Feljton: Pronađen je kofer, možda Rosie nije ostavila Franka...

Piše Tana French

Usporila je na otprilike sto dvadeset na sat.
- Išao sam po Holly. Što je sad pak bilo, Jackie, dovraga?
Glasovi u pozadini. Čak i nakon toliko vremena, odmah sam prepoznao britku zajedljivost Shayeva glasa. Na prvi majčin slog stegnulo mi se grlo.
- Oh, Bože, Francis… Bi li sada sjeo, meni za ljubav? Bi li si natočio čašicu brendija ili nešto?
- Jackie, ne kažeš li mi što se događa, kunem ti se da ću doći i udaviti te golim rukama.
- Pričekaj malo, ne trči pred rudo… - Čulo se zatvaranje vrata. - Tako - rekla je Jackie u tišini koja je odjednom zavladala. - Dobro. Sjećaš se kako sam ti nedavno rekla da neki tip kupuje tri kuće na početku Susjedstva? Da ih pretvori u stambene zgrade?
- Aha.
- Na kraju ipak neće raditi stanove, sada kada su svi zabrinuti za cijene nekretnina. Zadržat će kuće neko vrijeme da vidi kako će se stvari razvijati. Doveo je radnike da izvade kamine i štukature i slično, pa da ih proda. Jesi li znao da su ljudi spremni platiti velike novce za te drangulije? Maloumnici… i počeli su danas, s kućom na uglu. Sjećaš se one ruševne?
- Broj šesnaest.
- E, baš ta. Dok su vadili kamine, iza jednog su pronašli kofer.
Dramatična stanka. Droga? Oružje? Lova? Jimmy Hoffa?
- Jebi ga, Jackie. Što?
- Rosie Daly, Francis. Njezin kofer.

Svi slojevi prometne buke iščezli su kao odsječeni. Onaj narančasti odbljesak na nebu je podivljao, gladan poput šumskog požara, zasljepljujući, neobuzdan.
- Ne - rekao sam - nije. Ne znam odakle ti to, dovraga, ali to je hrpa govana.
- Ah, slušaj, Francis…
Briga i sućut tekle su joj s jezika. Da je bila uz mene, mislim da bih je nokautirao.
- Ma nemoj ti meni "Ah, slušaj, Francis". Ti i mama dovele ste se u nekakvo histerično ludilo oko jebenog ničega, a sada biste željele i mene u to uvući…
- Slušaj me, znam da si…
- Jedino ako sve ovo nije nekakva fora da me domamite sebi. Je li o tome riječ, Jackie? Jesi li si zacrtala nekakvu veliku obiteljsku pomirbu? Jer ako jesi, odmah ću te upozoriti da ovo nije jebeni Hallmark Channel i da takva igra neće dobro završiti.
- Ti, lajavče jedan glupi - planula je Jackie. - Priberi se. Za koga me smatraš? U tom koferu bila je košulja, ljubičasta s orijentalnim uzorkom, Carmel ju je prepoznala…
Vidio sam je na Rosie stotinu puta, znao sam kakvi su ti gumbi pod prstima.
- Da, kakvu je u osamdesetima imala svaka gradska cura. Carmel bi prepoznala i Elvisa kako šeće Grafton Streetom samo da bi imala o čemu tračati. Mislio sam da si pametnija, ali očito…
- …a u nju je bio zamotan rodni list. Rose Bernadette Daly.

