijeniti, a da ne prođe kroz radikalnu preobrazbu?

- Ma, naravno! Danas srećem toliko inteligentnih ljudi, koji već u dvadesetima rezoniraju na način na koji ja nikada neću biti u stanju. Ima sto načina, a devedeset i devet ih je predivno. Samo jedan nije dobar, onaj moj. Jer mnogo je sigurnije vjerovati da je svijet upravo onakav kakvim oduvijek sumnjaš da jest, nego vjerovati da je onakav kakvim ti ga prikazuje netko drugi, na televiziji. Misliti svojom glavom i ponašati se u skladu s time, to je nešto najrevolucionarnije što mi danas pada na pamet.

Možete li sebe opisati u par riječi - kakvi ste bili prije, kao poslovan čovjek, i kakvi ste postali nakon iskustva na ulici? Koja je, po vašem mišljenju, ključna promjena?

- Pitanje koje implicira posebnu odgovornost... Probat ću ovako. Prije sam imao jasan cilj, zacrtan gotovo pa do groba. Znao sam kako “želim” živjeti i pokušavao sam to dohvatiti. A onda sam odjednom otkrio da, čak i da mi se sve to ostvari, ali baš sve, to nije garancija ičega. Danas ne znam koji mi je cilj, ali imam precizan i direktan pravac, s kojeg ne odstupam, jer bi to samo po sebi bilo besmisleno za nekog tko u svemu traži smisao. Znači nekad - cilj jasan, pravac vijugav i zapleten. Danas - pravac jasan, cilj nepoznat. Jer, mislim, kakvo je to istraživanje ako znaš gdje ćeš stići? Ponavljati već milijardu puta proživljen normalan i ponizan život, uza svo poštovanje jer život nije nikome lak, mislim kakvog to ima smisla? Da bi onda i naša djeca jednako tako morala puzati u skladu s nekakvim potpuno besmislenim zakonima takozvanog slobodnog tržišta? Tržišta čega? Tko želi ikakvo tržište ičega? Zar ne žele svi samo voljeti i biti voljeni, i u miru i poštenju dogovoriti se o suživotu i svemu ostalom?

Da niste učinili to što ste učinili, što mislite da bi vam se dogodilo? Ako je uopće postojala opcija da to ne učinite.

- Dogodilo bi mi se isto ono što mi se dogodilo u prvo vrijeme koje sam proveo u Milanu. Ostao bih negdje, daleko što dalje i u tišini se potrošio. U Milanu je malo nedostajalo da mi se to dogodi.

Na početku knjige pišete kako su ljudi koji su vas poznavali mislili da ste - ili poludjeli, ili se počeli drogirati. Što misle danas?

- Pa mislim, bar za sada, da i dalje misle isto.

Je li vaša majka shvatila zašto je ovo iskustvo za vas bilo bitno? Je li shvatio itko od vama bliskih ljudi, bliskih od prije?

- Nekoliko njih jest. Moja mama još nije, a ja zbog nje kasnim s diplomom kod mog osobnog profesora i mentora, gospodina Vitora, poznatog milanskog uličnog filozofa i beskućnika, koji ima jednu sjajnu teoriju: svaki bi mislioc trebao najprije u svoju ideju uvjeriti vlastitu majku, a tek onda soliti pamet ostalima. Onome tko nije u stanju u svoja uvjerenja uvjeriti niti vlastitu majku, bolje je da promijeni zanat. I eto, čim dođem nazad, to mi je prva obaveza.

Jeste li vi i Maria Angela (Maksimova djevojka iz knjige, op. a.) i dalje zajedno? Imate li djece? Želite li djece? I što bi učinili da se vaše dijete odluči na tako radikalan potez kakav ste vi učinili?

- Već sam dvije godine u vezi s talijanskom opernom pjevačicom Darijom Spadom, koja je napustila operu kako bi se posvetila samo našim projektima. Osnovali smo umjetničku jedinicu Maksim Cristan con la Spada, odnosno MCCS (gdje Spada, pored prezimena, znači i sablja) i upravo smo snimili naš prvi CD “Penenegro”. Na stalnoj smo turneji, nešto kao White Stripes, i Franci i Arinka, i Maria Callas, sve pomiješano i izvrnuto.
Ja se stvarno nadam da će moja djeca biti dovoljno radikalna već sama po sebi, tako da neće imati potrebe bacati se u ponor jer, kao, nema druge.

Tko je najbolja osoba koju ste upoznali u svojem životu i zašto?

- Silvana De Donno, bolničarka i glumica u mojim kazališnim komadima, te glavni sponzor, kuharica i navijač MCCS-a. Kad bi na svijetu bilo više osoba kao što je Silvana, ovaj bi svijet bio bajka za sve.

Nakon iskustva na cesti, bojite li se smrti? I, što biste rekli - koji je smisao vašeg života? Zašto ste ovdje, na Zemlji?

- Bojim se smrti, jer svaki put kad me nešto strefi u mom već pomalo oronulom tijelu, uvijek mi se čini da je još prerano i da bih baš volio, prije nego odem, završiti ovaj ili onaj započeti projekt. Volio bih da mi smrt da minutu, dvije, da u miru prihvatim: svoje sam dao, da sam bio pametniji dao bih mnogo više, ali nisam. To sam što sam. Zašto sam tu na Zemlji? Da otkrijem što je smisao mog života.

Dođe li vam još ponekad da se vratite na ulicu, da se ubacite baš na cesti u jedan od vaših mnogosatnih “maratona”, seansi u kojima ste satima pisali bez spavanja i odmora?

- Daria i ja često sviramo na ulici kao ulični svirači. Osobito ljeti ili kao dio promocije prije koncerta. Svi se oduševe dok slušaju opernu pjevačicu na nekom starom, super akustičnom talijanskom trgu. Što se “maratona” tiče, njih sam još više usavršio, pa sad radim u nekom konstantnom bunilu, odnosno spavam samo kad moram i zadovoljan sam.

Osim vodiča za adolescente, pišete li još nešto?

- Kao što sam već spomenuo, opasno sam se zakačio za ideju da pišem na hrvatskom jeziku. Pomalo sam počeo pisati na hrvatskom u vrijeme dok sam radio na prijevodu “Bemteumozak” s prevoditeljicom Tamarom Pliško, kojoj sam doživotno zahvalan. Sad imam knjigu, svježu za hrvatske čitatelje. Dovršio sam i novi roman, nakon četiri godine pisanja, za moju talijansku izdavačku kuću Feltrinelli, i nadam se da će ga objaviti krajem godine. I kao zadnje, bar što se pisanja tiče, želio bih nekom hrvatskom redatelju ponuditi svoju nazovi tragikomediju “Tko si”, koja je već igrala u Berlinu na njemačkom jeziku i nekoliko puta u Italiji, u improviziranoj verziji na talijanskom. “Tko si” razmatra mentalne poremećaje kao priliku za samoistraživanje. Komad je uzet iz mog kratkog i nikad objavljenog romana iz berlinskih dana, “Ljubav je samo pola priče”.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu