Maksim Cristan: Kako sam iz grupe ‘normalnih ljudi’ prešao među ‘luđake’

Portal Najbolje knjige u dva će nastavka feljtonizirati dio romana “Bemteumozak” autora Maksima Cristana. Danas vam donosimo prvi dio u kojem Maksim piše o danu kojeg se dobro sjeća - danu kada je “otkačio”. I mjesecu koji mu je prethodio…

Piše Maksim Cristan

Životni nas učitelji poučavaju da uvijek i usprkos svemu treba slijediti svoju dušu jer: “Ništa ne živi bez duše.”

Ali slijeđenje duše čak i kad nas vodi žedne preko vode ili,još gore, preko ruba nekog mračnog ponora, ti “učitelji” procjenjuju suludim i smatraju mudrima one koji odustaju i vraćaju se. Bez duše.

Tko je, dakle, lud, a tko zbunjen u toj tisućljetnoj tezi o duši i njezinu slijeđenju? Mrtvac koji hoda ili živ koji se strmoglavljuje? Osim toga, koliko sekundi, minuta ili godina treba živome da tresne o dno? I da ne bi na kraju ispalo da taj mračni ponor zapravo krije neki tajni prolaz iliti misteriozni višedimenzionalni tobogan koji živog, u padu, odjednom izbaci ravno na drugu stranu obale i zdravo đaci?!

Tko to može znati. Jedno je sigurno: mrtvac koji hoda to neće nikad saznati. On je mrtav, mada neki i dalje poučavaju da, unatoč hodanju, počiva u miru.

U uvodu sam objavio da se nekad činilo kako i sam pripadam najraširenijoj ljudskoj vrsti: “normalniljudi”.

Tako je bilo sve do dana kad su otkrili da sam član manje, ali vrlo opasne podvrste koju čine elementi sposobni za svakakve budalaštine i ludorije, u žargonu normalnih znane kao “tkobitozanjegarekao”.

Još uvijek se dobro sjećam tih davnih vremena.

Imao sam posao iz snova. Vlasnik trgovine i predstavnik talijanske tvrtke, vodeće u proizvodnji namještaja, s ekskluzivnim pravom poslovanja na tržištu bivše Jugoslavije.

Imao sam stan u Puli, u svojem gradu, te drugi dom u Zagrebu, kamo sam se preselio sredinom devedesetih.

Nosio sam isključivo Huga Bossa, mirisao na Calvina Kleina i bio uvijek korak ispred domaćih menadžera jer sam često odlazio u Italiju i pažljivo pratio novosti u vezi s biznisom i imidžom.

Svojevremeno sam čak postavio jedan od prvih satelita kako bih mogao hvatati TV program iz čitavog svijeta.

(Bio sam više negoli informiran.)

U džepovima, tri mobitela. Jedan za poslove s domaćim klijentima, drugi za vezu sa službenicima, prodavačicama, vozačima kamiona, monterima plus kontakt s talijanskim proizvođačem. Treći sam koristio kad sam putovao Italijom. Imao je talijansku karticu.

(Bio sam više negoli dostupan.)

Tad sam potajno sanjao da će moj petnaesti auto biti Jaguar XJ6 s automatskim mjenjačem, tamnocrvene boje, iznutra presvučen mišje sivom kožom. Bio sam ambiciozan, mlad i darovit menadžer s budućnošću rezerviranom samo za rijetke sretnike. Ništa mi se nije činilo nemogućim.

Ne bih vam točno znao reći kad sam, kako su mnogi rekli, započeo “ludjeti”. Neki su, nije ih bilo malo, rekli i ovo: “Droga, uništila ga je.” Ali dobro se sjećam dana kad sam sve otkačio. Bio je 23. lipnja 2001. Mada vas, da bih stigao dotle, moram vratiti mjesec i pol unatrag. U svibanj 2001., u Zagreb, u siv dan.

Bio sam u autu i išao na sastanak s klijentom iz Njemačke. Njemu su me, kao izvrsnog profesionalca, preporučili neki novopečeni hrvatski bogataši koji su tijekom rata na Balkanu otkrili zlatni rudnik. Stekao sam njihovo poštovanje opremajući im stanove i baš sam, nekoliko mjeseci ranije, osmislio interijer za dom tadašnjeg hrvatskog premijera. Njegova je gospođa bila vrlo zadovoljna mojom profesionalnošću u talijanskom stilu i proširila je glas među elitom. “Ah, kako je taj mladi gospodin dobar i ljubazan”, govorila je, “zaista je dobar. Nije kao ovi naši domaći trgovci koji nemaju smisla ni za prostor ni za sklad, samo ti bace čekić, čavle i dvije daske, pa se snađi kako znaš i umiješ.”

Taj posao ipak nije uspio zato što je u međuvremenu premijer smijenjen i odjednom ostao bez javnog novca, ali već mi je to što sam izabran kao potencijalni aranžer premijerova doma, donijelo nemalu popularnost.

Ubrzo sam upoznao navike i društvene norme tih bogatih obitelji. Odmah mi je upalo u oči da je svaki od tih tajkuna za svaku stvar imao “svojeg čovjeka”. Ti ljudi nisu išli u kupovinu. Za kupovinu su imali svojeg čovjeka koji ju je obavljao umjesto njih. Kad su trebali popravak auta, nisu se obraćali mehaničaru, već svojem čovjeku za popravak. Djecu u školu nije pratio vozač, već njihov čovjek za praćenje djece u školu. Odjeću im je šio njihov čovjek (vjerojatno sasvim običan krojač, ali nitko ga nije nazivao krojačem). Moj čovjek.

Postao sam njihov čovjek za uređenje stanova. Kako? Iskoristio sam svoju tešku prometnu nesreću koju sam, kao vrsni menadžer, znao pretvoriti u veliku sreću. Zato što svaki dobar menadžer mora znati okrenuti svaku nesreću u svoju korist. Kao i svaku drugu stvar.

Vrsni je menadžer uvijek u akciji.

Tako sam se, pukim slučajem, tih dana našao u bolničkoj sobi kao cimer jednog od autentičnih primjeraka iz nove grupe bogatih Zagrepčana. To sam odmah shvatio iz liječnikovog ponašanja prema njemu (liječnik nije bio liječnik, već jedan od njegovih ljudi za situacije kad se polomiš).

I ja sam mu bio na usluzi. Dodavao sam mu i zatim praznio gusku, palio cigaretu, čitao novine i satima slušao kako govori o ženama i biznisu, spremno kimajući glavom bez obzira na to o čemu je govorio. Tako sam osvojio njegove simpatije i zatim pucao na sklapanje prijateljstva - sve kako bih stekao njegovo povjerenje. I dok si rek’o keks, eto mene. Tajkun i ja, krvna braća.

Povremeno sam sebi dopuštao nenametljive upadice u vezi sa svojim poslom. Nakon petnaestak dana obojicu su otpustili iz bolnice. (Ja sam, da izađemo zajedno, ulizički ostao dan i pol duže.)

Ulizico.

Tajkun, koji se zvao Jozo, pozvao me k sebi na ručak. Budući da sam bio iz tog faha, zanimalo ga je što mislim o uređenju njegove vile. Talijanski dizajn i dizajnerica.

To je bilo upravo ono što sam želio.

Kuća je bila krcata svim i svačim. Morao sam odati priznanje dobrom ukusu. Ali ipak mi nisu promakli neki detalji koji se baš nisu poklapali s najnovijim dostignućima talijanskog dizajna. Iskoristivši dobru vibru koja se razvila među nama, predložio sam čovjeku dvije ili tri izmjene. Njegova gospođa se odmah zadivila. On također. Promjene su uglavnom bile estetske i poprilično jeftine. (Zahvaljujući, naravno, mojem “povlaštenom i izravnom kontaktu s talijanskim tvornicama”.)

Toga sam dana zadobio njegovo poštovanje. Narudžbe su počele stizati sa svih strana. Tako se odnekle javio i bogati njemački gastarbajter. Na dan našeg trećeg i zaključnog sastanka našao sam se zatočen u prometu u centru Zagreba. Siv dan, kako rekoh ranije. Već smo bili sklopili posao i sad je samo trebalo dogovoriti detalje.

U međuvremenu sam otkrio da je taj čovjek bliski rođak nekadašnjeg moćnog ministra obrane koji je slovio i kao vrlo uspješan poslovni čovjek. Govorkalo se da je bio najveći uvoznik prošvercanih Marlboro cigareta. Nekadašnji je ministar svojevremeno bio drugi najmoćniji čovjek u državi.

Onda je sve moguće.

Dakle, nalazio sam se u prometu i za volanom svoje Berette Chevrolet tražio parking. Moram reći da sam se svojevremeno jako dičio tim autom. Ne zato što je bio posebno skup, već zato što su u Hrvatsku uvezena samo dva takva.

Kad si menadžer, to je više negoli važno. Takav je auto za menadžera isto što i novi kaput za pisca.

Na semaforu crveno, onda zeleno, onda opet crveno. Ja prvi u koloni, ali ne krećem. Jedan od vozača iza mene otvorio je prozor i zaurlao: “Ma kreći, majmune!”

Sigurno je pobjesnio što nisam odmah dao gas. Nisam mu uzvratio. I ja sam više puta tako postupio. Inače nema šanse stići kamo si krenuo.

Negodovanje vozača iza mene u trenu me probudilo iz te iznenadne i meni dotad nepoznate rastresenosti. Naravno, htio sam brže-bolje krenuti, ali moje stopalo je odbilo dati gas.

“Idiote! Magarče! Kreni, jebem li ti mater, zakasnit ću!”

Tu tuuu!

Pokušao sam razmisliti i pogoditi što bi mogao biti uzrok toj iznenadnoj paralizi. Ali tad se i moj mozak zakočio. Panika u duši, grčevi u tijelu. A objasni to pomahnitaloj gomili vozača koji kasne u ponedjeljak ujutro.

Brzinski sam, kao šrapnel, izletio iz auta i ostavio ga usred prometa ne ugasivši motor. U trku sam prešao ulicu i u slalomu jurio između pješaka dok je luđačka bujica psovki najavljivala još ljuće vozače. Odjednom sam se našao pred žutom zgradom s natpisom Hotel Central. Ušao sam i zatražio sobu. Mladiću na recepciji sam rekao da bih trebao odspavati, ali ne znam koliko dugo. Dao sam mu obilnu napojnicu, pa nije ništa pitao. Soba 510. Ispruživši se kao mrtav, odjeven sam ležao na krevetu.

 

Nk logo mono

Podržite Najbolje knjige: tražimo mecene!

Čitajte svježe.

Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.

Prijava na newsletter

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.

Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više