To je manje-više okončalo tu nit razgovora. Pronašao sam cigarete, naslonio se laktima o ogradu i povukao najduži dim u životu.
- Žao mi je što sam skočila na tebe - rekla je Jackie nešto blaže. - Francis?
- Aha.
- Jesi dobro?
- Aha. Slušaj me, Jackie, znaju li Dalyjevi?
- Nisu kod kuće.
Nora se odselila u Blanchardstown, tako bar mislim, prije nekoliko godina; Gospodin i gospođa Daly posjećuju je petkom uvečer da vide malu. Mama vjeruje da negdje ima njezin broj, ali…
- Jeste li zvali policiju?
- Samo tebe, naravno.
- Tko sve zna za ovo?
- Samo građevinci. Dva mlada Poljaka. Kada su završili s poslom, otišli su do broja petnaest preko puta i pitali postoji li netko kome bi mogli vratiti kofer, ali na broju petnaest su sada neki studenti pa su Poljake poslali mami i tati.
- I mama to nije razglasila po cijeloj ulici? Jesi sigurna?
- Susjedstvo više nije onakvo kakvim ga pamtiš. Ovih dana dobru polovicu čine studenti i japiji; ne znamo čak ni kako se zovu. Cullenovi su još tu, zatim Nolanovi i poneki Hearne, ali mama im ništa nije željela reći prije nego što obavijesti Dalyjeve. Ne bi bilo u redu.
- Dobro. Gdje je kofer sada?
- U dnevnoj sobi. Možda ga građevinci nisu smjeli micati? Morali su nastaviti s poslom…
- Dobro je. Nemojte ga više dirati ako ne morate. Doći ću najbrže što mogu.
Trenutak tišine. Zatim:
- Francis, ne bih željela da odmah pomišljamo na najgore, Bog nas blagoslovio, ali ne znači li to da je Rosie…
- Ništa još ne znamo - rekao sam. - Samo ostanite mirni, ne razgovarajte ni sa kim i čekajte da dođem.

Prekinuo sam vezu i nabrzinu preletio pogledom stan iza sebe. Hollyina vrata još su bila zatvorena. Završio sam cigaretu još jednim maratonskim udahom, bacio opušak preko ograde, zapalio novu i nazvao Oliviju.
Nije čak ni pozdravila.
- Ne, Frank. Ovoga puta ne. Nema šanse.
- Nemam izbora, Liv.
- Preklinjao si za svaki vikend. Preklinjao. Ako ih ne želiš…
- Želim ih. Ovo je hitno.
- Uvijek je hitno. Odred može preživjeti dva dana bez tebe, Frank. Što god si umišljao, nisi nezamjenjiv.

Bilo kome na više od metar od nje činilo bi se da prpošno čavrlja, ali zapravo je kiptjela od bijesa. Čulo se zveckanje jedaćeg pribora, provale vragolasta smijeha i nešto što je zvučalo kao, Bog nam pomogao, vodena instalacija.
- Ovoga puta nije posao posrijedi - rekao sam. - Nego obitelj.
- Ma naravno da jest. Ima li to slučajno veze s činjenicom da sam na četvrtom spoju s Dermotom?
- Liv, štošta bih rado učinio da ti upropastim četvrti spoj s Dermotom, ali nikada se ne bih odrekao vremena s Holly. Dovoljno me poznaješ da znaš da je tako.
Kratka, sumnjičava stanka.
- Kakva je to hitna obiteljska situacija?
- Ne znam još. Jackie me histerično nazvala iz kuće mojih roditelja; nisam uspio pohvatati detalje. Moram smjesta otići onamo.
Još jedna stanka. Zatim je uz dug, umoran udah Olivia rekla:
- U redu. Mi smo u Coterie. Dovedi je.
Coterie ima kuhara s televizije kojemu u mnogim prilozima nedjeljnih novina glade jaja. Tom bi mjestu stvarno dobro došla zapaljiva bomba.
- Hvala, Olivia. Ozbiljno. Pokupit ću je kasnije večeras, ako uspijem, ili sutra ujutro. Nazvat ću te.
- Samo daj. Ako uspiješ, naravno - rekla je Olivia i prekinula.
Bacio sam cigaretu i ušao raspizditi još jednu ženu u svom životu.

Holly je na krevetu sjedila prekriženih nogu s računalom u krilu, zabrinuta lica.
- Ljubavi - rekao sam - imamo problem.
Uprla je prstom u laptop.
- Tata, vidi.
Na zaslonu je velikim ljubičastim slovima okruženim gomilom blještave grafike pisalo: UMRIJET ĆEŠ S 52 GODINE. Mala je djelovala uistinu zabrinuto. Sjeo sam na krevet iza nje i povukao je zajedno s laptopom na krilo.
- Što je sad ovo?
- Sarah je našla ovaj internetski kviz pa sam ga riješila za tebe i evo što je ispalo. Ti već imaš četrdeset jednu.
Oh, Kriste, ne sada.
- Kokice, to je internet. Svatko na njega može staviti bilo što. To ne znači da je stvarno tako.
- Ali piše! Sve su predvidjeli!
Olivia će biti luda od sreće ako joj vratim Holly uplakanu.
- Daj da ti nešto pokažem - rekao sam. Posegnuo sam rukom oko nje, uklonio smrtnu presudu sa zaslona, otvorio dokument u Wordu i natipkao: TI SI VANZEMALJAC IZ SVEMIRA. OVO ČITAŠ NA PLANETU BONGO.
- Evo. Je li to istina?
Holly je kroz suze uspjela protisnuti hihot.
- Naravno da nije.
Obojio sam tekst u ljubičasto i izabrao kićeni font.
- A sada?
Odmahnula je glavom.
- A ako natjeram računalo da te pita gomilu pitanja prije nego što ovo napiše? Bi li onda bilo istina?
Za trenutak sam povjerovao da sam uspio, ali zatim su se sitna ramena ukrutila.
- Rekao si da imamo problem.
- Aha. Morat ćemo izmijeniti plan, samo mrvicu.
- Moram natrag mami - rekla je Holly obraćajući se laptopu. - Je li tako?
- Jest, zlato. Jako mi je, jako žao. Doći ću odmah po tebe, čim uzmognem.
- Opet te trebaju s posla?
To opet bilo je strašnije od ičega čemu bi se Olivia mogla domisliti.
- Ne – rekao sam naginjući se u stranu kako bih vidio Hollyno lice. - Ovo nema veze s poslom. Posao se može slobodno baciti s mosta, je li tako? - To je izazvalo slabašan osmijeh. - Sjećaš li se tete Jackie? U velikoj je nevolji pa me smjesta treba da je izbavim.
- A ne mogu s tobom?
I Jackie i Olivia pokušavale su s vremena na vrijeme natuknuti da bi Holly trebala upoznati tatinu obitelj. Bez obzira na zloslutni kofer, samo će preko mene mrtvog Holly umočiti makar i prst u uzavreli kotao ludosti obitelji Mackey u najboljem izdanju.
- Ne ovaj put. Kada sve sredim, odvest ćemo tetu Jackie nekamo na sladoled, može? Da se svi oraspoložimo?
- Može - rekla je Holly uz umoran, mali udah, baš kao Olivia. - To će biti zabavno. - Zatim mi se iskobeljala iz krila i počela trpati svoje stvari natrag u školsku torbu.

* * *

U autu je Holly neprestano razgovarala s Clarom, prigušenim glasićem pretihim da bih je čuo. Na svakom semaforu pogledavao sam je u retrovizoru i u sebi se zakleo da ću joj se odužiti: dočepaj se broja telefona Dalyjevih, baci im prokleti kofer na prag i vrati Holly na El Rancho Lyncho prije vremena za spavanje. Već sam znao da neće biti tako. Ta ulica i taj kofer dugo su čekali moj povratak. Sada kada sam zagrizao udicu, ono što su mi namijenili trajat će mnogo duže od jedne večeri.

Poruka je sadržavala tek najnužniji minimum tinejdžerske melodrame; ta Rosie u tome je uvijek bila vješta. "Znam da će ovo biti šok i žao mi je, ali nisam nikoga namjerno vukla za nos i to mi stvarno nije bila namjera. Samo sam jako dobro razmislila o svemu i ovo je jedini način da ikada dobijem poštenu priliku za život kakav želim. Jedino bih voljela da to mogu ostvariti a da pritom nikoga ne povrijedim/naljutim/razočaram. Bilo bi sjajno kada bih mogla znati da me prate želje da pronađem sreću u novom životu u Engleskoj!! Ali ako je to previše očekivati, razumijem. Kunem se da ću se jednoga dana vratiti. Do tada, puno, puno, puno ljubavi, Rosie."

Između trenutka kada je ostavila poruku na podu broja 16, u sobi u kojoj smo se prvi put poljubili, i trenutka kada je otišla prebaciti kofer preko nekog zida i dati petama vjetra, nešto se dogodilo.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu