Maksim Cristan: Gotovo je. Umrijet ću, sad, smijući se

Piše Maksim Cristan

Nakon nekoliko sati počeli su zavijati mobiteli i nisu prestali dok se nisu ispraznile baterije. Netko je jednom dnevno ulazio u sobu i ostavljao mi ručak te odnosio jučerašnje ostatke.

Jeo sam malo, gotovo ništa.

Spavao sam danima i noćima, umoran kao da sam do jučer kopao u rudniku i naposljetku, kad sam se probudio, počeo zuriti u zid sobe. U zid sa žuto-bijelim prugama. Zurio sam sve dok žute nisu nestale. Izblijedjele. Zid je zatim od bijelog postao bezbojna praznina, a kutovi sobe pretvorili se u velik zaslon.

Stale su se pojavljivati slike.

Brzo su protjecale i neprestano se izmjenjivale.

Maksim piše i smije se Maksim kao najbolji učenik dobiva za nagradu knjigu Pinokio Maksim guta svoju prvu knjigu Maksim piše svoju prvu kratku pjesmu u rimi moja ponosna majka je mjesecima svima čita Alan Ford Superhik pobjeđuje neprijatelje ispuštajući svoj kiseli zadah dvanaestogodišnji Maksim piše priču o prvaku svijeta u pijanstvu koja prelazi iz ruke u ruku njegovih prijatelja iz kvarta oni se smiju šesnaestogodišnji Maksim Kafkine knjige stol papir još stihova još priča moj stari profesor filozofije drug Zakić profesore, kako to da je Marx, sudeći prema našim knjigama, u svojem učenju pogriješio samo u jednom i to kad je tvrdio da će se komunizam najprije roditi u industrijski razvijenijim zemljama gdje se svijest hrani potrebnim iskustvima ali zašto se i kako onda komunizam ipak rodio kod nas i uostalom zašto je Rusima još dopušteno da se nazivaju komunistima a markističko učenje su izvrnuli kako im se prohtjelo profesor se pokliznuo prije negoli je odgovorio mladi Maksim velika nogometna nada sluša svojeg trenera mladiću, odluči hoćeš li sanjariti ili trčati ako nisi siguran bolje da odmah odustaneš odustao sam prvi slobodni izbori nakon četrdeset pet godina režima demokracija slobodno tržište ljudi stoje u redovima pred gradskim uredima kako bi registrirali svoju firmu lako se obogatiti samo treba jeftino kupiti bilo što i to zatim prodati trostruko skuplje Maksim hipnotiziranih očiju koji godinama luta podzemnim labirintima slobodnog tržišta u ladici nezavršena priča o prvaku pijanstva muškarac koji se brzo udebljao prvo dugme na svijetloplavoj košulji mu je uvijek otkopčano, a kravata na pruge povučena visoko da to sakrije neprestano se smije svi oko njega se neprestano smiju ulazi u odlagalište razbijenih zrcala tisuću se lica na tisuću razbijenih zrcala smije oči su okrugle i nepomične uvijek širom otvorene bez ijednog treptaja golemi reklamni panoi sivo jutro u Zagrebu promet idiot viče idiote u hotelu soba sa zidovima sa žuto-bijelim prugama žute pruge nestaju i pojavljuje se zaslon.

Božepomozi.

Hotel Central, peti kat, soba 510.

Usmjerio sam svu hrabrost u noge i, hladno se preznojavajući, nekako sišao do recepcionara. Platio sam račun i izašao iz hotela. Nakon nekoliko metara zaustavio sam se na pločniku. Ponovno sam pokušao hodati, ali nije išlo. Sjetio sam se odjednom svojeg klijenta Nijemca koji se, ostavivši tko zna kakve važne obveze, uputio iz Munchena samo zbog mene. Sigurno je bio bijesan.

Osjetio sam poriv za smijanjem. Smijao sam se. Stajao sam na pločniku i smijao se kao lud.

Što želim u ovom trenu? Što u ovom trenu želim učiniti više od svega?

Čim se histeričan smijeh malo smirio, nastavio sam to pitati samoga sebe. Morao sam se pokrenuti i reagirati. Želio sam reagirati, ali nisam uspijevao pronaći valjan motiv.

Činilo mi se da se ostatak mojeg života mora odviti tu gdje jesam. Odjednom sam osjetio da me duž kralježnice podilaze dugi srsi. Srsi nježni poput ugodnog škakljanja. Ali kralježnica je vrlo osjetljiv dio tijela pa su srsi vrlo brzo postali nepodnošljivi, kao dodir tople ruke po ranjenom oku.

Gotovo je. Umrijet ću, sad, smijući se.

Smrt.

Rijetko sam se, koliko znam, nalazio blizu smrti. Možda samo nakratko tijekom spomenute prometne nesreće. U prošlosti nikad nisam imao takav peh da je onjušim izbliza. Ali u tom trenutku mi se učinila bliskom kao da se oduvijek družimo. Smrt kao ozbiljna mogućnost. Izlaz, rješenje, izbor kao svaki drugi koji treba razmotriti.

Danas mislim da se samoubojstva događaju baš tako. Netko skrene pameću i toliko se izbezumi da mu smrt odjednom postane prijateljica, pa se ubije. To mu dođe spontano. Strašno stresan izbor, ali ništa više od ostalih raspoloživih rješenja.

Bum.

Pritisne okidač i zbogom.

Duž moje kralježnice oslobodio se još jedan srh. Moje su se oči na tren povezale s planetom Zemljom i uočile veliki izlizani natpis. Na suprotnoj strani ulice nalazila se zgrada. Na fasadi sam pročitao: Glavni kolodvor. Dakle, prvi put nakon deset dana osjetio sam snažan poticaj da se pokrenem.

Ponovno srsi, mnogo snažniji, ali mnogo ugodniji. Kao da se u meni nešto prelomilo. Kao da sam nešto prebrodio.

Akcija. Ulicu sam prešao u trku. Dok sam trčao, srsi su se ponavljali. Ušao sam. Kretao sam se odlučno i brzo - kao netko potpuno siguran u ono što radi. Zaustavio sam se pred prozorčićem šaltera za prodaju karata.

Ponovno sam se počeo smijati.

Sjetio sam se nekih slavnih filmskih scena u kojima su se događali slični obrati koje sam upravo proživljavao. Pomislio sam na Roberta De Nira u Bilo jednom u Americi kad se, bježeći iz New Yorka, našao ispred šaltera na željezničkom kolodvoru:
“Kartu, molim.”
“Kamo idete?”
“Prvi vlak koji ide, nema veze kamo.”
“Buffalo?”
“Buffalo mi se čini super.”

Raspitao sam se kamo ide prvi vlak:
“Molim? Vukovar?”
Vukovar, istočna Hrvatska, na granici sa Srbijom. Grad, uništen u ratu, koji su njihovi napustili, a naši zaboravili.
Oh, ne sumnjam u dobru i široku vukovarsku dušu, ali sumnjam da bih se tamo snašao…

“A prvi vlak koji ide na zapad? Eto, dajte mi kartu za prvi vlak koji ide na zapad!”

Provjerio sam novac u džepu. U lirama: otprilike osamsto tisuća. Mogao sam otići u banku, tik ispred kolodvora, kako bih podigao više novca. Ali nisam. Nećete mi vjerovati, ali napuštanje kolodvora izgledalo mi je previše rizično, na granici paranoje.

Kao nikad se ne zna, bolje da se ne mičem dok vlak ne krene.

Nastavio sam se smijati.

U kolodvorskoj mjenjačnici sam hrvatsku valutu koju sam imao uza sebe promijenio u lire.

Imam koliko imam! Jebeš novac!

Tog dana nisam napuštao kolodvor.

Prvi vlak u suprotnom smjeru krenuo je u ponoć. Znaj da sam bio u njemu.

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu